U VIHORU RATA
U vihoru rata
- nastavak
Osvajanje zračne luke, zamišljeno ovladavanjem sa Iglića briga, Galovca i Donjeg Zemunika, išlo je teško stoga što se očekivao jak otpor dobro naoružanog protivnika, a posebno zbog saznanja o gusto miniranom prostoru. No djelovanje hrvatskog topništva imalo je poguban učinak za srpsku obranu. Pobunjenici su, vidjevši da se obruč oko njih steže, nakon dva dana teških topničkih napada, jednostavno napustili zračnu luku.
Obavještajni časnik pri obavještajnom odjelu IZM-a Zadar, pukovnik-pilot Vladimir Zarić smatra kako su u operaciji „Maslenica“, a napose u napadima ka zračnoj luci na Zemuniku topnički udari imali ključnu ulogu. Unatoč tome što je zračna luka branjena nemalim brojem ljudstva, Zarić navodi kako su upravo pogoci topništva djelovali demoralizirajuće na snage i zapovjedni kadar koji je upravljao Zemunikom, te kako je tijekom dva dana sukoba njihova komunikacija s nadređenima u Kninu iz straha prerasla u vrijeđanje i paniku, te konačno u bijeg. Također, prostor zračne luke više nije bio pješačka utvrda kao na kraju 1991., odnosno na početku 1992. godine, kada je na Zemuniku boravilo u određenim razdobljima možda i više od 1000 vojnika.
Uoči operacije „Maslenica“ po procjenama Hrvatske vojske, tamo je boravila postrojba jačine satnije koja je u slučaju sukoba mogla okupiti nešto više od 100 boraca. Vladimir Zarić, na osnovu zaplijenjene dokumentacije procijenio je da je Zemunik branilo i više od 400 pobunjenika, no koji su bili potpuno demotivirani nakon više od godinu dana izloženosti hrvatskom pritisku. Kako god bilo, pobunjeni Srbi u strahu su se povukli, izvukli od opreme što se u toj panici moglo, a hrvatska strana osvojila je dobar ratni plijen: haubice, minobacače, motorna vozila, oružja i veće količine streljiva. Nažalost, objekti na zračnoj luci bili su popljačkani, iako to ni izbliza nije bio najveći problem. Naime, valjalo je prioritetno razminirati gusto minirani prostor unutar i oko zračne luke. Čišćenju miniranog prostora i pretraživanju područja uokolo baze počelo je već 25. siječnja 1993., dakle još tijekom izvođenja napadajnog dijela operacije „Maslenica“.
- sadržaj se nastavlja -
Načelnik Glavnog stožera HV, general Janko Bobetko, izdao je 27. siječnja 1993. zapovijed za hitno ustrojavanje Radne grupe načelnika GSHV (Radne grupe GSHV) sa zadaćom da riješe sigurnosni problem i organiziraju osposobljavanje zračne luke. Zadaća nije bila nimalo jednostavna jer su poletno-sletne staze i rulne staze bile minirane i djelomično porušene. Nadalje, svi objekti u zračnoj luci, instalacije i postrojenja bili su devastirani ili onesposobljeni.
- sadržaj se nastavlja -
Radnom grupom zapovijedao je brigadir Antun Jeričević, a zamjenik mu je bio brigadir Josip Bunčuga. Radna grupa formirala je tri osnovne podgrupe i to za: razminiranje poletno-sletnih i rulnih staza (rukovoditelj pukovnik Dario Matika i zamjenik brigadir Ljubomir Cerovac, zapovjednik Zrakoplovne baze Pula), za razminiranje zelenih površina i objekata (rukovoditelj brigadir Fedor Santini), te za osposobljavanje objekata (rukovoditelj pukovnik Ivan Pavlinović, načelnik stožera ZB Zadar i zamjenik bojnik Veljko Bubić). Pirotehničari koji su izabrani za ovu zadaću već su imali iskustva u razminiranju aerodroma u Puli i Dubrovniku, kao i na razminiranju prostora oko Zemunika, pri čemu je u jesen 1992. poginuo Alan Bruketa.
