UCM

Tijelovo (puni naziv: Svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Kristove; lat. Corpus Christi: tijelo Kristovo), u Katoličkoj crkvi, svetkovina na spomen ustanovljenja euharistije na Veliki četvrtak; slavi se u četvrtak nakon svetkovine Presvetoga Trojstva. Nastala je u XIII. stoljeću (Liège, 1246), a za cijelu Zapadnu crkvu uveo ju je papa Urban IV. (1317). Ubrzo se na taj dan počela održavati svečana procesija (tijelovska procesija), uz ophodnju po cijelome mjestu; obično se zastane na četiri stajališta (»sjenice«) na kojima se naviješta evanđelje na četiri strane svijeta i podjeljuje blagoslov s Presvetim.

Danas je blagdan Tijelovo i dobro je prisjetiti se istarskih blaženika: bl. Miroslav Bulešić, bl. Julijan iz Bala, bl. Francesco Bonifacio i bl. Oton iz Pule.

...

Zbog čega je dobro prisjetiti se istarskih blaženika?

Zato što su  Istarski Blaženici ostavili duboki trag u kolektivnoj svijesti Istarskog puka kroz povijest. Dokaz su da je Istarski puk bio kršćanski -katolički i da je većinski bio hrvatski . Hrvatski u ruralnim djelovima Istre ,a talijanski u priobalnim gradovima. Istarski Blaženici dokaz su i suživota u Istri između hrvatskog i talijanskog puka,koja  je postojala  kroz povijest.

BLAŽENIK OTON IZ PULE - ISTARSKI KARIZMATIK

U Puli se u crkvi Sv. Franje, u sklopu samostana franjevaca konventualaca, čuvaju moći blaženog Otona. Poznato je da se za proglašenje blaženim ili svetim, osim dokaza o svetu životu, traže i dokazana i od Crkve priznata, čudesa. Oton iz Pule nije službeno proglašen blaženim, ali je njegovo štovanje Crkva odobrila. Fra Ljudevit Anton Maračić, konventualac, profesor i povjesničar, navodeći podatak da je riječ o blaženiku, ne spominje da nije i službeno proglašen od Crkve.

https://hrcak.srce.hr/file/112791 (Jakov Jelinčić)

Živio je pokornički. Trošio se neštedimice za duhovno i tjelesno dobro ljudi. Pretpostavlja se da je rođen početkom XIII. stoljeća. Umro je 1241. godine. Istrošen radom za bližnjega i pokorničkim životom tjelesno je sve više venuo da bi konačno bolestan i iznemogao legao na svoju slamnatu postelju u svojoj siromašnoj izbici, iz koje se više nije digao .Prohladnog dana, 14. prosinca 1241. godine sveto je preminuo. Tužni štovatelji dohrlili su u crkvicu u kojoj je već bilo izloženo pokojnikovo tijelo. Već su ga tada smatrali Božjim čovjekom, što je pokazao i  njegov pogreb koji je više bio slavlje nego izraz žalost sv. Toma iz Pavije opisao je devet Otonovih čudesa ,a zanimljivo je da se spominju samo dva čuda u vezi sa sljepoćom, a Bl. Oton je upravo poznat po ozdravljenju od sljepoće.

BL. JULIJAN IZ BALA

Svećenik ,franjevac ( Bale,oko 1300-1.svibnja 1349) Julijan potječe iz poznate obitelji Cesarello. Mlad je stupio u Franjevački red i nakon studija filozofije i teologije zaređen je za svećenika. Živio je i radio po samostanima uglavnom u Istri,a najviše je vremena proveo u samostanu Sv. Mihovila blizu Bala. Često je obilazio istarska sela i gradove, propovijedao,dijelio sakramente,mirio posvađane obitelji i pojedince. Umjetnici su ga prikazali sa knjigom i križem u ruci,jer je nastojao svojim propovijedima u ime Kristovo svim ljudima donijeti Božji mir,provodeći tako u djelo geslo Sv,Franje " Mir i dobro" Dijeleći tako svete sakramente i putujući razbolio se i u samostanskoj tišini umro.

