U VIHORU RATA
U vihoru rata
Ćelije - većinsko hrvatsko selo u istočnoj Slavoniji (općina Trpinja, Vukovarsko-srijemska županija) od oko 180 stanovnika, prvih je dana srpnja 1991. godine razoreno, opljačkano i spaljeno, a iz njega su protjerani svi njegovi žitelji. Učinili su to zajedničkim snagama pripadnici "JNA", četnici i srpski dobrovoljci (domaći teroristi, s pojačanjem iz Srbije).
Bio je ovo prvi slučaj etničkog čišćenja u Europi nakon Drugoga svjetskog rata i taj je barbarski čin zgrozio svjetsku javnost. Mada je već masakr nad hrvatskim redarstvenicima u Borovu Selu (2. svibnja) najavio krvavi rat i otkrio zloćudnu narav agresora, Hrvatska je ostala zatečena takvom brutalnošću i promatrala s nevjericom ono što se događa u istočnoj Slavoniji.
...
Najjači udar na selo koje se nije imalo čime braniti (mada su žitelji nastojali zadržati agresora i obraniti svoje domove) uslijedio je u nedjelju 7. srpnja 1991. godine (upravo na dan koji se do tada u Srbiji slavio kao "dan antifašističkog ustanka") i to iz svih raspoloživih topničkih oruđa. Ćelije su povremeno napadane od svibnja, ali su agresorske snage u njih ušle tek 9. srpnja, a u svijet su otišle slike razorenih i spaljenih kuća i stoke koja luta opustošenim ulicama i okolicom. Za ovaj se zločin doznalo zahvaljujući hrabrim novinarima Osječkog tjednika (prije svega Dariju Hećimoviću i njegovim suradnicima) koji su se uspjeli probiti na mjesto zločina neposredno nakon progona stanovnika sela.
(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=MVjChqW_pD0; stranica posjećena 5.7.2019.)
Ćelije su bile "kost u grlu" agresoru, budući da su se nalazile na važnom opskrbnom smjeru od Osijeka prema Vukovaru, a uz sve to ovo je bilo većinsko hrvatsko mjesto odano novoj demokratski uspostavljenoj vlasti koja je na temelju općenarodnog referenduma (25. lipnja 1991. godine) donijela odluku o samostalnosti Republike Hrvatske. Ćelije su potpuno okružene već 4. srpnja (kad je otpočela i opsada Vukovara), a glavni smjer napada je išao iz obližnjih sela: Bobote i Silaša u kojima su bile koncentrirane jake snage domaćih srpskih terorista, četnika iz Srbije i "JNA".
Strategija spaljene zemlje, masovnih zločina, progona civila i etničkog čišćenja bili su sastavnim dijelom plana koji je u konačnici trebao dovesti do ostvarenja cilja zacrtanog u Beogradu - stvaranja "Velike Srbije" i napadači nisu birali sredstva kako bi to postigli. Tako se "narodna vojska" (koja se kroz cijelo razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata dičila svojom "antifašističkom" borbom i tradicijom) priklonila velikosrpskoj ideji i postala predvodnica teritorijalnih osvajanja. Kokarda i petokraka - četničke vojvode i oficiri i podoficiri "JNA" - u istom stroju i na istom krvavom poslu, u agresiji na sela i gradove, na nenaoružane građane s namjerom istrebljenja svega što nije srpsko.
S razaranjem i spaljivanjem ovog sela i progonom njegovih žitelja započela je kampanja etničkog čišćenja istočne Slavonije koja će sljedećih mjeseci te ratne 1991. godine dobiti još drastičnije oblike i nastaviti se s Daljem, Aljmašom, Erdutom, Vukovarom, Borovom Naseljem, Ilokom, Bapskom, Tovarnikom, Sotinom…Isto se to, nažalost, u to vrijeme događalo i na Banovini, Kordunu, u sjevernoj Dalmaciji, Lici i svim drugim krajevima što su ih zaposjele srpske snage.
- sadržaj se nastavlja -
Dana 22. ožujka 1992. godine ruski bataljun UNPROFOR-a otkrio je u Tordincima (kod Vinkovaca), nedaleko od katoličke crkve masovnu grobnicu u kojoj je bilo 208 posmrtnih ostataka ubijenih Hrvata. Žrtve su bile pobacane u jamu skupa s uginulim životinjama.
Poslije mirne reintegracije i povratka u ovaj dio istočne Slavonije, osim spomenute masovne grobnice u Tordincima, pronađeno je: u Ćelijama 32 posmrtna ostatka, u Antinu 17 i Korođu 4; ukupno 261 žrtva.
