RATOVI
Piše: Tomislav Šulj
- nastavak
Nakon teškog ranjavanja i bojevanja na bojišnici Bosanske Posavine, Linden odlazi tijekom 1993. u Nizozemsku gdje radi da privredi za obitelj. U međuvremenu je dobio hrvatsku domovnicu, vratio se u Hrvatsku, pristupio je izvidničkoj satniji 9. gardijske brigade HV, kod Johannesa Tildera.
„Johannes je provodio jako dobru i zahtjevnu obuku koju je osmislio po iskustvima iz nizozemske vojske. Ta obuka obuhvaćala je jako puno hodanja i kondicijske pripreme. Puno smo izviđali tijekom 1993. i 1994., sve do Johannesove pogibije. On sam bio je iznimno aktivan, prikupljao je podatke, bio u kontaktu s pripadnicima UNPROFOR-a. Mora se naglasiti da smo mi po dolasku UN-a isprva bili angažirani da im budemo zaštita i prevoditelji. Mislili smo da su to bili obostrano dobri odnosi, no pokazalo se da „Plave kacige“ ipak nisu iskreni prijatelji ni mirotvorci. Naime, nenaoružani Tilder bio je uhićen pri izlasku iz njihovog sjedišta u Perušiću, a UNPROFOR-ci nisu učinili ništa ni po pitanju njegova uhićenja ni po pitanju kvalitetne istrage ubojstva čovjeka koji je bio uhićen praktično na njihovom pragu. Iz tog razloga, nakon što sam dugo vremena prikupljao podatke i saznavao sve ružnije informacije o Tilderovoj sudbini i ponašanju UN-a, časno sam odstupio sam iz 9. gardijske brigade, nakon što sam za hrvatske novine „Arenu“ dao detalje o Johannovom zarobljavanju, te sam se iznova priključio 104. brigadi HVO. A priča o Tilderu ne samo da do danas nije razjašnjena nego je tragična sudbina čovjeka kojeg su mučili u zarobljeništvu i likvidirali kao psa iskorištena da se oblati Hrvatska vojska, naš časni zapovjednik Mirko Norac, ali i mi, pripadnici 1. Nizozemske dragovoljačke jedinice. Pravda je spora, ali je dostižna i jednom će sigurno izaći na vidjelo. Nažalost, sve to što se događalo uništilo je naše živote. Svi smo teško oboljeli od stresa…Može se reći da je Tilderova pogibija promijenila i moj život. Ja sam ga prvi put vidio još u Roosendaalu, 1989., na godišnjem okupljanju naše „Commando“ postrojbe, Zelenih Beretki, no nismo se upoznali tada, nego tek kada sam se priključio obrani Hrvatske. Odmah sam uvidio da je sposoban, korektan i vješt zapovjednik, koji je znao što i kada napraviti, no koji je bio otvoren i za mišljenje drugih. Sve je provodio jako strogo po vojnim načelima, ali bio je potpuno korektan i opće poznat kao osoba koja voli pomoći drugima. Ubrzo smo postali jako dobri prijatelji, a kasnije je postao i naš vjenčani kum. S Johannesom sam izgubio ne samo mojeg prvog ratnog zapovjednika, već i brata po oružju, prijatelja i vjenčanog kuma…Nažalost, činjenica je da Johannes nikad nije dobio posmrtno promaknuće, a što je u Hrvatskoj bila uobičajena praksa za one koji poginu na zadatku, niti je po mojem saznanju bio odlikovan, osim Spomenicom Domovinskog rata. Njegovo zarobljavanje, a potom i smaknuće najgore je što sam ja osobno doživio i Tilderova tragedija, probudila me iz moje „ratne bajke" i bacila surovo u realnost rata i života. Čak ni moje teško ranjavanje nije toliko utjecalo na mene kao njegova smrt. To je ono što privatno osjećam. No ono što je daleko gore, ujedno i sramota za hrvatsku državu, tek je uslijedilo nakon Tilderovog smaknuća. Osim istrage u Nizozemskoj, koja