Narod ga je štovao kao sveca ,pa su ga građani Bala izabrali za svoga zaštitnika 1477 godine i službeno zabilježili u "Općinskom statutu" Dan njegove smrti proglašen je za " Dan općine " i svake se godine slavi procesijom ,misom i pučkim slavljem. Građani Bala osnovali su i posebnu bratovštinu,koja se brinula za štovanje svoga blaženika. Samostan su Franjevci napustili ,pa su vjernici prenijeli njegove moći u župnu crkvu. Nova veličanstvena crkva u Balama sagrađena je 1882 godine i posvećena je BL. Dj.Mariji i BL, Julijanu!

BL. FRANCESCO BONIFACIO (7. prosinac 1912. - 11. rujna 1946.)

Francesco Bonifacio rođen je u Piranu, u tadašnjoj Tršćansko-koparskoj biskupiji, danas Koparska biskupija, 7. rujna 1912. Bio je drugo dijete od sedmero djece u obitelji Giovannija Bonifacija i Luigie Busdon.. Kršten je 15. rujna iste godine u župnoj crkvi sv. Jurja u Piranu kad uz ime Francesco dobiva i Giovanni po ocu. Sakrament sv. potvrde podijelio mu je mons. Angelo Bartolomasi, tršćansko-koparski biskup, 1. listopada 1922.

Klice vjerskog života mladi Francesco nalazi u obitelji u kojoj je dan započinjao i završavao molitvom te svakodnevnim obiteljskim pohađanjem sv. mise u samostanskoj crkvi sv. Franje – franjevaca konventualaca. Duhovnu notu obitelji je napose davala majka, koja je svakodnevno pohađala sv. misu u šest sati (kasnije ne bi mogla zbog brojne djece). U pobožnoj i skladnoj obitelji, gdje se redovito molilo, vlada opušteno i vedro ozračje. Francesco je jednostavno dijete, skroman, poslušan, strpljiv, pobožan i obziran. Ove odlike će ga pratiti tijekom cijelog njegova života. Duhovna formacija svakog mladića, čovjeka proizlazi iz sv. ispovijedi koju je Francesco tjedno činio i svakodnevne sv. pričesti. Ova će dva sakramenta do kraja života obilježiti duhovni lik ovog mladića, kasnije svećenika.

Okruženje, u prvom redu obiteljsko, zatim župno s vrsnim svećenicima, malo-pomalo već od ranog djetinjstva potiče i otkriva prve znakove svećeničkog zvanja. Župnik mons. Giorgio Maraspin, kao pravi pastir, primjećuje te znakove i potiče dječaka Francesca da izabere svećeničko zvanje.

Njegov mladenački lik krase vrline: blagost, poslušnost, uslužnost te spremnost pomoći kolegama u potrebi. Francesco ima i svoj križ koji strpljivo nosi, a riječ je o bronhijalnoj astmi koja će ga pratiti cijeloga života.

Nakon završene gimnazije, liceja polazi 1932. u Centralno teološko sjemenište u Gorici. Francesco osjeća poteškoće u studiju, ali uporno ih svladava i tako napreduje u svom kršćanskom i intelektualnom sazrijevanju.

Studijske obveze izvršava uredno te svakodnevno radi na duhovnom području. Vrlo zauzeto izvršava sve sjemenišne pobožnosti, a iznad svega gaji bratske odnose sa svima. Isto svjedočanstvo poslije će dati i biskup Antun Bogetić.

Nekoliko godina obavlja važnu službu kao prefekt za disciplinu u Kopru; tu je dužnost obavljao vrlo zauzeto i prijateljski se odnosio prema mlađim kolegama.

U crkvi sv. Justa u Trstu, na blagdan sv. Ivana apostola i evanđelista, 27. prosinca 1936. godine zaređen je za svećenika. Prvu sv. misu slavio je u svom rodnom Piranu 3. siječnja 1937. godine, u crkvi sv. Jure.

