U vihoru rata

U VIHORU RATA

U vihoru rata

Devedeseta, godina prekretnice, godina početka stvaranja hrvatske države, ostvarenja tisućugodišnjeg sna. Beograd se nije mirio, već krenuo ubrzati svoj davno pokrenut velikosrpski stroj.

Rašković, Šešelj i njemu slični okupljaju svoje istomišljenike i "događa se narod", tj. događaju se barikade.

...

Prosrpski krugovi unutar raspadajuće "JNA" otimaju naoružanje Teritorijalne obrane Hrvatske. Bilo je jasno da se bliži trenutak kad će se hrvatski narod morati i oružjem braniti. Sve diplomatske aktivnosti i napori da se mirnim putem riješe problemi, nisu naišli na odgovor. Zahtjevi vodstva SDS sve su bili veći.

Slijedi 1991., krvavi Uskrs. Hrvatska država kreće u organiziranje postrojbi hrvatskih redarstvenih snaga koje imaju prvenstvenu zadaću zaštititi pučanstvo. Tijekom travnja 1991. okupljaju se dragovoljci Dalmacije i južne Hrvatske i pristupaju hrvatskom redarstvu izrastavši 28. travnja u postrojbu koja kasnije Odlukom o ustrojavanju Zbora narodne garde postaje 4. brigada Zbora narodne garde.

U tu se postrojbu tijekom svibnja uključuje i veća skupina hrvatskih domoljuba, mladih redarstvenika, netom izišlih iz Centra za izobrazbu postrojbi za specijalne namjene Ministarstva unutarnjih poslova u Lučkom i Kumrovcu.

Oko tako ustrojene jezgre vrlo brzo se okupljaju mnogobrojni dragovoljci. Stvaraju se prihvatni centri za primanje u postrojbe 4. brigade u gradu Splitu. Prvo u hotelu "Split", zatim u hotelu "Resnik", a u isto vrijeme i u gradovima širom Dalmacije - Drnišu, Sinju i Imotskom.

Već 26. srpnja brigada pod zapovijedanjem general-bojnika Ive Jelića dobiva svoju prvu borbenu zadaću i kreće na teren - Kruševo. Na teren odmah kreću postrojbe iz sastava 1. bojne i 3. imotske bojne zajedno s pristožernim i drugim postrojbama. Stigavši u Kruševo tamo ih već čekaju pripadnici izvidničkog voda brigade koji su ranije krenuli s ciljem da izvide kompletni teren i pripreme sve potrebito do dolaska 1. i 3. bojne.

Po dolasku postrojbi četvrte, provokacije neprijatelja se intenziviraju, te 30. srpnja izbija prvi oružani sukob između pripadnika brigade i neprijatelja, a sljedećeg dana smrtno stradava njezin prvi poginuli pripadnik, pokojni Nikola Džalto. Tragični događaj nije pokolebao hrvatske branitelje, već naprotiv, nagnao ih na još veće napore, još žešću borbu koja je polučila i prvim uspjesima jer baš u Kruševu neprijatelju je zadan prvi veliki udarac, gdje je i sam radio-Knin priznao veliki broj žrtava. Uspjeh je još i veći pogotovu ako se ima u vidu tadašnji omjer snaga koji je, posebice u tehnici bio vrlo nepovoljan za hrvatske branitelje. Nažalost, ni najžešće srce nije ponekad moglo slomiti i uništiti toliko tehnike, koliko je neprijatelj mogao dovući.

Padom mjesta Jasenice brigada je dovedena u nepovoljan taktički položaj, te kao jedino moguće rješenje zapovijeda se izvlačenje iz sektora Kruševa. Nedugo nakon izvlačenja, tadašnja 1. i 3. imotska bojna kao središnje snage sudjeluju u više nego dramatičnoj obrani Zadra, kad se bore i protiv četnika koji nadiru iz smjera zadarskog zaleđa, potpomognuti topništvom, oklopnim postrojbama jugovojske, a i protiv pravih malih tvrđava u obliku mnogobrojnih vojarni iz kojih se neprestano razara grad. Velikim požrtvovanjem "crvenih beretki" i drugih postrojbi Hrvatske vojske Zadar je obranjen.

U isto vrijeme 2. sinjska bojna i 4. bojna brani drugi dio dalmatinske bojišnice, tj. ratuje i brani crte na sinjskom i drniškom dijelu bojišta.

Nakon borbi za Zadar postrojbe brigade se premještaju na drniško bojište, a otprilike tada se stvaraju i prve topničke snage brigade, topničko-raketni sklop koji u svom sastavu ima ZIS, dva minobacača kalibra 82 mm i tri minobacača kalibra 120 mm. Za tadašnje vrijeme iznimno topništvo, koje usprkos nedostatku streljiva maksimalno koristi svoje mogućnosti i svaku granatu precizno upućuje na unaprijed određen i izabran cilj.

Kako se intenziviraju borbe na južnom bojištu 2. sinjska bojna odlazi na to područje, a odmah za njom i 2. samostalna mehanizirana satnija pod zapovijedanjem, tada pukovnika - Andrije Matijaša. Drugi dio Četvrte nalazi se tada na zadarskoj bojišnici, tako da brigada brani bojišnicu od Velebita do Prevlake.

