17.8.1990. – hrvatski Srbi započeli oružanu pobunu 'balvan revolucijom' | Domoljubni portal CM

RATOVI

U VIHORU RATA

JNA je stala na stranu pobunjenika, a pobuna je kasnije eskalirala do brojnih paljenja katoličkih crkava, kuća, rušenja grobova i ubijanja civila

17.8.1990. – hrvatski Srbi započeli oružanu pobunu 'balvan revolucijom'

U vihoru rata

Hrvatski Srbi blokirali su 17. kolovoza 1990. prometnice uokolo Knina čime su fizički započeli oružanu pobunu koja je zbog stavljanja velikih balvana i krupnog stijenja prozvana „balvan revolucijom“.

Bio je to logičan slijed pobunjeničkih previranja u krajevima s većinski nastanjenim srpskim stanovništvom.

...

Nakon masovnih mitinga obilježenih ratnim radikalizmom, najavljen je referendum o odcjepljenu, a Srbi su u Kninu 1. srpnja osnovali takozvanu „Srpsku Autonomnu Krajinu“.

Istovremeno kninski milicajci odbili su lojalnost hrvatskoj državi ne želeći nositi službene hrvatske oznake na odorama i kapama. Posjetio ih je i pokušao razuvjeriti ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac koji je u opasnim okolnostima praktično bio potjeran iz grada.

Time je Knin postao žarištem velikosrpske pobune koja je kulminirala postavljanjem barikada. Razlog za „balvan revoluciju“ bio je pokušaj MUP-a da zbog najavljenog referenduma o odcjepljenju, oduzme oružje rezervnom policijskom sastavu na području gdje se prijetilo pobunom. U Obrovcu i Kninu oružje rezervne policije podijeljeno je srpskim civilima i milicajcima te su pobunjenici organizirali straže te kamenjem, drvećem i vozilima blokirali prometnice.

Time je prekinuta veza između kontinentalne Hrvatske i Dalmacije, i to usred turističke sezone. Predsjednik općine Knin Milan Babić proglasio je ratno stanje, iako je to ubrzo negirao na Radio Kninu. Bio je to šok i sramota za zemlju koja je veliki dio novca ostvarivala upravo od turizma.

Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman zapovjedio je hitnu intervenciju. Oklopne transportere koji su krenuli Ličkom magistralom u Titovoj Korenici zaustavilo je srpsko stanovništvo pa su se povukli prema Slunju. Također su poslana tri helikoptera s pripadnicima specijalne policije koje su kod Ogulina presrela tri MIG-a Jugoslavenske narodne armije i prisilila ih da odustanu od obavljanja zadaće. Iako su Srbi 20. rujna kod Civljana pucali na policijsku ophodnju situacija se za nekoliko dana smirila.

Ipak „balvan revolucija“ jasno je najavila da će Hrvatska svoju slobodu i samostalnost od pobunjenih Srba i JNA morati braniti oružjem.

Dvovlašće i stvaranje paradržave

Tadašnja etničko-politička situacija bila je veoma nategnuta izjavama pojedinaca, medija, političkog vrha, pogrešnih interpretacija, ispada itd. Zbog svega ovoga nastala situacija se pogoršavala iz dana u dan i iz sata u sat. Neke stanice MUP-a počele su odbijati poslušnost novoj centralnoj vlasti u Zagrebu. Na sve pokušaje da se uvede stega preko neposlušnih stanica MUP-a dovelo je sve većeg povećanja napetosti. Kao okidač balvan revolucije bio je pokušaj pripadnika MUP-a Hrvatske da pokupe oružje iz policijskih postaja u Benkovcu i Obrovcu. Ovaj pokušaj centralne vlasti iz Zagreba interpretiran je kao napad na lokalni srpski narod, i tamošnje je srpsko stanovništvo reagiralo demonstracijama i balvanima na prometnicama. Prve barikade su napravljene u okolici grada Knina, a kasnije u još nekih mjesta u sjevernoj Dalmaciji. U poslijepodne 17. kolovoza 1990. godine predsjednik Skupštine općine Knin Milan Martić je proglasio ratno stanje, a Štab za obranu grada proglasio je pripravnost građanima na oružani sukob.

Uz barikade bile su postavljene oružane straže, koje su onemogućavale ikakav pokušaj prolaska njima nepodobnim osobama - Hrvatima, odnosno svim vozilima hrvatskih registracijskih pločica. MUP Hrvatske pripremio je tri helikoptera sa specijalnim snagama koje su istog dana poletjele iz Lučkog prema Kninu, radi deblokade cesta i uspostavljanja redarstvene vlasti. Tijekom leta helikoptere su iznad Ogulina presrela dva zrakoplova MIG-21 Ratnog zrakoplovstva JNA, i pod prijetnjom obaranjem MUP-ovi su se helikopteri morali vratiti na svoju polazišnu točku. Nastojanje hrvatske policije da na pobunjenom području uspostavi javni red i mir onemogućila je federalna - Jugoslavenska narodna armija (JNA), uz prijetnju oružanoga djelovanja. Svojim uplitanjem u ovu krizu JNA je pokazala pristranost, isto tako JNA je prekoračila svoje ovlasti jer za takvu intervenciju bila je potrebno dopuštenje od Saveznog predsjedništva Jugoslavije, kojeg nisu imali. Svojom pristranošću JNA je dala do znanje pobunjenicima da imaju saveznika na svojoj stani u kojem se mogu pouzdati u svojoj borbi s Hrvatskom državom.

