U vihoru rata

U VIHORU RATA

U vihoru rata

U ljeto 1991. godine neprijateljska je vojska odbrojavajući svoje posljednje dane još uvijek prijetila iz vojnih objekata na području Velike Gorice.

Bivša JNA u to vrijeme još nije napustila ni jedan objekt, a bilo ih je u velikogoričkoj okolici nekoliko. Nalazila se tu zračna luka Pleso prijeteći svojim vojnim dijelom, vojarna "Velika Buna" u kojoj je bilo smješteno kompletno naoružanje Teritorijalne obrane grada Zagreba, radarska postaja Kurilovec, radio-relejno središte Šiljakovina, te nekadašnja vojarna "Maršalka" (kako su je Zagrepčani obično zvali) na samom ulasku u grad.

...

Dragovoljcima okupljenim u Teritorijalnoj obrani i Narodnoj zaštiti blokada ovih objekata bila su prva bojna iskustva. Sastavljeni u početku kao 10. brigada TO, koja kasnije prerasta u 153. brigadu HV, djelujući zajedno uz posebne postrojbe MUP-a i HV pridonose 7. listopada predaji vojarne "Velika Buna", čijim se osvajanjem situacija s popunjavanjem toliko potrebnog naoružanja uvelike popravlja.

Iznenadna i uspješna akcija oslobađanja vojarne razlog je što neprijateljska vojska nije stigla uništti oružje koje je sakrivala unutar žice. Danonoćne aktivnosti zaokupile su ih i previše da bi stigli onesposobiti ono što su mogli. Zatečeno je oružje bilo u potpunosti ispravno, a koliko je vrijedilo vrlo brzo saznala je neprijateljska strana.

Imali su tada vrlo malo pješačkog i topničkog naoružanja, no zauzimanjem vojarne i oslobađanjem skladišta oružja moglo se krenuti s popunom brigade u ljudstvu.

Već sredinom listopada brigada je spremna za zahtjevnije zadaće, djelujući u početku pod zapovjedništvom Stjepana Bačurina i Stjepana Turčića, čiju ulogu preuzima sredinom prosinca pukovnik Damir Goršeta.

Prve dobivene zadaće i prvo bojište vezani su uz Pokuplje i obranu južnih granica Zagreba koje su u tom trenutku bile na lijevoj obali Kupe. Uputila se tu 1. pješačka bojna ove brigade opremljena oružjem i streljivom baš iz vojarne "Velika Buna". Prisjeća se dozapovjednik brigade, pukovnik Pero Toljan, kako je tih dana bilo nezadovoljstva jer se prijavilo dragovoljaca i više no što ih je brigada mogla prihvatiti.

Situacija na ovom dijelu ratišta u to je vrijeme bila izuzetno teška. Naime, neprijateljska je vojska potisnula snage MUP-a s područja Banije i nalazila se na desnoj obali Kupe s namjerom da se poveže s vlastitim snagama koje su zaostale oko Zagreba, Bjelovara i Varaždina. Međutim, pripadnici 153. onemogućuju stvaranje mostobrana preko Kupe i neprijateljsko napredovanje prema Zagrebu.

Tako su južne granice grada sačuvane.

- sadržaj se nastavlja -

Potkraj listopada brigada kreće u oslobađanje desne obale Kupe, no zbog nedostatka sredstava za potporu kojima je tada još HV oskudijevala, njeno napredovanje je zaustavljeno. Zbog nemogućnosti spajanja svih postrojbi HV uzduž cijelog bojišta brigada se organizirano izvlači i uspostavlja ponovno crtu obrane na Kupi. Na ovom su se području nalazila isključivo sela s hrvatskim življem te pripadnici brigade sudjeluju u prihvatu velikog broja prognanika, gotovo 65 tisuća. Do tada u redovima brigade nije bilo ni poginulih ni ranjenih.

Potkraj prosinca dio postrojbe, točnije 2. bojna kreće na novu zadaću na novljansko ratište, gdje su vodili svakodnevne borbe s četničkim hordama šešeljevaca i arkanovaca. Bilo je to tada najžešće bojište u Hrvatskoj gdje neprijatelj dovlači goleme snage. Na hrvatske borce obrušio se banjalučki korpus i više od tisuću četnika. Druga bojna uspijeva zaustaviti njihove prodore na područje Bijelih stijena i Kričkih brda, odbijajući danima kombinirane napadaje neprijateljskih pješačkih i tenkovskih postrojbi. No, ni u jednom trenutku četnici crtu bojišnice nisu uspjeli probiti ni pomaknuti je. Uspješno obavivši zadaće brigada se vraća potkraj veljače na svoje domicilno području - Pokuplje.

