U VIHORU RATA
U vihoru rata
- nastavak
Iako je hrvatska strana, katkada potpuno nekontrolirano i samostalno, izvodila provokacije prebacujući svoje snage na tom području time je zapravo ostvaren izvrstan učinak. Naime, sve do završnih i opsežnih izviđanja zapovjedništvo JNA nije uspjelo shvatiti da te aktivnosti nisu ništa drugo doli isprazno pokazivanje nepostojeće vojne moći.
U tom razdoblju, stolački dužnosnici intenzivno pregovaraju na svim razinama; općinskim i regionalnim, a izvanredne sjednice SO Stolac postaju gotovo svakodnevnica. Međusobni pregovori mučnog su karaktera jer svaka od tri strana imala je neku svoju logiku i svoj interes. Pregovori su bili i javni i tajni, no planovi i dogovori u tim okolnostima bili su vrlo teško ostvarljivi. Lokalni Srbi, svjesni da imaju nesiguran položaj kao manjina, unatoč vojnoj podršci JNA nisu bili radikalno agresivni kao u nekim drugim krajevima Hercegovine. Hrvati su stalno kupovali vrijeme ne bi li stekli uvjete za obranu i zaleđe koje je trebalo pokriti obećana pomoć iz Hrvatske. Bošnjaci su pak vagali sve opcije birajući onu najpovoljniju za vlastite lokalne interese. Nažalost se jedan dio njih odlučio ponoviti pozitivna iskustva iz 2. svjetskog rata kada su muslimani istočne Hercegovine ostvarili dobru suradnju s četničkim postrojbama.
Naime, tijekom 1942. godine Bošnjaci su u istočnoj Hercegovini, a napose u samom Stocu, osnivali mješovite postrojbe čija je namjena bila protjerivanje Hrvata. Njihove radnje pomagala je za prostor Hercegovine zainteresirana talijanska vojska. „S naročitom pohvalom moram vam istaći prisnu suradnju muslimana i pravoslavnih u srezu stolačkom iz kojeg je zajedničkom borbom muslimana i pravoslavnih izbačen vas hrvatski živalj“ stoji u pismu u kojem je dr. Ismet Popovac opisao četničkom vođi Draži Mihailoviću stanje na tom području Hercegovine. Vjerojatno poučeni ne tako davnim pozitivnim iskustvom dio stolačkih Bošnjaka slijedio je logiku kako će se suradnja s JNA i srpskim rezervistima (četnicima) biti uspješna i pola stoljeća kasnije. Nažalost, ovoga puta cijela priča bitno je drugačije završila, a nakon što su uklonjene barikade, Stolac je ubrzo okupiran od strane JNA.
Bio je to rezultat višemjesečne pripreme za osvajanje ovog područja u čemu je politički igrokaz s barikadama bio samo završni čin u kojem je dio bošnjačkih čelnika konačno odabrao stranu. U godišnjaku „Stolačko kulturno proljeće“ Željko Raguž ukratko je opisao višemjesečni tijek priprema za okupaciju prostora istočne Hercegovine:
„Rat je na području istočnog dijela Hercegovine počeo ranije nego i u jednom drugom dijelu BiH. Rat je počeo 20. rujna 1991. kada su na ovo područje došle postrojbe JNA; 2. Titogradski i 37. Užički korpus, te dio kopnenih snaga Vojno-pomorskog sektora Boka-472. motorizirana brigada iz Trebinja. Ove su snage zajedno s 10. motoriziranom brigadom iz Mostara trebale izvršiti agresiju na krajnji jug Republike Hrvatske, te prostore središnje i zapadne Hercegovine. U razdoblju listopad-prosinac 1991. spomenute postrojbe okupirale su veći dio dubrovačkog primorja, te izvršile opsadu Dubrovnika. U Hercegovini su izvršile okupaciju i etničko čišćenje hrvatskih naselja u Popovom polju te napale sjeverne dijelove općine Neum. Razmještajem postrojbi JNA stvoreni su uvjeti za okupaciju doline Neretve (općine Mostar, Stolac, Čapljina). Nakon što je premješten 37. Užički korpus u gornje Podrinje u istočni dio Hercegovine stigao je dio postrojbi 13. Riječkog korpusa JNA. Od njega je kasnije utemeljen Hercegovački (Bilečki) korpus JNA koji je s Podgoričkim (ranije Titogradskim) korpusom JNA izvršio agresiju na Stolac i dolinu Neretve koja je završila okupacijom čitavog prostora s lijeve strane Neretve u istočnom dijelu Hercegovine, u travnju 1992.“