Vrlo kratko (svega tri mjeseca) postavljen je za pomoćnika u Piranu. Tu su ga svi zavoljeli, a naročito mladi koji su osjetili da ih je svojim nastupom osvojio.

S prvim danom travnja 1937. započinje službu pomoćnika u službi u Novigradu. Tu ostaje, zajedno s majkom, sestrom Romanom i bratom Giovannijem nešto više od dvije godine. Odmah se uključuje u društveni život tog gradića, među ribare, pomorce, zemljoradnike i male zanatlije. Zdušno se zalaže za mlade, naročito u katehizaciji. Obraća se jednostavno župljanima, posjećuje bolesnike, starce i seljake po okolnim kućama. Svima se stavio na raspolaganje. Pomaže siromasima malenim ekonomskim i praktičnim pomoćima. Oko njegove ispovjedaonice okupljaju se mornari, seljaci, kao i oni koji žele izvanredna ispovjednika pa se čulo da ljudi govore: „Ne treba nam više ići u Dajlu, imamo ovdje svetog svećenika.“ U Dajli, udaljenoj samo nekoliko kilometara od Novigrada, nalazio se benediktinski gostinjac (hospicij). Dajla je godine 1273., kao feud novigradskih biskupa, predana obitelji Sabini; a godine 1736. posjed nasljeđuje rođak Sabinijevih, Santo Grisoni iz Novigrada.

Osniva Katoličku akciju i u prvom se redu posvećuje formiranju mladeži. Na probleme mladih gleda vrlo realno: „Kako karakterne kršćane i građane odgaja Katolička akcija! To je zaista čudnovato.“ Unajmljuje neke prostorije kako bi u njima mogao raditi s mladima. Uredio je dvoranu s pozornicom, organizirao glazbeni sastav. Organizira sportska natjecanja, izlete, a tijekom praznika kupanje na moru.

Novi tršćanski biskup mons. Antonio Santin 1. srpnja 1939. premjestio ga je u Krasicu. To je bila kapelanija župe Buje, ali skoro nezavisna, osobito u pastoralnom radu. Za njega taj premještaj predstavlja „teški“ udarac nakon tek dvije godine u Novigradu, gdje je bio od svih prihvaćen i obljubljen. Prihvaća u poslušnosti.

Kapelanija Krasica obuhvaća nekoliko razbacanih sela na vrlo širokom prostoru s nekih 1300 stanovnika. Ima crkvu sa zvonikom, groblje i župnu kuću na osami. Župna kuća ima dva kata i tavan, ali je neuređena, nema električne struje, vodu treba nositi s obližnjeg bunara. Hrabri svoje ukućane koji su bili razočarani novim okolnostima u odnosu prema prijašnjem stanju u Novigradu.

I tu razvija veliku pastoralnu djelatnost sa svima, a naročito s djecom, mladima, bolesnicima, siromašnima i starcima. Iskustvo stečeno u Novigradu pomaže mu u organiziranju ministranata, poučava vjeronauk, formira pjevački zbor i dramsku skupinu. Uređuje malu knjižnicu i dio župnog stana pretvara u „oratorij“.

Ide ususret roditeljima i djeci te odlazi u udaljena sela kako bi imao katehezu za djecu i pripremao ih za sakramente. Neki su govorili: „za svakoga se brine!“ Narod ga je zavolio i ta obljubljenost kod naroda poslije će zasmetati članovima bujske UDBA-e.