(Vidi: https://narod.hr/kultura/22-ozujka-1992-tordinci-otkrivena-masovna-grobnica-sa-tijelima-208-hrvata; stranica posjećena 6.7.2019.)
Daljnjim istraživanjima utvrđeno je kako su već 21. rujna 1991. godine pripadnici "Teritorijalne odbrane" tzv. SAO Slavonija, Baranja i Zapadni Srem predvođeni poznatim zločincem angažiranim od srbijanskog SDB-a Željkom Ražnatovićem Arkanom, u masovnu grobnicu u Ćelijama bacili tijela 11 žrtava iz zatvora u Dalju, a 11. studenoga iste godine još 5 tijela zarobljenih civila iz Klise (kod Osijeka) koji su bili nasilno odvedeni na "ispitivanje" u "Centar za obuku" srpske paravojske u Erdutu (što je bila baza Ražnatovića i njegovih zločinaca).
U prikrivanju zločina i premještanju posmrtnih ostataka (što je bila uobičajena praksa agresora kako u Hrvatskoj tako i u BiH - kako bi se zameo trag zločinima i otežala identifikacija) sudjelovao je i Boro Ivanović zvani Konj, pukovnik "JNA", najodgovorniji za napad na selo Ćelije, koji je kao zapovjednik 12. mehanizirane proleterske brigade imao kontrolu i nad domaćim "teritorijalcima", četnicima i dobrovoljcima iz Srbije. Osim zločina u Ćelijama, Ivanović je bio odgovoran i za brojne druge zločine i razaranja (Tordinci, Orlovnjak, Laslovo, Ernestinovo, Palača, Antunovac).
ŽDO u Osijeku je 2013. godine optužilo Boru Ivanovića (koji je zbog zasluga u etničkom čišćenju istočne Slavonije bio unaprijeđen u general-potpukovnika) za ratni zločin. U optužnici je navedeno kako je kao zapovjednik spomenute postrojbe "JNA" koji je u isto vrijeme imao efektivnu kontrolu nad srpskim "teritorijalcima" i dobrovoljcima iz Srbije, u razdoblju od 7. srpnja do 7. prosinca 1991. godine zapovjedio da
"protivno odredbama međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, napadnu i okupiraju mjesta koja nisu bila pod vojnom vlasti agresorske vojske, uz prethodne neselektivne topničke i minobacačke napade na ta mjesta."
(Vidi: https://sh.wikipedia.org/wiki/Boro_Ivanovi%C4%87; stranica posjećena 6. 7.2019.)
Ivanovića se također teretilo za nepoduzimanje mjera u sprječavanju i kažnjavanju zločina što su ih počinili oni kojima je zapovijedao. U optužnici je navedeno kako je pri okupaciji Tordinaca ubijeno 22 civila, te odvedeno još 11 stanovnika koji su najprije fizički i psihički zlostavljani i potom prebačeni u logor Begejci (na teritorij Srbije, u blizinu Zrenjanina), zapovjedio je neselektivne topničke napade na selo Ćelije (7. srpnja 1991.), a nakon što su žitelji pobjegli, dopustio pljačku njihove imovine, palež i rušenje kuća, nakon čega su objekti u selu iskorišteni kao ciljevi za uvježbavanje topničko-raketnih napada. Ćelije su tako sravnjene sa zemljom. Ivanovića se teretilo i za to da je u razdoblju od 4. rujna do prosinca 1991. godine u okupiranom Laslovu, Orlovnjaku, Ernestinovu i Antunovcu propustio sprječiti zatvaranje, zlostavljanje i ubijanje civila te zarobljenih pripadnika ZNG. Nesporno je utvrđeno kako su njemu podređeni pripadnici postrojbi ubili 22 civila, a još 5 mučili i zlostavljali.
O kakvom se patološkom zločincu radilo kad je u pitanju Boro Ivanović Konj, svjedoči i sljedeći primjer.
Na samome početku rata bio je zapovjednik "bijele vojarne" tadašnje "JNA" u Osijeku. Prema svjedočenjima regruta (ročnih vojnika) koji su bili na službi u njegovoj postrojbi, on je 2. rujna 1991. godine zapovjedio vojniku Mevludinu Kuliću i još trojici njegovih kolega (ročnika) da ubiju četvoricu zarobljenih hrvatskih civila, ali su oni to odbili. Dan kasnije, Ivanović je osobno ubio svu četvoricu vojnika, na spavanju. Kako bi prikrio ovaj zločin, obiteljima nisu dostavljene nikakve obavijesti niti izvješće o događaju.
O ovom su slučaju u više navrata izvješćivali bosansko-hercegovački mediji.