Svega nekoliko dana nakon uklanjanja velikih kamiona i prepreka koje su trebale zaustaviti prolaz motoriziranih vojnih snaga JNA je napala stolačku općinu i tenkovima bez otpora prometovala Stocem. Dopisnik zagrebačkog „Večernjeg lista“ (Z.T.) u članku „Tenkovi kroz Stolac“, objavljenom 12. travnja 1992., zapisao je:
„Okupacijska armija u svojim osvajačkim planovima nije zaobišla ni stolačku općinu. Jugovojska je s podričja ljubinske općine topništvom napala Žegulju, mjesto osam kilometara udaljeno od Stoca. Prije napada na Žegulju, kroz Stolac su prošla tri tenka prema Poplatu i Drenovcu, što je dodatno uznemirilo pučanstvo Stoca. Pogoršanje sigurnosne situacije u Stocu bilo je razlogom da se prekjučer poslijepodne sastanu predstavnici triju parlamentarnih stranaka u Stocu. Oni su sigurnosnu situaciju u Stocu ocijenili složenom i u priopćenju koje su potpisalu željko Raguž, predsjednik SO Stolac, Alija Rizvanbegović, predsjednik Izvršnog odbora SO Stolac, i Milan Mihić, predsjednik SDS-a, pozvali građane da se suzdrže od bilo kakvog neodgovornog ponašanja koje bi u ovakvim neizvjesnim vremenima moglo poprimiti neželjene tokove“.
Naravno, u tom trenutku, unatoč potpisivanju ove izjave, politički čelnici sva tri naroda znali su da nikakav mir u Stocu nije moguć, odnosno da je započelo vrijeme velikih promjena za daljnji život na tom području. Srbi su znali da će biti trenutni pobjednici, Bošnjaci su pristali na ulogu pasivnog promatrača okupacije njihovog grada, a Hrvati su pak morali krenuti u zbjeg.
Bez očekivane pomoći od strane Hrvatske vojske, bez ikakve šanse za otpor protiv daleko nadmoćnijeg suparnika, pritom prometno potpuno odsječeni, Hrvati su napustili Stolac, te su na barkama i na druge načine njih oko 6000 našli spas na drugoj obali Neretve. S druge strane, Bošnjaci nisu napustili Stolac, ali nisu ni pružili otpor okupatoru.
- sadržaj se nastavlja -
| Drugi upravo čitaju... |
|
U prilog tvrdnje kako su vodeće strukture Bošnjaka imale neke svoje šire ciljeve govori i činjenica da je netom uoči očekivanog vojnog udara jedna brojčano značajna borbena skupina napustila borbene položaje oko Stoca.
Naime, u razdoblju kada je JNA okupirala grad tadašnji Sekretar Izvršnog odbora SO Stolac, Bajro Pizović, nalazio se u Vrgorcu, u Republici Hrvatskoj. Pizović je bio vođa borbene skupine koju je činilo otprilike 60 stolačkih Bošnjaka, a koja je u tom razdoblju otišla na vojnu obuku u kamp Hrvatske vojske, kod zapovjednika južnog bojišta Mate Šarlije Daidže. Naravno, ovaj odlazak na obuku bio je planski organiziran da se izbjegne sukob s postrojbama JNA, no Mehmed Dizdar paradoks da je uoči očekivanog napada JNA najkvalitetnija borbena skupina, „najbolje što smo imali“ poslana na obuku u gotovo 70 kilometara udaljeno područje tretira kao svojevrsnu slučajnost, igru slučaja.