Vrlo se savjesno priprema za svoje dužnosti, piše propovijedi, razmatranja i odluke. Redovito je povezan s biskupom (nastupila su vrlo teška vremena) i podržava bratske odnose s obližnjim svećenicima. Svake subote ide u Buje pomagati u ispovijedanju; jedan se od njegove subraće svećenika toga sjeća pa kaže: „Bio je sjajan ispovjednik, nezaboravljen i vrlo omiljen, očinski; ponekad i strog, ali uvijek uspješan.“

I Istra je zahvaćena ratnim vihorom. Iako se u početku to nije jako osjećalo. Padom Italije, 8. rujna 1943., sve se mijenja. Nakon Proglasa Istarskih rodoljuba  13. rujna 1943. i  priključenju Istre matici zemlji „proglašuje sjedinjenje s ostalom našom hrvatskom braćom“, hrvatsko svećenstvo na čelu s Božom Milanovićem lobirat će da se Istra pripoji matici Hrvatskoj. Diže se narodni ustanak, a Nijemci okupiraju Italiju. To se u Istri jako osjeća, a krajevi oko Krasice vrlo su prikladni za osnivanje i sakrivanje partizanskih jedinica. U stvari, nastaju dvije strane, s jedne „Narodnooslobodilački pokret“ (Osvobodilna fronta), a s druge njemačke okupatorske snage zajedno s domaćim kolaboracionistima; u sredini je bio obezglavljen narod koji se držao Crkve i svećenika.

Bezbroj ljudskih žrtava i patnje prouzročila je njemačka okupacija Istre od listopada 1943. do početka svibnja 1945. godine; a bilo je stradalnika i od savezničkih bombardiranja naročito grada Pule. Život gotovo svakog stanovnika, pa i svećenika, bio je stalno izložen životnoj opasnosti, bilo od strane partizana koji su se smatrali osloboditeljima, bilo od strane njemačkog i fašističkog okupatora. Porečki i pulski biskup Raffaele Radossi i tršćansko-koparski Antonio Santin te pojedini župnici i svećenici spašavali su nevine žrtve. Spašavao ih je i Francesco Bonifacio, kao i Miroslav Bulešić. U ratnom je vihoru u Istri od zaraćenih strana životom stradalo 8 svećenika, 1 bogoslov, 2 sjemeništarca i nepoznat broj zauzetih vjernika i vjernica.

Don Francesco, po naravi smiren čovjek, hrabro se suočava s tom opasnom i teškom stvarnošću, za sve se zalaže, bez ikakve razlike, bili Talijani, Slovenci ili Hrvati, pomaže svima pripadali jednoj ili drugoj strani. Njegova politika bila je ljubav prema svima te služenje Kristu i Crkvi. Vodi sprovode i u teškim i opasnim okolnostima. Priječi kolaboracioniste da pale kuće u kojima su se skrivali partizani; ide u Buje u partizansko zapovjedništvo prosvjedovati zbog ubojstva jednog seljaka iz njegova mjesta. U svojoj kući daje utočište mladićima koji se nisu htjeli pridružiti nacifašistima ni partizanima.

Konačno rat završava i zarobljenici se vraćaju kući iz logora. Nastaje novo poratno vrijeme, ali vrlo teško. Istra se nalazi u sastavu Hrvatske i umjesto da zaživi istinska sloboda, novi komunistički sustav u prvim poratnim godinama još žešće nastavlja s terorom prema Crkvi, napose se na udaru nalaze biskupi, svećenici, bogoslovi i vjernici laici, a neki će od njih biti mučenički ubijeni ili, nakon montiranih sudskih postupaka, izdržavati višegodišnje kazne. U komunističkoj Jugoslaviji nije postojala istinska sloboda, napose ne sloboda ispovijedanja vjere.

