Admiral Vladimir Barović je 'časno i svjesno životom platio hrabru odluku' | Domoljubni portal CM

RATOVI

U VIHORU RATA

"Ovdje neće biti razaranja dok sam ja zapovjednik, a ako ipak budem prisiljen da naredim razaranje Pule i Istre, mene tada više neće biti"

Admiral Vladimir Barović je 'časno i svjesno životom platio hrabru odluku'

U vihoru rata

Crnogorski predsjednik Filip Vujanović povodom Dana državnosti Crne Gore posthumno je 2016. godine dodijelio Orden za hrabrost admiralu bivše Jugoslavenske narodne armije Vladimiru Baroviću.

On je početkom Domovinskog rata u Hrvatskoj odbio izdati naredbu o otvaranju vatre na primorske i dalmatinske gradove.

...

Zbog svojega neslaganja s vojnim vrhom bivše države naposljetku je počinio samoubojstvo. Orden za hrabrost posthumno mu je dodijeljen na prijedlog crnogorske nevladine organizacije Građanska alijansa.

U inicijativi za potshumno odlikovanje piše kako je Barović “časno i svjesno životom platio hrabru odluku. Odbio je sudjelovati u nečasnoj agresiji na Pulu i Istru u danima kada je euforija konačnog obračuna sa ustaškim bojovnicima bila dominantan sentiment u Crnoj Gori, onda kada je rat za mir bio razglednica crnogorske države i vaših partijskih drugova”.

Crnogorski predsjednik Vujanović rekao je kako admiral Barović nije želio izdati naredbu da se razaraju dalmatinski gradovi i naselja i da se ubijaju nevini ljudi. “Shvatio je da mu crnogorska etika i vrijednosti to ne dopuštaju”, zaključio je Filip Vujanović.

NIKAD SE NIJE SVAĐAO, ALI JE GLASNO RASPRAVLJAO

Vladimir Barović rođen je 1939.godine u Banja Luci. Njegov otac Petar Barović također je bio general JNA i prvi ratni komandant Prištine 1945. godine. Ubrzo je smijenjen, jer se protivio teroru nad tamošnjim albanskim stanovništvom. Vladimir Barović dugo je bio u službi u Boki Kotorskoj. Nakon Više političke škole 1987. godine došao je u Split na mjesto komandanta tadašnje Komandno štabne škole u Centru Visokih vojnih škola Maršal Tito u Lori. Bio je iznimno susretljiv i komunikativan, pričali su kasnije njegovi kolege. Lako se uklapao u društvo, nikad se nije svađao, ali je “često glasno raspravljao”.

Nakon završene škole krajem osamdesetih godina premješten je u Boku Kotorsku na mjesto komandanta 9. Vojno-pomorskog sektora. Na toj se dužnosti nije dugo zadržao. Vrlo brzo dobio je premještaj u Pulu gdje je postao komandant 5. Vojno-pomorskog sektora. Službu je preuzeo 1991. godine, u vrijeme kada je na snagu nastupio sporazum o nenapadanju. Cilj sporazuma je bilo mirno povlačenje jedinica JNA s teritorija Hrvatske.

‘OVDJE NEĆE BITI RAZARANJA DOK SAM JA ZAPOVJEDNIK’

U to je vrijeme gradonačelnik Pule bio Luciano Delbianco koji je s admiralom Barovićem postigao sporazum. Dogovorili su se da će jugoslavenska vojska mirno napustiti grad Pulu. Barović je tom prilikom izjavio: “Ovdje neće biti razaranja dok sam ja zapovjednik, a ako ipak budem prisiljen da naredim razaranje Pule i Istre, mene tada više neće biti”. Jugoslavenska narodna armija i ratna mornarica uskoro su napustile Pulu, gotovo bez ijednog incidenta.

Inače, u Puli se tada nalazio jedan od najvećih garnizona JNA u Hrvatskoj. Sastojao se od 12 tisuća vojnika, 79 vojnih objekata, vojnopomorske baze i vojnog aerodroma u blizini grada. Prilikom napuštanja Pule Barović je predstavnicima hrvatske strane poručio: “Moje je vrijeme prošlo, a vaše dolazi”. Nakon toga je imenovan zamjenikom zapovjednika Vojno-pomorske oblasti u Splitu. Dužnost je preuzeo od admirala Mile Kandića.

SAMOUBOJSTVO U AMBULANTI NA VISU

Njegova je nova dužnost podrazumijevala suglasnost za svako borbeno djelovanje protiv hrvatskih građana. Na to, očito, nije mogao pristati. Naime, iste večeri kada je preuzeo dužnost, 29. rujna. 1991. godine, Barović je u zgradi ambulante Vojno-pomorskog kompleksa na otoku Visu počinio samoubojstvo pucnjem u sljepoočnicu. Iza sebe je ostavio oproštajno pismo u kojem je napisao da se odlučio na časnu smrt jer nije htio ratovati protiv, kako je napisao, bratskog hrvatskog naroda. Nije se slagao s politikom tadašnjeg vojnog vrha, posebno s planovima Veljka Kadijevića i Blagoja Adžića.

U oproštajnom pismu kao razlog samoubojstva Barović je naveo i agresiju JNA na Hrvatsku, koja je njemu predstavljala djelo suprotno crnogorskoj časti. To se dogodilo u vrijeme kad je dobar dio Crne Gore podržao politiku iz Beograda i sudjelovao u granatiranju Dubrovnika. U pismu je još napisao: “Crnogorci se ne mogu boriti i uništavati narod koji im nije ništa skrivio”.

‘JEDINI METAK NA KOJI MOŽEMO BITI PONOSNI’

Kao razlog samoubojstva naveo je i svoju nemoć u spriječavanju djelovanja Jugoslavenske ratne mornarice protiv Hrvatske, ali i zbog potpunog neslaganje s vrhovnom komandom JNA. Sahranjen je u Herceg Novom, a u trenutku smrti imao je 52 godine.

“Jedini ispaljeni metak u ovom ratu, na koji Crna Gora može biti ponosna, jest onaj admirala Vladimira Barovića, komandanta Jugoslavenske ratne mornarice. Njegovo crnogorsko shvaćanje časti nije mu dozvolilo izdati zapovijed floti za bombardiranje primorskih gradova i naselja u Dalmaciji kada mu je bilo naređeno”, zapisao je 1996. godine crnogorski književnik Momir M. Marković.

Svojevremeno je pokrenuta i inicijativa da jedna ulica na Cetinju dobije ime Vladimira Barovića, a prije nekoliko godina Slovenci su izrazili želju da Barovića uvrste i u njihove generale, jer mu je majka bila Slovenka.

Drugi upravo čitaju...