Nakon vijesti o okupaciji grada jedan dio boraca iz spomenute skupine ostao je djelovati u Daidžinoj postrojbi, a neki su se, konkretno Bajro Pizović, svega par dana nakon okupacije Stoca vratili u grad i nastavili normalan obiteljski život. U svakom slučaju, ljudi koji su predali grad postrojbama JNA osigurali su življu Stoca za naredna dva mjeseca život u prilično sigurnim uvjetima. Pritom, ostvarena je i dobra suradnja s okupatorom, a što ponajviše potvrđuje činjenica da je upravo policija, kojoj je Dizdar bio na čelu, i dalje ostala službeni organ sigurnosti. Štoviše, ne samo da je Dizdar dogovorio uvjete po kojima je policija i dalje nastavila obavljati svoj posao, nego je lukavi šef policijske stanice uspio ishoditi i dozvolu da upravo on sprovede razoružavanje civila koje je tražila JNA. Naravno, niti jedna ozbiljna vojna formacija ne bi unutar okupiranog područja dopustila da bilo koji lokalni organ sigurnosti samostalno oduzima domicilnom življu oružje, osim ako nije dogovoreno savezništvo dviju strana.
Zanimljivo, Dizdar je sa svojim suradnicima prikupio okupatorima značajne količine oružja: „Zajedno s Goricom imali smo više od četiristo naoružanih ljudi. Doduše samo pušaka. Tek poneko je imao puškomitraljez“. Unatoč neugodnom osjećaju zbog prisutnosti vojnih postrojbi JNA, žitelji Stoca kojio nisu izbjegli naredna dva mjeseca živjeli su u prilično sigurnim uvjetima koje su utanačili u pregovorima. Ipak, suverenitet grada nikome od onih koji su ostali nije predstavljao ugodu, niti je donosio miran san. Da li zbog straha od nepouzdanog ponašanja okupatorskih postrojbi ili (vjerojatnije) zbog činjenice da se hrvatske snage dominantnim djelovanjem primiču gradu, lokalna bošnjačka elita odlučila je da sa negdašnjim saveznicima, kojima su tek nedavno okrenuli leđa, treba obnoviti savezništvo. U znak dobre volje poslani su izaslanici u Kruševo, potom i Počitelj, obnovljena je suradnja, a uskoro su hrvatske snage u operaciji „Čagalj“ oslobodile i Stolac.
U tim ratnim djelovanjima Bošnjaci iz Stoca ponovno su bili neutralni. Na njihovu nesreću Srbi su u potpunosti zanemarili postignuti dogovor o neutralnosti; povlačili su se uz palež i nasilje, a pritom su paljbom teškog topništva udarali po civilnim objektima grada.
Nakon dolaska hrvatskih snaga, bošnjačke strukture iznova su na razne načine pokušavale steći najbolje uvjete za pripadnike svojeg naroda. Najveći dio vojno sposobnih Bošnjaka, među njima i Mehmed Dizdar, priključio se snagama HOS-a, manji dio pristupio je u redove Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Pritom su zadržali, odnosno intenzivirali su veze sa političkim vrhom Sarajeva, što je pak rezultiralo logičnom odlukom o osnivanju bošnjačke brigade „Bregava“. General Sefer Halilović, prvi načelnik Generalštaba Armije BiH zapovjednikom brigade imenovao je Bajru Pizovića, istog onoga kojega je za vrijeme okupacije obučavao HV i koji se kasnije vratio u dvomjesečni građanski život u Stocu iz kojega su protjerani Hrvati. Brigadu su sve više počeli popunjavati politički „borci“ poput Mehmeda Dizdara, Rusmira Mahmutčehajića i ostalih ideologa postavljanja propale prometne blokade „za mir“ grada Stoca.
Iako su Bošnjaci bili sretni zbog oslobođenja grada, kroz neko vrijeme ponovo će postati žrtve nekvalitetnih procjena dijela njihove političke elite, a koja nije bila zadovoljna novonastalim stanjem. Naime, isti oni pojedinci koji su organizirali blokade prometa i tajno naoružavanje za vrijeme okupacije Stoca, nastavili su i kasnije sa istim aktivnostima. Dio Bošnjaka nastavio je s tajnim naoružavanjem i političkim radom na terenu gdje su ljudi poput Dizdara uvjeravali sugrađane u neisplativost savezništva s Hrvatima. I ovaj puta su tim aktivnostima i odlukama direktno naštetili vlastitom narodu jer uskoro je buknuo sukob kojega su potencirali, a nakon čega su bili poraženi i diskreditirani. U umovima „zlih Latina“ nije se, naravno, stvorila monstruozna ideja etničkog čišćenja već su oni vojnički intervenirali na učestale provokativne aktivnosti brigade „Bregava“. Provokacije su se (uz pritajeno naoružavanje) svodile na pokušaje da brigada „Bregava“ samovoljno iznađe neke vlastite lokacije za djelovanje, unatoč preciznom dogovoru i zapovijedi o poštivanju zone odgovornosti.