(Vidi: https://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=62796; http://saff.ba/bosnjacki-mladici-ubijeni-u-jna-1991-jer-nisu-htjeli-ubijati-zarobljene-hrvatske-vojnike-video/;
https://www.radiosarajevo.ba/metromahala/teme/mevludina-je-ubio-pukovnik-boro-ivanovic-jer-nije-htio-pucati-u-hrvatske-civile/273957; stranice posjećene 6.7.2019.)
Nakon što su njegovi ljudi zarobili četvoricu pripadnika Hrvatske vojske J.A. (1948.), S.E. (1960.), V.K. (1960.) i S.K. (1958.), po njegovoj su zapovijedi predani zločincu Željku Ražnatoviću Arkanu iako se jako dobro znalo da će biti ubijeni. Ove su žrtve nakon smaknuća bačene u masovnu grobnicu u Ćelijama. Ivanović je došao u Ernestinovo neposredno prije mirne reintegracije (1998.) i zapovjedio da se tijela žrtava iskopaju i prebace na drugu (nepoznatu) lokaciju, kojom prilikom su zarobili i iz vatrenog oružja usmrtili trojicu pripadnika Hrvatske vojske (M.G. rođ. 1963. i još dvojicu vojnika nepoznatog identiteta).
Te ratne jeseni (studeni/prosinac 1991. godine) Hrvatska je imala oko 700 tisuća prognanika (na slobodnom području smješteno ih je oko 550 tisuća, a u inozemstvo je otišlo još 150 tisuća).
Strategija koju je koristio agresor najkraće rečeno, svodila se na sljedeće: razoriti, pobiti, osvojiti, opljačkati, spaliti. Nakon što bi "JNA" topničkim i zračnim udarima razorila napadnuto mjesto, u njega su puštani četnici iz Srbije i "krajine", "teritorijalci", te brojne skupine dobrovoljaca, specijalne i paravojne postrojbe kako bi izvršili masakre i pljačku, ali i kasniju "sanaciju" osvojenih područja.
"Sanacija" terena je među ostalim podrazumijevala i uklanjanje tijela žrtava i tragova zločina) i prepuštana je uglavnom skupinama i formacijama predvođenim Željkom Ražnatovićem Arkanom, Vojislavom Šešeljem, Mirkom Jovićem, Milanom Lančužaninom Kamenim, Vujom Zlatarom, Goranom Hadžićem, Radovanom Stojčićem Badžom… Oni su tako vraćali dug za ratni plijen kojim su plaćane njihove operacije etničkog čišćenja. Te su paravojne postrojbe i skupine bile sastavljene od šljama najgore vrste, ljudskog taloga, kriminalaca i patoloških ubojica od kojih su mnogi bili prije rata osuđeni na tešku robiju i ne rijetko oslobađanih iz zatvora kako bi odrađivali upravo taj dio "posla".
Jugooficiri, četničke vojvode i lideri paravojnih formacija i skupina, po unaprijed dogovorenom planu i koordinirano su provodili koncept brutalnog osvajanja prostora namijenjenih budućoj "Velikoj Srbiji" i masovne egzekucije i etničko čišćenje bili su sastavnim dijelom strategije koju su provodili. Ratni zarobljenici i civili uglavnom su prepuštani njima, kako "narodna vojska" ne bi "prljala ruke" izravnim klanjima, mada ni to nije uvijek bilo pravilo.
Na groblju u Ćelijama pokopane su 33 žrtve ubijene tijekom Domovinskog rata.
O ovom je selu 20 godina poslije rata snimljen dokumentarni film "Gdje su Ćelije" u kojemu se među ostalim govori o tomu kako povratnici danas žive i kako mjesto izgleda, te kako teško podnose činjenicu da skoro svakodnevno susreću i one koji su te 1991. bili na suprotnoj strani, a zbog kojih su morali napustiti svoja ognjišta i domove.
Dana 28 rujna 2003. godine, biskup đakovački i srijemski msgr. Marin Srakić blagoslovio je novoizgrađenu crkvu Srca Isusova u Ćelijama. Crkva je podignuta na temeljima stare koja je 1991. godine bila srušena do temelja.
Zločince (uključujući i Boru Ivanovića Konja) nije stigla pravda, kao uostalom i u ogromnom broju drugih masovnih zločina što su ih nad hrvatskim narodom i pripadnicima drugih nacija izvršili pripadnici "JNA", "krajiški" teroristi, četnici, "teritorijalci" i srpski "dobrovoljci" i "specijalci". I ne samo to. Velika većina onih Srba s bivših okupirani područja koji imaju saznanja o mnogim zločinima svojih sunarodnjaka, ne želi ni danas reći gdje su pokopane žrtve za kojima se još uvijek traga, već više od 25 godina.
foto: 1.DPCM / scrshot Youtube
Autor: Zlatko Pinter
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