Usporedno s podizanjem barikada, Srpsko nacionalno vijeće najavilo je da će raspisati referendum o autonomiji Krajine. "Zakonom o državnim praznicima Republike Srpske Krajine" 17. kolovoza, dan kada je počela oružana pobuna Srba u Hrvatskoj, proglašen je "državnim praznikom RSK - Danom ustanka srpskog naroda".

Do ožujka 1990. godine Balvan revolucija je dovela do sve većeg broja barikada s naoružanim stražama lokalnih Srba, velikog straha i međusobnog nepovjerenja među stanovništvom u krajevima gdje su podizane barikade, te je naposljetku eskalirala u ozbiljnije oružane sukobe - sukobom u Pakracu 1. do 3. ožujka 1990. i Krvavim Uskrsom na Plitvicama 31. ožujka 1991. , u kojem se bilježi prvi poginuli hrvatski branitelj Josip Jović.

Pobuna je kasnije eskalirala do brojnih paljenja katoličkih crkava, zatim kuća, rušenju grobova i ubijanju civila. Kad je MUP RH poslao osoblje za zaustaviti nasilje, JNA otvoreno se stavlja na stranu terorista i djeluje izvan svog mandata (vojska se bavi vanjskim neprijateljem) ometajući rad policije. Dana 17. rujna 1990. godine presreli su vojni zrakoplovi JNA helikoptere Zrakoplovne jedinica specijalne policije MUP-a RH koji su pošli deblokirati prometnice kod Knina. U brojnim drugim slučajevima JNA je razdvajala "zaraćene strane" (tu su Srbi pretežno bili naoružani oružjem koje im je ilegalno podijelila sama JNA), iako to uopće nije bio njen mandat jer za to nisu dobili odobrenje od federalnih vlasti, u kojima je Hrvatska u to vrijeme još uvijek sudjelovala. JNA svojom intervencijom održala srpsku pobunu da je ne razbiju snage hrvatske policije. Kad su se hrvatske vojno-redarstvene snage konsolidirale, JNA je angažirala sve jače snage, da bi naposljetku 19. rujna 1991. godine krenula u masivnu agresiju., koja je u Hrvatskoj izazvala teška razaranja, brojne žrtve i oko pola milijuna prognanika, ali se od nje Hrvatska ipak obranila.

Posljedice Balvan revolucije

Prometne komunikacije južne Hrvatske sa sjevernom Hrvatskom tim su činom prekinute, budući hrvatskim vozilima nije bio dopušten prolaz, niti brojnim inozemnim turistima, koji su bili sekundarna meta ove pobune. Računalo se kako će poremećaj glavnih prometnih veza prouzročiti rastrojstvo političkog i demokratskog života Republike Hrvatske. Zbog bitnog prometnog položaja koje je imalo područje pobune, hrvatsko gospodarstvo je zbilja imalo štete. Promet je bio otežan i moralo se ići u skuplje i dulje obilaske, a turisti, zastrašeni ovakvim stanjem, prekidali su ljetovanje i ubrzano napuštali Hrvatsku. Neposredni je cilj bila priprema za trajnu okupaciju dijela hrvatskog teritorija, stavljanjem istog pod pobunjenički nadzor odnosno izdvajanjem istog prostora iz ustavno-pravnog poretka Republike Hrvatske.

Prigodom svoje nagodbe s tužiteljstvom pred sudom u Haagu, 2006. godine, Milan Babić svjedočio je protiv Martića gdje je izjavio kako je Martić "prevario da se krene u balvan revoluciju". U svojem svjedočenju Babić je izjavio da je rat u Hrvatskoj bila Martićeva odgovornost, upravljana iz Beograda.

""Izlazim pred ovaj Tribunal s dubokim osjećajem srama i kajanja, jer sam sebi dopustio da sudjelujem u progonu nevinih ljudi. Molim svoju braću Hrvate da oproste braći Srbima. Preklinjem Srbe da ostave prošlost iza sebe", rekao je Babić kad je priznao krivnju. Babić je rekao i da se "može samo nadati da iznošenje istine, priznanje krivnje i kajanje mogu poslužiti kao primjer onima koji još vjeruju da takvi nečovječni postupci mogu biti opravdani"."

Babić je također izjavio kako je Slobodan Milošević imao tajni plan za stvaranje Velike Srbije i da su čelnici SDB-a Srbije rukovodili akcijama i kontrolirali događaje u "RSK" te je posebno imenovao Jovicu Stanišića, Franka Simatovića Frenkija i Dragana Vasiljkovića (poznatoga i kao Kapetan Dragan) za kojega je rekao kako je bio "radnik ili najamnik SDB-a i zapovjednik jedinice ‘Knindže’, podređene Simatoviću. Stanišić mi je sredinom kolovoza 1991. rekao da oni plaćaju kapetana Dragana."

Svjedočio je i kako je djelatnost SDB-a počela u travnju 1991. godine tako što se "najprije vodila diskriminatorska politika prema Hrvatima u Krajini. Pretresane su samo njihove kuće i samo je od njih traženo oružje. Provocirali su incidente na graničnim područjima prema Hrvatskoj, kako bi su u sukobe uključivala JNA i razdvajala zaraćene strane." Rekao je i kako je od Slobodana Miloševića dobivao naloge za imenovanja starješina Glavnog štaba Teritorijalne obrane te da je Srbija financirala "RSK" a po Babiću na čelu zapovjednog lanca akcija u "RSK" bio je Milošević, iza njega bio je Stanišić, a treći Martić.

Drugi upravo čitaju...