je ipak dala pravedne rezultate, ja sam barem tri puta bio obavezan javiti se tijelima hrvatskog pravosuđa. Mislio sam da ću svjedočiti o činjenicama vezanim uz način Johannovog ispitivanja, no potpuno obrnuto, hrvatsko pravosuđe uvažavalo je dokumente onih koji su Tildera mučili i ustrijelili, štoviše koristili su ih kao dokaz u slučaju protiv našeg časnog zapovjednika, Mirka Norca. Nažalost, snimljeni iskaz mučenog čovjeka, dokumenti pobunjenika koji su ga ustrijelili i nekoliko pronađenih „svjedoka“ koji su tvrdili kako su Nizozemci, koji tad uopće nisu bili u Hrvatskoj, činili zločine nad Srbima, bilo je hrvatskom pravosuđu dovoljno da osude Mirka Norca. Otada je ta nestvarna izmišljotina, unatoč svim rezultatima istražnih organa, zaživjela u javnosti, a moji suborci, baš kao i ja, i dalje osjećaju njezino breme“.
O problemima koje su zbog optužbi za ratni zločin u Nizozemskoj pratili nizozemske dragovoljce svjedoči Andre van der Aart:
„Vratio sam se u domovinu, odmah se zaposlio i započeo živjeti civilni život. Prvo razdoblje, prvih četiri-pet godina bilo je jako teško. Bio sam strašno napet. Hodao sam naoružan, stalno očekujući kako će me netko iz zasjede napasti. Što je najgore, ljudi su me gledali kao da sam plaćeni ubojica, a onda se sve još dodatno pogoršalo s istragama za zločine. Možete si zamisliti kako se čovjek može osjećati kada ga istražuju za nešto što se dogodilo kad nije čak ni bio u Hrvatskoj. Jest, dobio sam službenu potvrdu istražnih organa nizozemske države da krivnja ne postoji, no gorčina i problemi i dalje postoje. Drugi suborci izbjegavaju bilo kakav istup u javnosti jer ovdje u Nizozemskoj je napravljena vrlo negativna propaganda i svi oni strahuju za svoj posao i obitelji. Neki ljudi još uvije misle da smo mi plaćeni ubojice“, kazuje van der Aart, koji je i osobno svjedočio krajnje neugodnoj situaciji na znanstvenom skupu u Rotterdamu kada se njegovu postrojbu pokušalo prikazati kao skupinu opterećenu ratnim zločinima.
Način na koji se 1. Nizozemska dragovoljačka jedinica medijski prikazala kao zločinačka skupina fascinira jer dokazuje propagandnu tezu kako sto puta ponovljena laž s vremenom postaje istina.
U suprotnom, da se itko od onih koji su lansirali tvrdnju o zločinima nizozemske postrojbe potrudio provjeriti makar i najosnovnije podatke, vjerojatno ne bi koristio podatke koji kao neizvedive čine smisao optužbi. Naime, gotovo svi od 13 optuženih Nizozemaca, iako ih Tilder u svojim iskazima koje je dao tijekom mučenja nije ni imenovao (!), tada uopće nisu bili u Hrvatskoj. No čak ni ta činjenica nije spriječila da interesne skupine ili pojedinci godinama promoviraju priču o zločinačkom karakteru nizozemske postrojbe.
Publicist Dušan Džamić koji je 2001. objavio knjigu „Psi rata na Balkanu“ potrudio se javnosti ponuditi najviše detalja o Nizozemcima s ličke bojišnice. Nizozemskoj postrojbi posvetio je čak 20 stranica, odnosno poglavlja čiji bombastični naslovi: „Krvavi tragovi Holanđana“, „Masakr na Debeloj glavi“, „Holandski plaćenici u Hrvatskoj vojsci – počinioci ratnih zločina na Srbima i ranjenicima u Medačkom džepu“, „Ostali Holanđani – strani plaćenici u Hrvatskoj vojsci“, „Zločin planirao vojni vrh“ sami za sebe govore kakav je autorov stav o toj postrojbi.