O razdoblju i karakteru tih provokativnih aktivnosti također postoje dokumentirana svjedočenja, čak i prvog čovjeka brigade, Bajre Pizovića koji je jasno obrazlagao kako su neke odluke bile donošene samostalno, ali uglavnom većina njih u koordinaciji sa zapovjedništvom Armije BiH, konkretno s generalom Seferom Halilovićem. Pritisak političkih aktivista poput Mahmutčehajića, Dizdara i Rizvanbegovića dovodio je do stalnih incidenata, a kojima se ni vojni dio zapovjedništva brigade „Bregava“ očito nije (dovoljno) opirao. Cilj učestalih incidenata bila je namjera da se steknu uvjeti za osvajanje grada Stoca, što je dokumentirano u Pizovićevim izvješćima, ali i u onodobnim izvješćima Službe sigurnosti brigade HVO „Knez Domagoj“ koja je na vrijeme uočila te nakane i stalno upozoravala na nadolazeće probleme u kojima bi grad Stolac mogao biti ključna točka sukoba. Tako je primjerice u ožujku 1993. godine načelnik Službe sigurnosti brigade „Knez Domagoj“ procjenjivao da je grad Stolac potencijalno veliki sigurnosni problem tj. „mjesto gdje bi trebali izbiti neredi, ali zbog loših komunikacija (slijepa ulica) nisu u mogućnosti. Tu bi trebali početi neredi, a pomoć bi im trebala stizati sa Bune, Gubavice, prema Stocu...“.
Nedvojbeno je da su određene političke strukture stolačkih Bošnjaka uporno pokušavale steći dominante vojne i političke pozicije spram Hrvata. Dokaz tome su upravo postavljene barikade oko Stoca, otvorena suradnja s osvajačkom JNA, potajna naoružavanja i stalni političko-propagandni rad čime se utjecalo na stavove Bošnjaka koji nisu bili antihrvatski nastrojeni. Nažalost, ta su djelovanja direktno i trajno naštetili hrvatsko-bošnjačkim vezama zbog čega i danas trpe odnosi između te dvije nacionalnosti stolačke općine.
Što se sve događalo tijekom kasnijih ratnih obračuna na području općine Stolac nije tema ovog članka, ali valja naglasiti kako uzroke i posljedice kasnijih promjena svakako moramo potražiti u odigravanju političkih igrokaza iz ožujka i travnja 1992. kada se dio Bošnjaka iz Stoca odlučio na postavljanje blokade ulaska u grad. Blokiranjem Stoca doista su zaustavljeni izviđački i provokativni manevri dijelova hrvatskih postrojbi. No isto tako, postavljanje uoči primicanja, odnosno uklanjanje barikada prilikom pokreta JNA u smjeru Neretve, bila je jasna simbolična gesta; poruka o izboru savezničke strane. Strateški gledano, ovo je za JNA i pobunjene Srbe bio iznimno značajan događaj jer je osvajanje Stoca bilo ključno u cilju presijecanja prometnih komunikacija Hrvatima koji su se povlačili. Iako su privremeno kupili sigurnost pristajanjem uz JNA, suradnja s velikosrpskim agresorom bila je poražavajuća odluka. U samom gradu Stocu uistinu nije bilo ubojstava i nasilja, a pljačke i barbarstva bile su povremene i uglavnom individualne aktivnosti. No iako su okupatori poštedjeli razaranja sam grad, ta praksa nije zaobišla okolna naselja otkuda se veliki broj ljudi povlačio u izbjeglištvo. Druga, znatno teža posljedica, rezultirala je prekidom dobrih odnosa s hrvatskim povratnicima. Ne ulazeći u daljnje analize bošnjačko-hrvatskog sukoba, jer je to dio jedne druge priče, treba ipak reći da je razlog za nepovjerenje Hrvata bio potpuno opravdan; kako zbog ponašanja na barikadama i u kasnijem prolasku JNA, tako i u naknadnim aktivnostima.
