PRESS
PRESS: Retrovizor
Nedavno sam u jednom filmu naletio na neobičnu rečenicu: „Često političari nisu oni koji imaju stvarnu moć“.
Priznajem da sam se zamislio, a kako je riječ o američkom filmu, odmah sam tu misao prebacio na naše „tržište“.
...
I pazi stvarno… Kad malo bolje pogledaš, većina naših političara baš ne obiluje nekim znanjem, nekom naobrazbom.
I dva plus dva za njih je viša matematika, nacrtana ovca bi im pobjegla, a o njihovim fakultetima i doktoratima mogao bi se napisati magisterij. I uglavnom, kad nešto i naprave na svoju ruku, to ispadne malo veći idiotizam. No ipak vuku poteze koji im pune novčanike. Kako?
Više je nego očito da ipak netko stoji iza njih, daje direktive, vuče konce tih marioneta. Povijest je dokazala da su to dosta često neki čudni privrednici, novokomponirani smutljivci koji su se obogatili preko noći. Nemaju nos za posao, ali imaju nos za lopovluk i imaju duge prste. I dobro znaju koga i s koliko treba podmazati.
Stečajni upravitelji
Trenutno vidimo i drugu kategoriju: to su oni pametni s pravim školama i fakultetima, a zovemo ih stečajni upravitelji.
I oni su se jako dobro snašli u šumi zakona koji su im, vidi čuda, išli na ruku. No netko je te i takve zakone trebao osmisliti, uobličiti…
Čisto sumnjam da su naši političari bili tih mogućnosti, na tom intelektualnom nivou. Sigurno je bio netko iza njih tko im je govorio što i kako napisati. I ne budite djeca, nije baš sva ta lova iz stečajnih postupaka završila samo u džepovima stečajnih upravitelja. Našlo se ponešto i za nekog političara.
Ali netko mora podnijeti teret. Netko mora biti prozvan, osuđen i zatvoren. Bar na par dana. I dobro znamo da taj netko ima svoju lovicu dobro sakrivenu, zbunkeriranu i kad izađe iz Remetinca nastavit će sa svojim dobrim životom. Vidjeli smo to bezbroj puta: Kutle, Todorić, Sanader, Lovrić Merzel, Žužić, Vidošević, Kalmeta…
Nitko od njih, nakon raznih postupaka, kazni, zatvora i progona, ne završava kao sirotinja. Kao da je sve to samo farsa, dio dobro dogovorenog plana koji kaže: kradi, najebi i poslije uživaj. Nacija će vidjeti da pravda radi svoj posao, a tebi tih par dana, mjeseci, godina u zatvoru neće pasti kruna s glave.
Uvjeren sam da bi većina nas bez puno razmišljanja pristala na robiju u zamjenu za nekoliko desetaka milijuna nije-bitno-koje valute. Evo, prvi potpisujem nagodbu.
Privrednici najčešće nakon toga nestaju sa scene, a političari dobivaju još veće i važnije funkcije. Jer robijali su za pravu stvar, našu stvar… Njihovu stvar. Evo vam gospođe Dalić, koja je za svu svoju nesposobnost u slučaju Agrokor za nagradu dobila Podravku. No idemo dalje…
Interesne skupine
Postoji još jedna vrsta ljudi koja često stoji iza naših političara i šapće. Nazivaju se – interesne skupine i najčešće dolaze iz inozemstva, sa svih strana svijeta.. Oni bacaju okice na velike, impozantne, rekli bismo monumentalne korporacije. Njih ne zanima sitna lova.
Zanimaju ih naftne kompanije poput INE, ili telekomunikacije poput T-coma, velika zemljišta u centru velikog grada ili na obali mora ili recimo nešto slatko. Nešto kao Kraš. Ne mogu prestati misliti na čokoladnu torticu. Pa tako s jedne strane ode slatki Kraš u ruke stranaca, a s druge strane zatvorimo sve naše šećerane kako bismo napravili prostor za neke druge šećerane, strane šećerane. Inozemne.
I tako griz po griz ostajemo bez onoga što je bilo naše. Čak nam i sjeme zabranjuju, jer vjerojatno su portugalski paradajz i norveška mrkva puno bolji i zdraviji od našeg povrća. Kao i strani šećer koji je zdraviji. I gorči. Pa će dijabetes otići u ropotarnicu povijesti. Mo'š si mislit!
I da, siguran sam da iza tako dobro osmišljenih i pripremljenih planova nikako ne stoje naši političari. Sa svojim malim mozgovima. Siguran sam da netko drugi vuče konce na toj svjetskoj pozornici velikih igrača i još većeg kapitala koji proždire sve što je malo i nebitno. A to smo mi!
Mali i nebitni uvijek bili i bit ćemo. Nama preostaje jedino još da se borimo za opstanak na pjesmi Eurovizije. Mada nas i tamo gaze i nadglasavaju.
Ali nije bitno, borbeni duh je tu. Gdje ne treba.
Foto: 1. DPCM
Autor: Irinej Mucak