Također, radi osposobljavanja objekata na civilnom dijelu zračne luke izvršena je mobilizacija ljudstva „Aerodromskog poduzeća Zadar“, kojim je rukovodio Slobodan Vrdoljak. Radna grupa počela je s radom oprezno, te je uskoro ustrojila tri grupe. Prvu je činila Radna grupa GSHV, postrojba kasnije nazvana „Crne marame“, a uz njih su ustrojene druge dvije grupe koje su činili pripadnici 93. ZB Zadar i pionirskog voda 33. inženjerijske brigade iz Zagreba. U procesu razminiranja i osposobljavanja zračne luke Zemunik djelovali su pripadnici više zapovjedništava i postrojbi s područja cijele Hrvatske: MORH, GSHV, 33. inženjerijske brigade, LoB Zagreb, ZB Zadar, ZB Pula, ZB Lučko i Zagreb, te 111. mtbr i 9. gb HV. Prikupljanje podataka trajalo je dvadesetak dana, te se potom gotovo tri mjeseca prostor na Zemuniku razminirao. Po ocjeni zapovjednika ove složene operacije Antuna Jeričevića, najveći teret iznijela je podgrupa za razminiranje poletno-sletnih i rulnih staza. Te staze bile su minirane s dubinskim eksplozivnim bušotinama i naoružane s diverzantsko-terorističkim upaljačima tipa: svjetlosnim, elektronsko-tempiranim, daljinsko upravljanim i mehaničkim upaljačima.
- sadržaj se nastavlja -
Podatak o količini izvađenog eksploziva zvuči pomalo nevjerojatno. Naime, u bušotinama je bilo više od deset tona eksploziva TNT. Sa zelenih površina zračne luke izvađeno je više od tisuću raznoraznih protupješačkih mina i ostalih ubojnih sredstava, kao i više stotina „zvončića” ispaljenih raketama tipa „Orkan“. Ovdje posebno valja naglasiti da su tijekom razminiranja hrvatski vojnici bili izloženi povremenim udarima srpskog topništva. Neprijateljska JNA na dva načina minirala je zračnu luku. Prvi je bio klasičan način: protupješačkim i tenkovskim minama. Pravili su mješovita minska polja po obodu zračne luke kao i unutar zračne luke, uz žicu. Dijelom na sjevernoj strani civilne piste postavili su mine: PROM (odskočne) i s TV usmjerenjem. Prostor od ulaska u vojnu zračnu luku pa skoro do devijacije prema civilnoj zračnoj luci bio je gusto miniran uz samu žicu u dubinu do 20 metara.
Drugi način bilo je već spomenuto postavljanje eksploziva ispod same piste, kako civilne tako i vojne, o čemu također vrlo detaljne podatke pruža Ivan Vitanović u knjizi „Operacija Jaguar“. Srećom, nisu bili ugrađeni inicijalni upaljači za aktiviranje što je olakšalo ionako opasan proces razminiranja. Razminiranje piste riješeno je tako da su fizički (kopanjem) presječene bušotine, a potom se pristupilo izvlačenju eksploziva. Tek poslije, nakon što su vozilima, uz uporabu odgovarajuće užadi, izvučene eksplozivne naprave, pristupilo se njihovoj eksplozivnoj eliminaciji.
Proces razminiranja zračne luke na Zemuniku imao je i drugu važnost. Naime, u to vrijeme Hrvatska vojska nije posjedovala dovoljno trotila stoga su eksplozivna sredstva koja su vađena na prostoru zračne luke odmah prebačena u tvornice za punjenja minobacačkih i topničkih granata. Taj veliki posao okončan je do početka svibnja, a obavljen je bez ljudskih žrtava, iako se pod stresom dogodilo nekoliko ranjavanja. Ondašnji župan zadarsko-kninski, Šime Prtenjača, deminiranje Zemunika ocijenio je „veličanstvenim dijelom“, a cjelokupan posao pohvalio je zapovjednik za sigurnost snaga UN-a, švedski general Lars-EricWahlgren, rekavši da ne postoji vojska u svijetu koja bi takvo što izvela, osim da ne digne u zrak cijelu zračnu luku. Također, aktivnost Radne grupe omogućila je da i vojna i civilna pista odmah po okončanju oslobodilačke operacije budu spremne za svoju namjenu.