Barikade koje su se pojavile oko Stoca u ožujku 1992. godine naizgled su nezahvalna tema za istraživanje. Izvora je kritično malo; od dokumenata raspolažemo svega sa jednom krivičnom prijavom i nekoliko izjava danih za vrijeme rata.
Nadalje se možemo osloniti na vrlo štura novinska izvješća koja su donekle neprecizna, te na nešto informativnije televizijske priloge. Uz to, najvažniji izvor za rekonstrukciju ovog sociološkog i političkog fenomena knjiga je inicijatora ideje postavljanja barikada, Mehmeda Dizdara. Zbog vrlo upitne smislenosti i moralnog karaktera čina postavljanja barikada, o tim događajima krajnje nevoljko svjedoče stolački Bošnjaci. Ukoliko već moraju, onda upravo oni koji su idejni začetnici tih aktivnosti čak pokušavaju postavljanje barikada prikazati kao zajednički čin svih Stočana. I sjećanja Bajre Pizovića vrlo su usporediva s Dizdarovima, a kojima postavljanje barikada netočno želi prikazati kao dogovor Hrvata i Bošnjaka: „Za period prije nego što su četnici ušli u Stolac karakteristika je da je bilo dosta međustranačkih dogovora... odnosno bili su dogovori samo između HDZ i SDA, tako da je bilo postavljanje barikada na prilazima Stoca, s tim da Srbi nisu učestvovali u tim barikadama, a postavljanje barikada od strane Hrvata i Muslimana bio je protest što su Srbi odnosno tadašnja SDS radila u drugim mjestima i spremala na ovom prostoru“. Da li je dio stolačkih Bošnjaka postavljanjem barikada i kasnijim tajnim naoružavanjima htio postići neki širi cilj, ostaje pitanje za koje se može pretpostaviti odgovor.
Naime, unatoč paktu s JNA koja je okupirala Stolac, lokalni Bošnjaci tajno su se naoružavali za vrijeme okupacije. Isto tako, tajno su se naoružavali i u razdoblju nakon što su u kasnijem protuudaru Hrvati oslobodili grad. Primjera o skrivenim ciljevima dijelova bošnjačke elite grada Stoca ima više. Tako se primjerice u policijskoj prijavi podnesenoj protiv 539 osoba koje su barikadama uzurpirale sigurnost Stoca kao materijalni dokaz u prilogu nude tri brzojava (broj 16-17/01-46/92 „D.D.“, 16-17/47/92 „OTVORENO“, 16-17/01-48/92 „DX“), a koje je 1. i 2. travnja 1992. godine Mehmed Dizdar slao nadređenim političkim dužnosnicima u Sarajevo.
Štoviše Mehmed Dizdar i sam je nedovoljno oprezno otkrio u vlastitoj knjizi kako barikade ili tajna naoružavanja ipak nisu bila spontan čin ili samoinicijativa nego se za pokretanje tih akcija kontaktirao vrh stranke SDA u Sarajevu od kojih su se tražili savjeti ili su im bila slana izvješća. Iako u Dizdarovoj knjizi cijelo vrijeme možemo pratiti kako dio stolačkih Bošnjaka uporno pokušava realizirati urotničke ciljeve, ipak je za kraj sasvim dovoljno spomenuti dio teksta u kojem se Dizdar, nezadovoljan nakon što su hrvatske snage oslobodile Stolac svojem prijatelju Hebibu Avdi požalio „da smo Srbe na neki način prevarili i spasili se“, na što ga je ovaj utješio da se ne zamara trenutnim stanjem zbog prisutnosti postrojbi Hrvatskog vijeća obrane uz nagovještaj: „Prevarićemo i njih“.
- kraj -
foto: 1. DPCM/arhiva HTV, Večernji list, Slobodna Dalmacija, Vjesnik
Autor: Tomislav Šulj
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