Džamić kao provjerenu tvrdnju navodi: „činjenice da su „psi rata“… bili nosioci najvećih zločina nad srpskim življem i za njima su svuda ostajali krvavi tragovi“. Džamić štoviše konstatira da su Nizozemci, napose optuženih 13, „činili jednu od najbrojnijih i najbrutalnijih grupacija plaćenika koji su ratovali na prostorima bivše SFRJ“.
Zaključak donosi na osnovu Tilderovih mučenjem iznuđenih iskaza, koje on naziva „neka vrsta ispovesti“. Neupućeni čitatelj vjerojatno bi trebao pomisliti kako se Tilder „ispovjedio“ istražiteljima kao kakvim prijateljima ili svećenicima.
No nasuprot tome, između ostalih, Tildera je mučio i Goran Zjačić, pripadnik vojne policije 15. korpusa Srpske vojske Krajine.
Na kasnijim suđenjima Zjačića su zarobljeni Hrvati i Bošnjaci optužili da je kao čuvar koristio bestijalne metode iživljavanja, nastrane do te mjere da ih je primoravao na borbu s psima za komadić hrane. Po njihovim sjećanjima napose se iživljavao na Johannesu Tilderu i Hrvatima: Ivanu Čaiću i Ivani Dadiću.
Vijeće Županijskog suda u Gospiću donijelo je presudu kojom je Goran Zjačić proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, opisanog u čl. 122. OKZ RH, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina.
Što je sve prošao Johannes Tilder prije likvidacije, nikad nećemo saznati, iako je obdukcija nedvojbeno utvrdila tragove mučenja.
Zanimljivo, Dušan Džamić Tilderovo ubojstvo nije poput službene verzije Srpske vojske krajine prikazao kao incident koji se dogodio prilikom pokušaja Tilderovog bijega, već racionalno pojašnjava kako je vjerojatnije riječ o osvetničkom ubojstvu, što opisuje kao štetno za srpsku stranu. Naime, priznanje očito mučenog Tildera smatrao je kao „sjajnu priliku“ da se međunarodnoj zajednici pokaže da su Srbi bili žrtve, a ne ratni zločinci. Ipak, u nizu površnih insinuacija kojima dokazuje svoje stavove autor pobija sam sebe. Ne samo što na 20 stranica teksta ni riječju nije opisao koji je krimen optužene trinaestorice Nizozemaca, već je štoviše vlastite optužbe učinio apsurdnima s obzirom da u poglavlju gdje nabraja „holandske plaćenike – počinioce zločina na Srbima civilima i ranjenicima u Medačkom džepu“ (rujan. 1993.!), za većinu njih vrlo jasno piše kako su služili Hrvatsku vojsku 1991., te kako su „demobilisani“ i vratili su se u Nizozemsku.
Da nije toliko tragična, vjerojatno bi razinu istraživačke logike koja ne nalazi odgovor na pitanje kako to da Tilder nakon 40 dana zatvora i mučenja nije optužio sunarodnjake, tretirali kao smiješnu. Ovako, Džamić, kao ni drugi koji optužuju, nije našao za shodno pojasniti otkud smisao optužbe za 13 ljudi koje Tilder uopće ne spominje u kontekstu operacije „Medački džep“, već besmisleno konstatira: „U zarobljeništvu je proveo 40 dana, i odjednom je odlučio da progovori. Priznao je sve, osim imena Holanđana koji su, zajedno s njim, činili specijalnu plaćeničku družinu“.