- sadržaj se nastavlja -
Otvaranje zračne luke na Zemuniku i pontonskog mosta imalo je iznimnu važnost ne samo zato što je svečanosti, uz međunarodne uglednike, bio prisutan cijeli državni i vojni vrh, već i zato što se tim svečanim prigodama i na simboličan način predstavljalo uspješno okončanje obrane oslobođenog prostora u operaciji „Maslenica“. No, valja naglasiti da su poraženi Srbi sve do svečanog puštanja u promet zračne luke na Zemuniku i pontonskog mosta na Novskom ždrilu (18. srpnja 1993.), a povremeno i poslije, učestalo udarali topništvom.
Konačno, problematika puštanja u promet Masleničkog mosta i zračne luke na Zemuniku bila je temom ne samo pregovora pobunjenih Srba i hrvatskih vlasti, nego je kao značajan čimbenik, odnosno uvjet stabilnosti na tlu Republike Hrvatske, bile prezentirana i u najvišim diplomatskim krugovima međunarodne zajednice. Hrvatske vlasti, odnosno predsjednik Franjo Tuđman, obratile su se više puta međunarodnoj zajednici da ju upozore kako proces puštanja u promet Masleničkog mosta i zračne luke Zemunik ne smije doći u pitanje. No, Srbi su iz osvete, već od 1. kolovoza 1993. pa do kraja godine nastavili topništvom gađati i Zemunik, a napose pontonski most, a što je iznova nosilo nove ljudske žrtve.
Zanimljivo, u oslobođenu zračnu luku na Zemuniku tijekom operacije „Maslenica“ fizički su prvi ušli pripadnici 93. Zračne Baze Zadar (93. ZB Zadar), na čelu s bojnikom Ivanom Vitanovićem. Ta je postrojba uostalom i bila je ustrojena tijekom 1992. da, kada uvjeti budu omogućeni, preuzme nadležnost nad okupiranom zračnom lukom. Za prvog zapovjednika 93. ZB Zadar postavljen je pukovnik Krešimir Jakovina, a nakon operacije „Maslenica“ zapovjednikom postaje pukovnik Josip Njari. Jezgru 93. ZB Zadar činili su pripadnici Eskadrile jurišnog zrakoplovstva, ustrojene 6. studenog 1991. (zapovjednik pukovnik Slavo Vulin), a nju su činili piloti i osoblje sa vojne baze na Zemuniku koji su se stavili na raspolaganje hrvatskim oružanim snagama tijekom ljeta i jeseni 1991. godine. Iako stručni u svojim znanjima, oni nisu imali adekvatne uvjete za rad jer nisu imali ni letjelice, kao ni bazu na kojoj bi mogli izvršavati zadaće za koje su specijalizirani.
Nakon što je zračna luka oslobođena, potom i razminirana, od jeseni 1993. počinje se koristiti za obuku pilota, a za to su bili zaduženi instruktori-piloti 93. ZB Zadar. U ondašnjim ratnim okolnostima bio je to zahtjevan posao. Naime, objekti u zračnoj luci bili su devastirani, ali to je bio manji problem jer infrastruktura se mogla obnoviti. Daleko veći problem bio je nedostatak potrebne opreme, počevši od letjelica, tehničkih sredstava i nastavnog materijala, stoga su piloti iz 93. ZB Zadar prionuli izradi vlastitih pomagala, ali i izradi nastavnog plana i programa za osnovne pilotske tečajeve. Na taj način, u sastavu 93. ZB Zadar, kao letačka postrojba, ustrojena je 26. Eskadrila lakih trenažnih zrakoplova (26. ELTZ).
