Snježana Vučković

Piše: Snježana Vučković

Piše: Snježana Vučković

Nikica Burić koji će nadimak “Samoborac” zaraditi tek po odlasku na najtežu hrvatsku bojišnicu, sredinom 1991. godine zaključio je da će svoj rodni grad morati braniti u Vukovaru.

Od te ideje ga nije odvratio plan o vjenčanju sa svojom dugogodišnjom djevojkom, a niti činjenica da se krvavi rat odvija stotinama kilometara od pitoresknog Samobora.

...

Nikica je kupio kalašnjikov i oprostio se od sestre te se uputio prema Vukovaru ostavivši svoje zabrinute roditelje koji su u to doba bili na radu u Njemačkoj. Tada još nitko nije bio svjestan da na plamteći istok Hrvatske stiže jedan od najodvažnjih branitelja koji se za vrlo kratko vrijeme prometnuo u ratnika bez premca, a potom u živuću legendu i heroja Vukovara…

Čini se kako niti danas, s 30-godišnjim odmakom vremena, ovaj vukovarski veteran iz Samobora ne misli da je učinio nešto posebno. Iako je upravo on u ovo doba “medijska poslastica”, iako njegov grad krasi veliki mural sa njegovim likom i iako naš razgovor na terasi kafića uporno prekidaju ljudi koji ga žele pozdraviti, Nikica smatra da je u ratu dao tko je kako mogao i znao.

“Ivan Brdar bio je najveći heroj Vukovara”

“Nisu svi ljudi isti… Jednako cijenim pekara koji nam je pekao kruh kao i branitelja s prve crte. I oni su zaslužni, jer je pitanje što bi mi jeli da nije bilo takvih. Bilo bi strašno da su branitelji tada ovisili o mom kruhu jer ja ga zaista ne znam ispeći”, iskren je Samoborac koji je, srećom, znao ono što velika većina nije. Znao je ratovati i što je još važnije, imao je za to dovoljno hrabrosti.

“Volio bi kada bi i neki drugi branitelji medijski istupali, da ne ispadne da smo samo nas nekolicina branili Vukovar. Bilo je sjajnih ratnika”, kaže Samoborac i spominje HOS-ovca Ivana Brdara kao najvećeg heroja Vukovara, a dodaje “možda i najvećeg heroja Domovinskog rata”.

Prisjetio se kako je sve započelo

“Nakon obuke 15. siječnja i kupnje kalašnjikova, u Rakitju su mi rekli da najprije moram u Šarengradsku na liječnički pregled, no ja sam to odbio i početkom rujna stigao u Vukovar kada su mjesne zajednice preimenovane u čete. Iako se priča da je već u rujnu Vukovar proživljavao pakao, to je samo djelomično točno. Prvi napad jest bio 14. rujna, no to je nemjerljivo s onim što se događalo u listopadu i studenom kada su hrvatski branitelji doslovno ginuli svakoga dana.”

Za ime Nikice Burić od prvog se dana pročulo diljem vukovarske bojišnice. Drski, samouvjereni 31-godišnjak koji se osobnim oružjem došao obračunati sa četnicima, u prvom je vatrenom krštenju, u bliskim borbama na Sajmištu nemilosrdno ‘pokosio’ nekoliko neprijatelja. Upravo tada nastala je legendarna izjava koja se našla na muralu.

“Ti si iz Legije stranaca? Ne, ja sam iz Samobora”

“Jesi li ti iz Legije stranaca?”, pitao ga je jedan suborac. “Ne, ja sam iz Samobora”, odgovorio je Burić.

Samoborac kaže kako je, dolaskom u Vukovar bio iznenađen izgledom ljudi koji su branili grad.

“Pitao sam gdje su stariji jer su oko mene bili praktički dječaci… Golobradi mladići, jedva punoljetni od 18, 19 godina, ali nevjerojatno odlučni”.

Kasnije će upravo tim mladićima Samoborac postati svojevrsni uzor, a svoj je put do jednog od vodećih zapovjednika obrane Vukovara, posebno utabao dolaskom HOS-a koje je poveo u prvu akciju.

“HOS-ovci su bila svježa i nevjerojatno nabrijana snaga. Čim su došli inzistirali su da ih se pošalje u akciju, pa smo ih ja i još dvojica ‘domaćih’ i poveli. Obzirom da su došli u najgore vrijeme, Zvone Ćurković, Damir Markuš, Igor Široki, Stjepan Antolić i ostali, pokazali su ono što sam priželjkivao. Neopisivu hrabrost i borbu bez uzmicanja”.

Bliskost stečena u ratu, s pripadnicima HOS-a koji Samoborca u izjavama i intervjuima spominju kao jednog od svojih, zadržana je do danas.

“Ti dečki borili su se do posljednjeg daha. Ipak, pokojni Ivan Brdar zauzima posebno mjesto u mom sjećanju jer sam s njim išao u čišćenja. Bio je nevjerojatan… Cijelo sam vrijeme u ratu bio pribran, mnogi će reći i hladnokrvan, ali kada je on poginuo, bio sam satima neupotrebljiv. Umro mi je na rukama, a posljednje riječi koje je izgovorio bile su ‘pozdravi mi S’ ili ‘pozdravi mi K’. Ne znam točno na koga je mislio, nisam ga dobro razumio. Njegova smrt me dotukla… Sjećam se da sam u bolnici doktoru Njavri rekao ‘doktore, ovo je jedan od najvećih junaka. Ovo je moj, dobro ga operite’. Zanimljivo je da je Brdar samo dan prije učinio nešto zbog čega mislim da je predosjećao smrt. Bili smo u bolnici, a on je jednoj djevojčici dao svoj grb, a drugoj lančić. Rekao joj je ‘izvoli, meni više neće trebati’. I zaista, drugog dana Brdar je pokošen iz mitraljeskog gnijezda.”