Ovdje valja naglasiti kako je Džamićeva opservacija, koliko god odstupa od činjenica, zapravo najmanje opterećena neistinama u odnosu na slične natpise. Tako „Veritasov“ bilten Tilderovu smrt opisuje kao pokušaj bijega prilikom prevoženja u Okružni zatvor u Kninu, „ne dočekavši da mu se sa ostalim zločincima sudi za zločine počinjene u Medačkom džepu“.
Negdašnji diplomat i pomoćnik ministra unutarnjih poslova RH, Miroslav Međimorec, ustanovio je kako krakovi ovih insinuacija sežu na daleko višoj razini od spomenute udruge koja interesno producira teze o hrvatskim zločinima. Međimorec je detaljno obradio operaciju „Medački džep“, posvetivši pažnju i žrtvama te operacije. U svojim analizama kao primjer nestručnosti i(li) manipulacija naveo je rad Ceesa Wiebesa, nizozemskog znanstvenika i stručnjaka za obavještajna i sigurnosna pitanja. Naime, Wiebes je u knjizi „Obavještajni rad i rat u Bosni 1992.-1995“ fenomen stranih nizozemskih dragovoljaca prikazao ne poštujući čak ni elementarna istraživačka pravila o iznošenju podataka (Wiebes primjerice donosi netočne nazive postrojbi na razini brigada). U tom kontekstu Tildera je opisao kao ratnog zločinca: „Tilder je kasnije umro u Hrvatskoj. Osoblje MIS-a je izvijestilo da je „ubijen u pokušaju bijega“, auf der flucht erschossen, od domaćih (local) vojnika“.
Međimorac s pravom zaključuje:
„Za neupućene čitatelje to mogu biti i hrvatski vojnici. Cees Wiebes ne kaže: od pripadnika srpskih paramilitarnih snaga koje su Tildera uhitile, isljeđivale i ubile pod još nerazjašnjenim okolnostima, nego te ubojice spominje neodređeno – lokalni domaći vojnici. Mogu biti i Hrvati, svi su Balkanci ionako jednaki. Toliko o znanstvenoj točnosti stručnjaka za intelligence“.
Stoga, ukoliko čak i priznati stručnjak za obavještajna pitanja ne kreće od postavljanja logičnih pitanja o vjerodostojnosti mučenjem iznuđenih priznanja, ako ne nalazi shodno koristiti rezultate obdukcije ili ispitati smisao Tilderove likvidacije s pet metka u leđa i jedan u potiljak „prilikom pokušaja bijega“ (!), kakve onda očekivati analize medija i interesnih udruga nesklonih Domovinskom ratu? Nažalost, svi se u jednom slažu, Tilder je svoju tajnu odnio u grob. Dok se ne nađu novi dokazi, nema sumnje da će se i dalje plasirati vijesti o zločinima za koje se optužilo i 13 Nizozemaca, unatoč činjenici da oni uopće nisu ni bili u Hrvatskoj. Ipak, usprkos svim problemima, oba Nizozemca koji su nakon 15 godina šutnje dali informacije o ratnom putu postrojbe, nemjerljivo vole Hrvatsku, i ponosni su na svoj doprinos u obrani Gospića.
„Bilo je to posebno vrijeme. Ljudi su nas držali kao malo vode na dlanu. Pozivali su nas u kuće, nudili nam da dijelimo zadnji zalogaj. Nakon rata posjetio sam Hrvatsku oko 25 puta. Bio sam desetak puta na obljetnici pada Vukovara da odam počast tragičnoj žrtvi svim palima za slobodu Hrvatske. Bio sam sa suprugom nekoliko puta u Zagrebu kada su se organizirali mirni prosvjedi za slobodu generala Gotovine i Markača. Odlazim katkad posjetiti svoje prijatelje, strane dragovoljce, koji su svi kao invalidi Domovinskog rata ostali živjeti u Hrvatskoj. Nažalost, od hrvatske države nismo dobili ništa, čak ni pivo za to što smo stavili živote dragovoljno na raspolaganje. Volio bih da nas se Hrvati sjete, makar onih poginulih za slobodu hrvatske države“, zaključuje Andre van der Aart.