Nakon kraćeg držanja crte bojišnice na jugu brigada zajedno s 1. "A" brigadom "Tigrovima" i drugim postrojbama Hrvatske vojske kreće u oslobađanje hrvatskog juga, sve do Prevlake, dubrovačkog zaleđa i deblokade samog grada Dubrovnika. Pripadnici Četvrte jurišaju s čuke na čuku prema razrađenim smjerovima djelovanja, nanoseći najteže udare neprijatelju. Popeli su se gdje se nitko prije njih nije popeo, ne sao da su osvojili najteže čuke, nego su na njih iznijeli topništvo, da bi što preciznije i učinkovitije uništavali i najskrovitije položaje i utvrđenja.

Ni tada brigada još uvijek nije bila u svom potpunom sastavu, budući da su se pripadnici 4. i 5. bojne borili na drugim jednako žestokim i vrlo "vrućim" bojišnicama, braneći svaki pedalj hrvatske zemlje, stječući ratno iskustvo i postajući stručnjaci za izvođenje i najsloženijih zadaća.

Nakon uspjeha u operacijama izvedenim na južnom bojištu, Četvrta kreće dublje u prostor dubrovačkog zaleđa s ciljem da osigura mirnu hrvatsku granicu.

U početku lipnja zapovijedanje nad postrojbama brigade preuzima, tada pukovnik, Mirko Šundov, dotadašnji načelnik Operativno nastavnog odjela u brigadi. Tek tada se brigada uspijeva okupiti na jednom mjestu i sada kao jedna kompaktna cjelina ulazi u završne operacije oslobađanja krajnjeg juga, sve do Prevlake, s već nadaleko poznatim uspjehom, koji već postaje tradicija.

Po učvršćivanju crta hrvatske obrane i smirivanja borbenih aktivnosti veći dio "crvenih beretki" se potom izvlači s terena te dolazi do preustrojavanja unutar brigade. Četvrta brigada svojim preustrojavanjem jača, razvija se, postaje čvršća cjelina koja u najkraćem roku može krenuti na bilo koji dio bojišnice na izvršenje svake zadaće. Postizanje brzine i učinkovitosti bio je glavni cilj preustrojavanja. Odmora praktički nije bilo. Po završetku jedne, slijedi nova velika zadaća - akcija "Maslenica".

Može se slobodno reći da je Četvrta gardijska brigada tijekom te akcije pokazala svoju puno snagu, učinkovitost, te određenu taktičku zrelost pri izvršavanju udarnih zadaća tijekom same akcije. Brzina izvođenja uz minimalne gubitke čini ovu akciju jednom od najsjajnijih akcija Hrvatske vojske, a poznato je koliko je baš Četvrta, kao udarna postrojba u akciji, pridonijela uspjehu i oslobađanju velikog dijela zadarskog zaleđa te omogućila kasnije povezivanje Dalmacije i hrvatskog juga s drugim dijelom države putem izgradnje pontonskog mosta preko Masleničkog ždrila.

Dakako, ne treba zanemariti ni udio drugih postrojbi Hrvatske vojske i policije.

Nakon učvršćivanja položaja i odbijanja neprijateljskih svakodnevnih protuudara u pokušaju da ponovno okupira hrvatske prostore, brigada biva izvučena u Split na zasluženi odmor, odmor koji joj je bio više nego potreban, odmor koji znači novu prekretnicu u razvoju brigade.

Zapovijedanje nad postrojbama brigade preuzima, tada pukovnik - Damir Krstičević, koji je nakratko izbivao iz brigade jer je zbog ranije zapaženih zapovjednih sposobnosti i odlika vrhunskog časnika i zapovjednika s mjesta zapovjednika 4. bojne 4. gardijske otišao na mjesto zapovjednika, prvo 115. pa zatimi 113. brigade Hrvatske vojske. Budući da je u svim dotadašnjim postrojbama pokazao više nego zavidne rezultate u ustrojavanju i zapovijedanju, povratak u svoju matičnu brigadu na mjesto njezinog zapovjednika biva značajan izazov za 23. godišnjaka, mladića koji je tijekom Domovinskog rata izrastao u vrhunskog vojnika i časnika.

Izazov zapovijedanja svojom matičnom postrojbom i mogućnost da sav trud uloži u njezin razvoj nije pokolebao brigadira Krstičevića koji izazov prihvaća i kreće. Kreće u dodatno ustrojavanje brigade i povećavanje njezine spremnosti. Kako je sam volio vrlo rado reći: "Četvrta je uvijek spremna".

Kratko po njegovu preuzimanju dužnosti zapovjednika brigada dobiva novu zadaću, aktivna obrana bojišnice i crta obrane šibenskog, a uskoro zatim i ponovno zadarskog zaleđa. Cijelo to vrijeme ona kontinuirano jača u ustrojbenom, borbenom i tehničkom smislu te gradi svoju prepoznatljivost na zaista iznimnoj tradiciji, tradiciji elite hrvatskih oružanih snaga. Središnja zadaća "crvenih beretki" i njezinog zapovjedništva postaje homogeniziranje postrojbe u jednu učinkovitu cjelinu, dodatno osposobljavanje mladog, iz borbe izraslog zapovjednog kadra koji će svojim stvarnim autoritetom poduprijeti ustrojavanje i permanentni napredak u izučenosti i spremnosti postrojbi Četvrte.

foto: 1.DPCM/Hrvatski vojnik

Autor: Mario Mehaković

Izvor: DPCM, Hrvatski vojnik

 Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.