- sadržaj se nastavlja -
Primarna zadaća postrojbe bila je da provodi pripreme za selekcijsko letenje I. naraštaja kandidata za vojne pilote. Pristupilo se pripremama za selekciju kandidata, ali počele su pristizati i potrebne letjelice iz „aero-klubova“: Zadar, Rijeka, Split, Varaždin i Otočac. Na tim letjelicama (Utva-75) piloti su se mogli obučiti osnovnim stvarima potrebnima za letenje. Takav način obuke pilota vjerojatno je jedinstven u povjesnici ratnog zrakoplovstva jer je od prvih položaja neprijatelja zračna luka bila udaljena otprilike šest do sedam kilometara. Uz to, pobunjeni Srbi povremeno su pucali po bazi, najčešće minobacačima, ali i težim topništvom (Orkanima, VBR, tenkovima). Ljudskih žrtava nije bilo, ali je gađanje izazivalo požare i štetu. Ipak, i u takvim okolnostima 26. ELTZ nastavio je ostvarivati planirane ciljeve.
U svibnju 1994. započeo je odabir studenata koji su završili prvu godinu fakulteta, a već u ljeto 1994. (srpanj/kolovoz) završena je selekcija i prva generacija pilota počinje s teoretskom i praktičnom obukom, te je 5. kolovoza 1994. službeno otvorena Škola pilota HRZ i PZO na Zemuniku. Uz obuku koju je provodio 26. ELTZ valja naglasiti da je od 27. travnja 1994. ustrojena Protupožarna zrakoplovna skupina koja je na zrakoplovima tipa Canadair iznova vršila obuku za gašenja požara, za što ne treba naglašavati od kolikog je značaja za prostor srednje Dalmacije. Također, u sklopu 93. ZB Zadar 10. travnja 1995. osnovano je Zrakoplovno vojno učilište, koje kasnije mijenja naziv u Središte za izobrazbu i obuku HRZ i PZO „Rudolf Perešin“. U sklopu vojnog učilišta djelovala je Pilotska škola koja je bila nositelj početne i napredne pilotske obuke u Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu. Konačno, svakako treba spomenuti rad Zrakoplovnog nastavnog središta Zadar (ZNS Zadar), kojim je zapovijedao brigadir Rikard Ferk, a gdje se putem specijalističke obuke školovalo više generacija pripadnika protuzračne obrane i zrakoplovnih tehničara, kao i pripadnike ZMIN-a (zračno motrenje i navođenje). Svi nositelji školovanja u ZNS Zadar bili su zapravo kadar potekao iz redova 93. ZB Zadar.
O izobrazbi mladih pilota i djelovanju 93. ZB Zadar ipak postoje neki javno obznanjeni podaci, no široj javnosti potpuno je nepoznata činjenica da se na Zemuniku vršila obuka bespilotnih letjelica. Zbog prirode djelovanja logično je što se o aktivnostima takve postrojbe jako malo zna. I dok postrojba 93. ZB Zadar nije imala mogućnost ni tehniku za djelovanje u oslobodilačkoj operaciji „Oluja“, bespilotne letjelice imale su golem utjecaj na dinamiku izvođenja te operacije. Postrojba je nastala od pripadnika desetine bespilotnih letjelica 108. brigade HV, potom ustrojena kao 280. vod bespilotnih letjelica GSHV, u čijem sastavu je djelovalo 60 ljudi. Ustrojeni su tijekom obrane operacije „Maslenica“ (ožujak 1993.) i najveći dio rata proveli su opservirajući podatke na zadarskom području. Od 1994. godine Zemunik postaje glavna baza bespilotnim letjelicama za taj dio bojišta.
Sustav je povećao domet, tako da su pripadnici postrojbe napokon mogli koristiti prednosti koje je baza pružala. Najveća prednost prostora na Zemuniku jest golema uzletno-poletna površina i to što je letenje, bez obzira na smjer vjetra, bilo sigurno. Milivoj Hucaljuk, zapovjednik postrojbe 280. voda bespilotnih letjelica pojasnio je prednosti zračne luke Zemunik:
„Za kvalitetno djelovanje letjelica potrebno je minimalno 200 metara asfaltne podloge široke makar pet metara i prilazna ravan da bi se moglo letjeti. Meteo uvjeti također su vrlo bitni za djelovanje bespilotnih letjelica, kao i za sve druge zrakoplove. No baš površina same baze, odnosno veličina uzletnih površina baze na Zemuniku dolazi do posebnog izražaja u lošim meteorološkim uvjetima. Ta prednost omogućavala nam je djelovanje kad se na drugim lokacijama nije moglo raditi. Na taj način s bespilotnim letjelicima mogli smo opservirati kompletno područje zadarskog zaleđa, područje na visovima Velebita: odašiljač Ćelavac, Tulove grede, Mali Alan, itd.), kao i područje Gračaca“.
