56. samostana bojna HV Kutina - za vječnost, za povijest i na ponos Domovini | Domoljubni portal CM

RATOVI

U VIHORU RATA

Bojovnici pitome Moslavine prvi su ustali iz rova i na juriš agresoru uzvratili udarac

56. samostana bojna HV Kutina - za vječnost, za povijest i na ponos Domovini

U vihoru rata

Rat koji je počeo bijesniti zapadnom Slavonijom opasno se počeo približavati i gradu Kutini koja se nalazi u izravnoj blizini mjesta na kome se nalazi spoj zapadne Slavonije i Moslavine. Kao jako industrijsko središte Kutina je bila vrlo primamljiv cilj neprijatelju, o čemu svjedoči i nekoliko razornih zračnih napadaja čak i na samo središte grada.

Čelništvo grada, potpuno svjesno opasnosti koja prijeti, započelo je organizirati obranu grada. U skladu sa zapoviješću iz Ministarstva obrane Republike Hrvatske Sekretarijat Narodne obrane Kutina započeo je ustrojavati pričuvne postrojbe Zbora narodne garde.

...

Već 29. svibnja 1991. godine formirano je zapovjedništvo 56. samostalnog pričuvnog bataljuna na čijem je čelu bio pričuvni kapetan 1. klase Zvonimir Gregurić koji je na toj dužnosti ostao sve do trenutka demobilizacije bojne, a kasnije je obnašao visoku dužnost u okviru 125. brigade Hrvatske vojske.

Sa 180 već spremnih dragovoljaca započela je tih dana i intenzivna izobrazba, no zbog nedostatka naoružanja postrojba se privremeno raspušta. Nedostatak naoružanja nije se ipak mogao nadomjestiti srcem dragovoljaca jer sa 17 "tanđara" M-48, jednom automatskom puškom i jednom brzometkom nije se moglo krenuti u rat. No, privremeno raspuštanje postrojbe nije značilo slabljenje aktivnosti u cilju njenog potpunog opremanja i dopune pa je s tim u vezi istodobno organizirano i ustrojstvo samostalnih četa Zbora narodne garde u Garešnici, Novskoj i Ivanić-Gradu, koje će uskoro prerasti u samostalne bataljune.

Padom vojarni jugo-vojske na području Hrvatske u početku rujna 1991. godine dolazi se u posjed veće količine naoružanja pa je tako 9. rujna ustrojena i prva raketna postrojba lakih raketnih lansera od 128 mm pod zapovjedništvom Joze Santrića koja je prvi put borbeno djelovala 11. rujna na novaljskom ratištu.

Prema kazivanju bojnika Zvonimira Gregurića prva akcija pripadnika bojne bila je zaustavljanje kolone oklopnih vozila koja se htjela probiti s auto-puta prema Kutini. No ono što je bilo najvažnije za pripadnike bojne je djelovanje na zapadno-slavonskom ratištu, na koje se krenulo odmah po osvajanju naoružanja iz vojarni čime se došlo u posjed pet haubica 155 mm, dva BOV-a s maljutkama te protuzrakoplovnim topovima 20/3 kojima je stvorena i osnovica za stvaranje PZO-a Kutine, koja je sve učestalije bila izložena napadajima neprijateljskog zrakoplovstva.

Prve su akcije izvedene već u početku rujna kad je minobacačko odjeljenje MB 60 i 8 mm sudjelovalo u akciji osvajanja vojarne u Doljanima nadomak Daruvara.

Kraj rujna i početak listopada bili su označeni teškim borbama oko sela Janja Lipa i Bujavica jer se neprijatelj počeo ukopavati u Bujavici, odakle je izravno ugrožavao Janja Lipu i Brezine. S obzirom na težinu situacije donesena je odluka da se oslobodi Bujavica te se 13. listopada krenulo u akciju.

U akciji su krenule dvije skupine kutinskih dragovoljaca od 19 i 15 ljudi pod zapovjedništvom Zdenka Vugrinovića zajedno s pripadnicima policije kojima je zapovijedao Tomislav Merčep.

Vrlo dobro organizirana akcija urodila je plodom. Bujavica je oslobođena bez žrtava, zaplijenjena je i velika količina naoružanja, a ostvaren je i veliki uspjeh na moralnom planu jer je to bilo prvo zauzeto četničko uporište na zapadnoslavonskom ratištu.

Na redu je bila Lovska, također jako četničko uporište iz koje su oni neprestano tukli zauzetu Bujavicu na koju je ponekad padalo i više od 500 projektila dnevno pa je među pripadnicima 56. bojne bilo poginulih i ranjenih. Akcija osvajanja sela Lovska provedena je 19. studenog i uspješno završena, no ovog puta s jednim poginulim i dva ranjena borca.

Ratna sreća na zapadnoslavonskom ratištu počela se okretati u korist hrvatskih branitelja pa su se počele planirati i nove akcije koje su imale za cilj potpuno oslobađanje ovog područja od napadača. No pojedina neprijateljska uporišta još su uvijek bila vrlo jaka što je bio slučaj i sa selom Korita.

U prvom pokušaju oslobađanja 23. studenog poginulo je nekoliko pripadnika 56. i 65. bojne te redarstvenika a veći ih je broj ranjen. No, opetovani pokušaj 1. prosinca završio je uspješno. Koordiniranom akcijom svih postrojbi koje su se nalazile na tom terenu i Korita su konačno oslobođena, a za njima i sela Jagma i Subocka.

Potpisivanjem sarajevskog primirja stale su i ratne operacije pa su pripadnici 56. kutinske bojne na tim položajima ostali, uz vrlo česte provokacije preostalih neprijateljskih snaga, sve do 6. srpnja 1992. godine kad je Unprofor preuzeo svoju zonu odgovornosti u sektoru Zapad.

"Orkan '91"

"Orkan '91" prva je napadna oslobodilačka operacija HV-a, koju je poduzelo Zapovjedništvo OG "Posavina" u čijem je sklopu sudjelovala i 56. samostana bojna HV Kutina. Ona svojom hrabrošću i spremnosti stoji uz bok 1. gardijske brigade HV Tigrovi, a to je u svojoj knjizi "Napokon smo krenuli" istaknuo brigadni general u mirovini Rudi Stipčić - jer su prvi i jedini u 1991. ustali iz rova i na juriš uzvratili agresoru udarac.

O tome svjedoči i ploča ugrađena u spomenik hrvatske pobjede Oluja '95, u Kninu na kojoj piše:

OPERACIJE: "ORKAN", "OTKOS" I "PAPUK" : OD KRAJA LISTOPADA 1991. DO POČETKA SIJEČNJA 1992. OSLOBODILE SU VEĆI DIO OKUPIRANOG TERITORIJA ZAPADNE SLAVONIJE (VIŠE OD 2200 KM²).

Ovaj napis ugrađen u spomenik hrvatske pobjede Oluja '95, ostaje za vječnost, za povijest i na ponos svim postrojbama u sklopu OG "Posavina" i svim žiteljima bivših općina Novska, Nova Gradiška, Kutina te općina u Zagrebačkoj županiji i Gradu Zagrebu za njihov doprinos u Domovinskom ratu u njegovoj najtežoj, najsudbonosnijoj i najsvjetlijoj godini.

Zato pripadnici 56. samostalne bojne HV Kutina s ponosom mogu reći svima: "NITKO PRIJE NAS!"

Tijekom svog ratnog puta 56. samostalna bojna izgubila je 14 svojih pripadnika dok ih je 43 ranjeno.