U vihoru rata

U VIHORU RATA

U vihoru rata

Presuda je obično glasila: "Osuđeni ste zbog krivičnog djela protiv naroda i države."

A krivi su bili što su se javno deklarirali kao Hrvati i zbog toga su završavali u kazamatima bivše Jugoslavije.

...

Povijesni trenutci u kojima se našla Hrvatska napadnuta od srbočetničkog agresora potaknuli su nekadašnje političke zarobljenike da se djelatno uključe i doprinesu svojim sudjelovanjem njezinoj obrani.

U Domovinskom ratu nekadašnji "politički" našli su se u različitim postrojbama diljem drage nam domovine. Predsjedništvo Društva hrvatskih političkih zatvorenika stoga donosi odluku o formiranju postrojbe koja bi ih sve okupila.

Budući zapovjednik odmah se prihvatio nabavke sve potrebne opreme, od oružja do odora, a veliku su pomoć u tome pružili i bivši politički zatvorenici koje je nužda natjerala da novi život potraže negdje daleko od doma.

Satnija je formirana 5. siječnja 1992. te već nakon dva dana odlazi na čuvanje mosta između dva Broda, gdje su pridodani 139. brigade HV-a.

Stjepan Sulimanac u posjetu postrojbi na dan davanja svečane prisege

Stigavši u Slavonski Brod odmah odlaze na dvotjednu obuku, te nakon nje na čuvanje mosta preko Save. Nakon mjesec i pol ukazuje se potreba za smjenom dijela 108. brigade i čuvanjem mosta u Slavonskom Šamcu, te se premještaju na nove položaje.

Most u Šamcu bio je stalna meta prekosavskih četnika, ali i prepreka koju nije bilo lako svladati.

Najjači napad koji je uslijedio krajem oužujka 1992. satnija je spremno dočekala. Prisjeća se te vatrene noći i njezin zapovjednik satnik Stjepan Benček:

- sadržaj se nastavlja -

"Policijska stanica u Bosanskom Šamcu bila je već zauzeta, preko motorole tražili su da predamo most. Od nas su se nalazili udaljeni tristotinjak metara. Pregovori su trajali svega desetak minuta. Nismo ni pomislili na predaju mosta. Nakon toga činilo mi se da smo se našli u paklu. Granate su padale oko nas, metci su fijukali, bili smo stiješnjeni na vrlo uskom prostoru oko mosta, a na mostu iza nas nalazila se gotovo tona eksploziva. Bilo je dovoljno da se samo jedan metak odbije od konstrukcije osta u eksploziv, pa da sve odleti u zrak. Bili smo prisiljeni povući se..."

Zatim zauzimaju položaje uzduž savskog nasipa i danonoćno prate zbivanja na drugoj obali.

Sjeća se zapovjednik i vremena kada su došli u obranu mosta, nepovjerenja stanovnika, spavanja u čizmama, na golim daskama, u rovu. Bilo je u satniji i pravih veterana čija se odanost Hrvatskoj posebno doimlje.

Želja jednog 72-godišnjaka, pripadnika postrojbe, napokon se ostvaruje, nakon pedeset godina čekanja ponovno može biti hrvatski vojnik.  

foto: DPCM / Hrvatski vojnik

Priredio: Mario Mehaković

Izvor: Hrvatski vojnik

 Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.