Stanje se u mjestu potpuno promijenilo osobito za mlade koji su bili privrženi Crkvi i don Francescu. Na njih su usmjerene oči narodnih vlasti i tako počinju poteškoće u pastoralnom radu i u slobodnom izražavanju vjere. Vođe „narodnih vlasti“ prerezale su konope na zvonima u Krasici kao poruku i opomenu, ali don Francesco, iako dobro vidi što se sprema, ima povjerenja. U dnevniku piše: „Čini mi se nemogućim da nas žele lišiti slobode baš oni koji kažu da su naši osloboditelji.“

Usprkos svemu on i dalje nastavlja sa svim žarom svoje svećeničko djelovanje i traži nove načine rada: tako npr. sastanke Katoličke akcije više ne održava u župnom stanu nego u crkvi; vrata crkve su otvorena da svatko tko prođe može vidjeti i čuti što se događa. Narodne vlasti vide koliki utjecaj ima don Francesco na mlade, pa se na sastancima komunističkih partijskih ćelija često o njemu govori kao o nepodobnom svećeniku. Svećenici u okolnim župama tijekom 1946. uhićivani su i zatvarani: Giovanni Zugani, župnik u Novoj Vasi nad Mirnom, Angelo Bona, župnik u Oprtlju, Slavko Kalac, upravitelj župe u Gradini. UDBA na Bujštini iste godine, početkom mjeseca rujna, stvara listu onih kojih se treba riješiti. Na njoj se nalaze: Libero Colomban, župni vikar u Bujama, i Francesco Bonifacio, kapelan u Krasici; koje treba likvidirati. Colombana su od sigurne smrti spasili njegovi župljani. Don Francesco, unatoč komunističkim prijetnjama, ne odustaje od svoga pastoralnog rada.

Francesco je u okolnim župama redovito ispovijedao, tako 11. rujna odlazi ispovijedati u Grožnjan i predvečer su ga sačekali „narodni stražari“ na putu povratka iz Grožnjana u Krasicu i otad mu se gubi svaki trag. Mučeničku smrt bl. Francesca opisuje fra Škunca: „’Narodna straža’, tj. oznaši, uvečer ga dočekaju na cesti, odvedu u šumu, gdje ga skinu do gola, nogama i kamenjem izudaraju, polumrtva izbodu nožem, a zatim bace u jamu!"

U svom dnevniku 1939. godine don Francesco spominje pripravu na smrt:

"Smrt će stići, a mislim da neće kasno", "Budućnost je u Božjim rukama; ne znam hoću li uspjeti učiniti štogod dobra"

A 1945 piše; "Smrt nije iznenađenje niti kruta sudbina, ona je početak života i vječne sreće"

Svjestan je, zbog političkih okolnosti ( u 1944.godini) da može nastupiti i vrijeme mučeništva: "Isus traži i krv i život... Pripremimo se ako bude trebalo i na mučeništvo. Nalazimo se u teškim vremenima. Budimo sveti, pa bude li trebalo i mučeništvo"

Pred kraj 1946 već proganjan osjeća da mu Oznaši rade o glavi; "Tko nema hrabrosti umrijeti za svoju vjeru, nedostojan je nazvati se vjernikom."

Ide u Trst svome biskupu savjetovati se na koji način treba postupati. Mons. Santin ga hrabri i preporuča mu da bude vjeran svojim dužnostima i ne da se zastrašiti ni od koga; a to je don Francesco i očekivao od svoga poglavara.

U popodnevnim satima 11. rujna 1946. pješice ide u Grožnjan i svraća u jedno selo, naručiti drva za župnu kuću te nastavlja put za ispovijedanje u Grožnjanu. Susreće se s don Roccom, s njime se zadržava neko vrijeme, razgovaraju o poteškoćama u svećeničkom djelovanju i o načinu kako ostati vjerni svome poslanju. Spušta se noć i don Rocco mu predlaže da kod njega prenoći i sutradan pođe kući. Don Francesco to odbija. Grožnjanski ga župnik dio puta prati do groblja u Sv. Vidu. Tu se pozdravljaju i rastaju se uz napomenu da što prije stigne kući; ali kući nije nikada stigao. Uhitili su ga, mučili i puni mržnje divljački ubili. Pojedinosti su opisane u aktima njegova mučeništva.