Nakon potpisivanja sarajevskog primirja 153. brigada čuva do srpnja 1992. crtu obrane. Obavljajući izuzetno uspješno obrambene zadaće na svjetle stranice svoje povijesti ova je brigada do tada upisala imena devetnaest poginulih suboraca.

Tijekom svih borbenih aktivnosti 153. brigada je svoj ustroj mijenjala u skladu sa zapovijedima o demobilizaciji dijela Hrvatske vojske što je zahtijevalo drukčiju uporabu postrojbi. Brigada postaje pričuvna a u početku srpnja 1992. ustrojava se taktička grupa kao pokretljiva vojna postrojba prilagođena modernom načinu ratovanja i aktualnim zadaćama.

Vrlo brzo taktička grupa odlazi na istočno-slavonsko bojište, tada najteže, gdje uz rame s gardijskim brigadama u potpunosti obavljaju sve zadaće. Neprijateljska je taktika na ovom terenu: uništiti, razoriti, spaliti! No gdje god su se nalazili pripadnici ove postrojbe ni jedan centimetar hrvatskog tla nije izgubljen, naglašava pukovnik Toljan, dapače, najmanje što su učinili je da utvrde crtu bojišnice, a do primirja su je pomicali naprijed na štetu neprijatelja. Nažalost, mnogo hrabrih žrtvuje svoje živote u posavskom blatu. Na zapovjednom izviđanju biva ranjen i sam zapovjednik brigade, pukovnik Goršeta. No neprijateljsko divljanje ne dopušta ni trenutka predaha, te je ubrzo opet s brigadom.

Potkraj listopada vraćaju se na kratak odmor i dodatnu izobrazbu, ali vrlo skoro slijedi novi teren. Nova meta neprijateljskog bijesa tada je jug Hrvatske.

Iako je ovo bio susret sa sasvim novom konfiguracijom tla, kršom i kamenjarom, pripadnici TG vrlo dobro se snalaze. Bila je to, kako kažu sami borci, jedna od lakših zadaća. Samo stega i u potpunosti slušanje zapovjedništva dala je rezultate. Svi su se pripadnici postrojbe vratili s južnog bojišta. Uspjesi su zabilježeni i ovdje, a samo jedan od časnih primjera koji to zasigurno dokazuje izvela je protuoklopna skupina koja je bila pod izravnim zapovjedništvom načelnika Glavnog stožera HV-a, generala zbora Janka Bobetka, tada zapovjednika južnog bojišta.

U protuoklopnoj borbi u samo dvadesetak dana uspjeli su uništiti sedam tenkova i dvanaest oklopnjača.

Znali su ovi borci što im je činiti, pa iako je u početku i bilo problema i s tehničkim pomagalima i s nedovoljnom količinom odora, ispunili su sva očekivanja. Nisu mnogo tražili, u rov se išlo i u tenisicama. Bili su to sve do jednog dragovoljci koji su u ovom ratu stjecali svoja prva brojna iskustva.

Kroz brigadu je prošlo 5818 branitelja. Na svom ratnom putu za oslobođenje domovine u obavljanju zadaća brigada je imala 72 poginula i 452 ranjena pripadnika.

Na 27. obljetnici osnutka 153. brigade predsjednik  Udruge pripadnika 153. brigade Hrvatske vojske Velika Gorica Ivan Zagorac prisjetio se kako su te ’91. godine napustili svoje poslove i obukli vojne odore te ustrojili brigadu i formirali obranu, te poručio:

"Domovinski rat je za nas i za našu brigadu bio obrambeno oslobodilački rat za stvaranje nezavisne i suverene Republike Hrvatske protiv agresora, naših dotadašnjih susjeda i njihovih združenih snaga. Borili smo se na svim ratištima, od Banovine, Županje do Dubrovnika, a odlazili smo i na ratišta u Bosnu i Hercegovinu. Zadaća je svih nas danas da čuvamo i širimo istinu o ratnom putu naše brigade, o Domovinskom ratu i da ovoj našoj mladosti koja je i danas s nama, djeci osnovnih škola grada Velike Gorice i općina Orle, Kravarsko i Pokupsko, govorimo o tome kako je stvorena naša država te da posebno čuvamo uspomenu na naše poginule branitelje – da se nikad ne zaboravi!“

 

foto: DPCM / Hrvatski vojnik /HVIDR-a Velika Gorica

Priredio: Mario Mehaković

Izvor: DPCM/radio-banovina/Hrvatski vojnik

 Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.