UCM

Godinu dana nakon Milanskom edikta kojim je prekinut progon kršćana u Rimskom Carstvu, a kršćanska vjera dobila slobodu djelovanja i izašla iz katakombi (314.), za 34. po redu nasljednika svetoga Petra izabran je Silvestar I., prvi među katoličkim poglavarima koji nije bio mučenik.

Naime, svi njegovi prethodnici ili su umrli kao mučenici, ili su za svojih pontifikata u razdoblju mučeništva Crkve teško trpjeli.

...

Nakon izlaska iz katakombi, Crkva započinje s izgradnjom svojih hramova i bazilika pri čemu se posebna pozornost pridaje unutarnjem uređenju tih mjesta bogoslužja, što je bio poseban izraz štovanja i čašćenja Boga.

Na Vatikanskom brežuljku, nad grobom svetoga Petra, Car Konstantin 320. godine postavlja temelje crkve, a jednako tako i temelje bazilike nad Svetim Grobom u Jeruzalemu. Konstantinova majka Jelena u isto vrijeme gradi crkvu Kristova rođenja u Betlehemu, dok se u kraljevoj palači u Trieru gradi dvostruka crkva.

Papa Silvestar I. zaslužan je za izgradnju crkava: Svetog Lovre, Svete Agneze i Svetog Pavla (izvan granica Aurelijevih zidina).

U nepune 32 godine pontifikata (od 31. siječnja 314. do 31. prosinca 335. godine), papa Silvestar I. ostavio je dubokog traga u djelovanju Crkve, o čemu svjedoče i pisma njegovih biskupa koji su mu se obraćali s puno poštovanja i bratske ljubavi.

U vrijeme njegova pontifikata održan je i ekumenski koncil u Niceji koji je bio od velike važnosti za Crkvu i kršćanstvo uopće. Povod za sazivanje koncila bila je arijanska hereza.

Naime, prezbiter Aleksandrijske Crkve, Arije, negirao je vječnost Riječi, a Krista je smatrao ne Sinom Božjim, nego običnim stvorenjem i na takvu se herezu moralo odgovoriti. Stoga su se u Niceji okupili biskupi (njih oko 270), uglavnom iz istočnih pokrajina, dok su iz zapadnih krajeva bili nazočni dva rimska svećenika i jedan biskup iz Kalabrije, dok papa Silvestar I. zbog starosti nije došao na koncil. Koncil je sa zasjedanjem započeo 25. svibnja 325. godine, uz nazočnost samoga cara Konstantina i trajao je punih mjesec dana. Arijanizam i sljedbenici ove sekte su osuđeni i odbačeni kao hereza, a sudionici su uobličili Nicejsko Vjerovanje kojim se utvrđuje Božanstvo Isusa Krista:

" Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlja, svega vidljivoga i nevidljivoga. I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega. Rođenog od Oca prije svih vjekova. Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno. Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa. I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice: i postao čovjekom. Raspet također za nas: pod Poncijem Pilatom mučen i pokopan. I uskrsnuo treći dan, po Svetom Pismu. I uzašao na nebo: sjedi s desne Ocu. I opet će doći u slavi suditi žive i mrtve, i njegovu kraljevstvu neće biti kraja. I u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca; koji izlazi od Oca i Sina. Koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi; koji je govorio po prorocima. I u jednu svetu katoličku i apostolsku Crkvu. Ispovijedam jedno krštenje za oproštenje grijeha. I iščekujem uskrsnuće mrtvih. I život budućega vijeka. Amen."

Po svemu sudeći prvi je papa koji je nosio tijaru (papinsko pokrivalo za glavu sastavljeno od tri krune koja simbolizira Sveto Trojstvo).

Ožalošćen zbog jačanja arijanizma ali i uplitanja cara Konstantina u crkvenu hijerarhiju, ovaj zaslužni papa koji je našu Crkvu izveo iz katakombi umire 31. prosinca 335. godine, ostavivši za sobom trajni znamen svoga djelovanja u teškim vremenima u kojima se kršćanstvo još uvijek borilo za svoju punu slobodu.

Sveti Silvestar službeno je proglašen zaštitnikom od gube i pored Grgura I. ostaje u prvim stoljećima crkvene povijesti zabilježen kao jedan od najznačajnijih crkvenih poglavara.