Don Francesco nestaje uvečer 11. rujna 1946. u 34. godini života na dramatičan i misteriozan način. „Neki od svjedoka su potvrdili da su ga vidjeli ‘u društvu’ dvojice jugoslavenskih milicionera, a nekoliko metara dalje primijetili su još dvojicu milicionera.“

Njegovo tijelo nikada nije nađeno niti se sa sigurnošću može pretpostaviti gdje bi se moglo nalaziti. Nagađanja su mnoga: skriveno je i zakopano u obližnjem polju, potajno pokopano u groblju u sv. Vidu, bačeno u jamu ili nešto slično. Svakako je sigurno da je ubijen zbog vjere. Mučenik!

Nakon brojnih poteškoća i obrata (prekida i nastavljanja, obnova biskupijskog procesa i drugih poteškoća) konačno je zaključen dugačak biskupijski postupak za beatifikaciju don Francesca u Trstu u katedrali pod predsjedanjem biskupa mons. Eugenija Ravignanija 22. ožujka 1998. godine.

Svečano proglašenje blaženim proslavljeno je u katedrali sv. Justa u Trstu 4. listopada 2008. godine gdje je on bio zaređen za svećenika. Na svečanom misnom slavlju kao izaslanik pape Benedikta XVI. bio je kard. Angelo Amato, prefekt Kongregacije za kauze svetih. Proglašen je blaženim kao mučenik ubijen iz mržnje na vjeru – in odium fidei. http://www.biskupija-porecko-pulska.hr/francesco-bonifacio/o-blazeniku.html

BL. MIROSLAV BULEŠIĆ

Papa Benedikt XVI beatificirao je istarskog svećenika Miroslava Bulešića (1920-1947) u velebnoj pulskoj Areni ,kojega su u njegovoj rodnoj Istri mučki zaklali komunisti ,24.kolovoza 1947 godine.u Lanišću na Ćićariji prigodom podjele Svete Potvrde mladim župljanima .

Bl. Miroslav Bulešić zaređen je za svećenika 11.travnja 1943 godine u svojoj rodnoj župi Svetvinčentu. Iste je godine imenovan župnikom u Baderni. U svom se pastoralnom djelovanju nesebično zauzimao za ljude ,bez obzira na nacionalnost i političko opredjeljenje. U svibnju 1944 napisao je vlč. Ivanu Paviću " Između žalosnog ,tužnog ,krvlju natopljenog naroda ,mi moramo biti dobri samaritanci koji tješimo,liječimo, pridižemo i zavijamo svaku ranu."

Bl.Miroslav Bulešić bio je ustrajan u svojoj univerzalnosti i principjelnosti katoličkog svećenika "Ja sam katolički svećenik i podijeliti ću svete sakramente svima koji ih zatraže :i Hrvatu,i Nijemcu i Talijanu" ,a  svojim je protivnicima i progoniteljima poručio:

"Moja osveta je - oprost"

Bulešić je bio trn u oku OZNI ,jer je surađivao  sa Istarskim rodoljubima "narodnjacima". Imao je sasvim dobru suradnju sa Joakimom Rakovcem jednim od autora" Proglasa o prisajedinjenju Istre sa maticom Hrvatskom". Joakim Rakovac je potjecao iz katoličke i narodnjačke obitelji. Ta se suradnja nije sviđala boljševicima ,koji su istarske narodnjake držali nedovoljno odanim Partiji. Joakim Rakovac bio je u kontaktu i sa Msgn.Božom Milanovićem ,jer su istarski narodnjaci potekli iz katoličkog ,vjerničkog hrvatskog naroda u Istri. Svi istarski narodnjaci  nisu dočekali kraj rata,već su bili likvidirani od strane tvrdolinijjaša  Komunisstičke Partije, da im ne budu smetnja pri formiranju vlasti nakon završetka rata. Sam Joakim Rakovac bio je likvidiran u fingiranoj zasjedi . Tako su "fašistički antifašisti likvidirali stvarne antifašiste" ( Glas Koncila od 25.kolovoza 2013) Nakon ubojstva Joakima Rakovca vlč. Bulešić izgubio je jednu vrst "zaštite" prema boljševicima i samo su tražili povod da ga likvidiraju.