Posljednji zapovjednik koji je napustio Vukovar

Nikica Burić – Samoborac koji tijekom obrane Vukovara gotovo nikada nije pokazao emocije, učinio je to tek prilikom odlaska iz Vukovara. Samo je tada, kaže, zaplakao. Samoborac je jedan od rijetkih branitelja koji je odlazak u proboj odgađao do posljednje sekunde jer je sve do kraja ustrajao u želji da obrani tada već gotovo sravnjen grad, iako više nije imao s kim, a nije imao niti s čim. I danas smatra neprihvatljivim bilo kakvu predaju i odlazak zapovjedništva i ostavljanje grada u rasulu, no na koncu je bilo jasno da će to morati učiniti i on.

“Mani je bilo jasno da će Vukovar pasti onoga dana kada su pali Bogdanovci. O tome smo šutili da ne bi došlo do pada morala, no ja sam već tada znao da smo gotovi. Znao sam da je streljivo problem, ali sam znao da je i njima problem jer je došla zima. Unatoč svemu, želio sam se boriti do kraja, predaja za mene nije bila opcija I bio sam spreman presuditi svakome tko to učini. Na kraju, prevladao je razum o nas nekoliko je organiziralo posljednji proboj. Prije polaska otišao sam do bolnice i hodao od ranjenika do ranjenika da vidim tko je sposoban za napuštanje Vukovara za koje sam znao da će biti iscrpljujuće. Naišao sam na ranjenog hosovca Ivana Krajnovića i objasnio mu da su njegovi suborci napustili grad. Rekao mi je ‘odi i probaj se izvući, a nama kako Bog da’. Pozdravili smo se, poljubio sam ga izašao van. Tada sam rekao da imam osjećaj da će sve ove ranjene pobiti. Zanimljivo, toga dana četnici uopće nisu napadali… Rekao sam ‘kad tad ću se vratiti u Vukovar’ i tada sam prvi put zaplakao. Čuo sam kako komentiraju ‘Samoborac plače’. I tako, u proboj je iz Vukovara krenula posljednja skupina, zajedno sa civilima nas oko 250.”

Kalvarija prilikom proboja

Izvlačenje iz Vukovara bilo je mukotrpno i kroz minska polja potrajao je pet dana.

“Sjećam se da smo prelazili Vuku, a onda je u jednom trenutku kolona stala. Zvao sam preko motorole, no baterije su se ispraznile pa sam je bacio. Otišao sam naprijed i vidio nešto što nisam nikada… Čovjek koji je zaustavio kolonu spavao je na nogama, stojećki. Zbog tog zastoja, ovi koji su bili naprijed su otišli, a među nama nitko nije bio iz Vukovara i nitko od nas nije znao put. Bilo je strašno hladno, -5 stupnjeva pa sam ih malo tjerao na tjelovježbu. Hodao sam naprijed pazeći jednim okom na mine, a drugim na letnike kojih je bilo sa svih strana. Jedino nam je vrijeme išlo na ruku, vidljivost je bila slaba i mislim da nas je to u konačnici i spasilo. U jednom trenutku magla se digla i tada smo naletjeli na tablu Petrovci, a ja sam znao da ih drže četnici. Vidjeli smo ih kako piju i nešto vrte na ražnju. U nastavku smo zaobišli Nuštar jer nisam znao tko ga drži, pa sam krenuo prema Vinkovcima. Odjednom sam vidio minu tzv. zvijezdu i odlučio sam nas povesti drugim pravcem. Tada smo začuli glasove… Pomislio sam da su to četnici. Pred nama su se pojavila trojica, a na moje pitanje tko ste, jedan od njih je odgovorio ‘Hrvatska vojska’. Kad mi se približio, vidio sam da je to Hijena, a i on je mene prepoznao iako sam bio zarastao, neobrijan i neuredan. Tako smo se spasili i otišli u Vinkovce.”

Tamo je, kaže Samoborac, dao intervju koji nikada nije prikazan.

Iz Vukovara se vratio – bez ijedne ogrebotine

“Vjerujte, taj intervju nije prikazan s razlogom. Bio sam prilično ogorčen na napuštanje Vukovara i to nisam skrivao. U svakom slučaju, došao sam do Đakova iz kojeg sam autobusom stigao do Zagreba. Bilo je oko 22:30 kada sam stigao… Sjećam se da sam u tramvaj ušao sav krvav, s automatom u ruci. Na sljedećoj su stanici svi izašli, a ja tada uopće nisam bio svjestan da su me se bojali. Otišao mi je i zadnji autobus za Samobor pa nisam imao izbora i ušao sam u taksi. Vozač je bio šokiran kad je shvatio da sam došao iz Vukovara i nikako mi nije htio naplatiti vožnju. Ipak, moj je otac bio uporniji, a obzirom da se dva dana prije vratio iz Njemačke, platio je i više nego što je trebalo.

Nikica Burić – Samoborac jedan je od dvojice samoborskih dragovoljaca koji su otišli u Vukovar. Drugi samoborski dragovoljac bio je Nikičin susjed, 19-godišnji pripadnik Tigrova. Zanimljivo je da je Samoborac iz bitke za Vukovar izašao bez ijedne ogrebotine, dok su se dva lakša ranjavanja dogodila naknadno u nastavku rata u BiH. Također nije koristio nikakve braniteljske povlastice poput kredita, a odbio je i mogućnost napretka u vojsci. I danas sa svojom obitelji živi u Samoboru, a posebno se veseli povremenim druženjima sa suborcima iz Vukovara i unučetu koje će stići za koji mjesec.

Photo: 1. Siniša Strčić/Dnevno

Autor: Snježana Vučković

Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.