Isto razmišlja i Raymond van der Linden, ukratko pojasnivši kako je najbolje opisati postrojbu Nizozemaca koji su branili Liku:
„Da se razumijemo, našu postrojbu činili su ljudi za koje vrijedi hrvatska izreka: „100 ljudi – 100 čudi“. Svaki je imao svoj razloga za dolazak, no svi smo došli braniti hrvatsku slobodu. Bilo je u postrojbi ponekad i trzavica i problema jer bio je rat, a zadaće su izazivale stalan stres i adrenalin. No mi smo kao postrojba jako dobro funkcionirali kad smo išli na teren. Izričito smo se držali pravila Ženevske konvencije i borili smo se časno, ponosni što nas vodi zapovjednik kakav je bio Johannes Tilder“.
TRAGEDIJA JOHANNESA TILDERA
Andre van der Aart objasnio je kako su Nizozemci doživljavali svojeg zapovjednika:
„Tilder je bio kompletni profesionalac u punom smislu te riječi. Istodobno, bio je moj najbolji prijatelj u najcrnjim satima. Za mene je on bio kao brat kojeg nisam imao. Bio je vrhunski vojnik, a privatno jedna jako otvorena i iskrena osoba. Još uvijek mi iznimno nedostaje“.
Johannes Tilder rođen je 1963. u malenom mjestu Enkhuizenu. Pohađao je Kraljevsku vojnu školu, potom je kao dočasnik nizozemske vojske završio specijalnu vojnu školu izviđačko-padobranskog smjera i specijalizirao više vojnih vještina. U sastavu nizozemske bojne NATO-a u Njemačkoj služio je od 1985. do 1990. kada nakratko pristupa Legiji stranaca.
Preko humanitarne organizacije „Hrvatska pomoć", odlučio je krajem studenog 1991. dragovoljno pomoći u obrani napadnute Hrvatske.
Tilder je, uz nekoliko suboraca iz Nizozemske, ostao pripadnik 9. gardijske brigade HV i nakon okončanja najžešćih sukoba. Štoviše, dobio je čin poručnika, bio instruktor, a neko vrijeme i glavni inspektor za izvidničko-diverzantsku obuku HV u Operativnoj zoni Gospić.
Oženio se Hrvaticom Mandicom, ali kraj rata i mir nije dočekao.
Naime, 5. travnja u okolici Ličkog Osika zarobljen je na „ničijoj zemlji“, u zoni pod nadzorom Mirovnih snaga. Zarobio ga je naoružani pripadnik pobunjenih Srba, iako je Tilder bio uniformiran i nenaoružan, noseći plavu beretku UN-a.
Pred kamerama je, nakon više od mjesec dana isljeđivanja, iznuđeno Nizozemčevo priznanje za zločine počinjene u operaciji „Medački džep“. Nakon iznuđenog priznanja Tilder je s leđa ustrijeljen, pri navodnom pokušaju bijega prilikom prebacivanja u kninski zatvor, te je jednostavno bačen uz cestu. U zaseoku Bunić između Korenice i Gospića, nedaleko baze Mirovnih snaga, 10. svibnja 1994., pronađeno je njegovo tijelo.
Rezultati obdukcije pokazali su da je priznanje iznuđeno prisilom i vjerojatno pod utjecajem droga.
Johannes Tilder pokopan je na Mirogoju u Aleji branitelja.
Ni danas nije razjašnjeno inertno ponašanje pripadnika snaga UN-a. Posebno je neobično što je iskaz Tildera, iako iznuđen očitom prisilom u zatočeništvu, poslužio kao ključni dokaz istražiteljima za dizanje optužbi po pitanju zločina počinjenih tijekom operacije „Medački džep“.
- KRAJ -
foto: DPCM
Autor: Tomislav Šulj
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