Bl. Miroslav Bulešić bio je tajnik Zbora Svećenika sv.Pavla za Istru ,društva koje je odigralo presudnu ulogu na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946-47,jer su Saveznici na osnovu njihovog dokumenta o nacionalnom sastavu stanovništva u Istri, donijeli odluku da Istra,Primorje i otoci Cres i Lošinj pripadnu tadašnjoj FNRJ. Sve to je smetalo komunističkim vlastima u Istri ,a naročito se isticala Dina Zlatić ,koja je rukovodila komunističkom  omladinom u Istri ,a oni su sve činili da onemoguće pastoralni rad istarskog svećenstva, iako je Tito bio obećao Msgn. Boži Milanoviću, kada ga je molio da se angažira oko pregovora sa Saveznicima o definiranju granice sa Italijom, da će svećenici moći nesmetano vjerski djelovati. Mještani su sami organiziravši se sprječavali incidente koje su pri podjeli Svete potvrde činili pripadnici komunističke omladine. Tako je i KRIZMA u Lanišću prošla u redu dok nije došla milicija ,koja je umjesto da uvede red i spriječi napade na svećenike ,onemogućila mještane da ih obrane! Tom je prigodom Pretučen mons. Ukmar  ,koji  je preživio samo zato što su mislili da je mrtav, vlč. Bulešić je zaklan nožem ,a vlč. Cek se sakrio i poslije bio optužen i osuđen za napad i ubojstvo???

Vlasti nisu dopustile da se tijelo Miroslava Bulešića pokopa u Svetvinčentu, bojeći se da će se cjela Istra dignuti na noge,pa su ga po sakrivečki sahranili u Lanišću.  Tek je 1958 godine omogućeno da se njegovi posmrtni ostaci prenesu u rodnu župu, gdje je pokopan kraj glavnog ulaza u crkvicu na groblju u Svetvinčentu, a onda tek 2003,preneseni su u župnu crkvu. Međutim svećenici iz Sjemeništa su drugi dan po ubojstvu odrezali svaki po komadić Bulešićeve krvave košulje ,kao uspomenu na njegovu mučeničku smrt. Naravno da krivci nisu odgovarali za svoja nedjela ,već su vlasti priredili pravosudnu farsu i osudili vlč. Ceka na 6 godina robije, a organizatorica Dina Zlatić mnoge je obitelji zavila u crno, bila je  odgovorna za mnoga nasilja prema vjernicima diljem Istre i nikada za svoje zločine nije odgovarala! (usp.B.Milanović str.230., 238)

I dan danas aktualna IDS-ova projugoslavenska ,iredentistička vlast u Istri  organizira zviždanje na spomen msgn. Bože Milanovića i to na svečanoj Skupštini Istarske Županije, baš 26. rujna prigodom obilježavanja ujedinjenja Istre sa maticom zemljom Hrvatskom! I da apsurd bude veći zviždanje čovjeku koji je za to zaslužan!

SLUGA BOŽJI Bl.Miroslav Bulešić upisan je kao servus Dei,sa naznakom in odium fidei, ubijen iz mržnje prema vjeri.

24. kolovoza 1997 godine na pedesetu obljetnicu Bulešićeva mučeništva Kardinal Franjo Kuharić rekao je "Samo onaj koji je prožet Bogom ,do dna srca i duše, prožet Duhom Svetim, koga nosi ljubav ,može biti mučenikom. Mučeništvo je ljubav. Mučeništvo je pobjeda nad svim mržnjama!

Prisjetimo svih  mučenika koji su svjedoci za Krista ,u minulih dvadeset kršćanskih stoljeća .od vremena svetog Maura, davnog porečkog biskupa, do suvremenog  mučenika sluge Božjega  bl. Miroslava Bulešića, bl. Francesca Bonifacia i mnogih, mnogih drugih mučenika, blaženika i svetaca.