Tijekom 1994. i 1995. godine na Zemuniku se provodila intenzivna obuka letenja i korištenja sustava bespilotnih letjelica. Za obuku je korišten južni (školski) krug koji je bio udaljen od neprijatelja, a valja naglasiti da takva obuka nije osnovna i da je vrlo bliska stvarnom djelovanju, odnosno da su uvjeti izvođenja obuke bili vrlo realni. U usavršavanju sustava najčešće se koristio vojni dio baze i to zapadni dio koji je bio zaklonjen od protivničkog osmatranja. Na taj način, u tajnosti, praktično ispred očiju srpskih snaga, usavršavan je rad sustava bespilotnih letjelica.
U pripremama za operaciju „Oluja“ intenzivno se uzlijetalo na osmatranje pozicija na Velebitu te područja kod Gračaca i Benkovca. Baza na Zemuniku korištena je za pripremu operacije, ali su posade bespilotnih letjelica bile raspoređene na više različitih smjerova, odnosno na glavnim smjerovima napada, te u Slavoniji na poziciji obrane. Tijekom boravka na Zemuniku sustav bespilotnih letjelica značajno je napredovao. Rastao je domet njihovog rada, ali i mogućnosti djelovanja. Postrojba je u operaciji „Bljesak“ prvi puta iskušala način izviđanja i obavještavanja u realnom vremenu (snimanje kamerom umjesto fotografiranjem), a tijekom „Oluje“ metoda je usavršena do te mjere da je slika onoga što kamera letjelice snima praktično odmah bila dostupna i načelnicima topništva HV, odnosno zapovjednicima u Glavnom stožeru. Zanimljivo, sve letjelice napravili su i usavršavali sami pripadnici postrojbe, iako i danas kruže interpretacije kako je u tom dijelu uvelike pripomogla vojna tehnika američkih snaga, što nije točno. Najveći dio usavršavanja sustava rada bespilotnih letjelica zbivao se upravo u zračnoj luci Zemunik.
Pomalo neobično, iako je zračna luka na Zemuniku imala golem značaj za zadarsku bojišnicu, pa na određeni način i za Domovinski rat (jer upravo je djelovanje usavršenog sustava bespilotnih letjelica bilo je od nemalog značaja za dinamiku svladavanja otpora pobunjenih Srba u operaciji „Oluja“), poslijeratne analize bitke za Zadar i zadarsko zaleđe zanemarile su njezin značaj.
- sadržaj se nastavlja -
Konačno, osim za ratna djelovanja i obuku specijaliziranih postrojbi, Zemunik je već tijekom Domovinskog rata imao značaj i stoga što je otvoren i za civilni zračni promet. Još u siječnju 1994. godine počela se uređivati pristanišna zgrada, te se od proljeća 1994. preko Zemunika putem zrakoplova „Croatia Airlinesa“ na redovnoj liniji Zagreb – Zadar – Zagreb počeo odvijati i civilni zračni promet.
Zračna luka otvorena je za putnički promet 2. travnja 1994. u nazočnosti ministra pomorstva, prometa i veza, Ivice Mudrinića i zadarsko-kninskog župana, Šime Prtenjače, te uz predstavnike UN-a i Europske zajednice. Kapaciteti su bili mali, pristanišna zgrada je mogla primiti 40 putnika, a nedostajali su i brojni uređaji za kontrolu letenja, no prometovanje zračnom linijom ipak je funkcioniralo.
Štoviše, do kraja 1994. godine zrakoplovima preko Zemunika u oba smjera otputovalo je 6000 putnika, dok je ukupno sletjelo 350 zrakoplova, od čega 292 u redovnom prometu.
- KRAJ -
4.dio
foto: DPCM, arhiva HTV, Zvonko Kucelin, Branislav Grgurević
Autor: Tomislav Šulj
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.