Piše: Snježana Vučković
Piše: Snježana Vučković
Vukovar je u jesen 1991. godine iz dana u dan koračao prema svome kraju. Brojčano i oružano nadmoćan neprijatelj, pokazivao je sve veću odlučnost za osvajanjem grada.
Ta ideja za cijelu je Hrvatsku bila zastrašujuća, no fizički su joj se odupirali samo rijetki.
...
Malobrojni, slabo naoružani dragovoljci svakog su novog suborca dočekivali s oduševljenjem, pa su tako među njih bili dobrodošli maloljetnici, kao i žene.
Jedna od njih bila je Mira Vrdoljak (62).
“Iako sam imala supruga, dvoje djece i posao, ubrzo nakon pokolja u Borovu Selu shvatila sam da će doći do rata te da se moram priključiti. Mnogi me pitaju zbog čega sam ostavila djecu kod svojih roditelja i otišla na bojišnicu, no smatrala sam da je to jedini način na koji im mogu pomoći”, kaže Mira Vrdoljak koja u vrijeme te odluke nije mogla ni sanjati da će proći kroz pakao krvavog, bešćutnog rata i logora u kojem je bila punih devet mjeseci.
Mira s neobičnom vedrinom i pozitivnom vibracijom u glasu priča o svemu što joj se dogodilo tijekom i nakon vukovarskog rata. U svoj se Vukovar nije mogla vratiti jer nakon rata – on više nikada nije bio isti. Napetost i loša atmosfera, separacija djece po nacionalnoj pripadnosti, za nju nakon svega više nisu bili prihvatljivi za život, pa se trajno nastanila u Vinkovcima.
Zadužila Kalašnjikov i medicinsku torbu
“Ovdje svi žive skladno i u jednoj pozitivnoj simbiozi, a obzirom da svoj život nakon rata smatram Božjim darom, želim ga iskoristiti na najbolji mogući način”, priča nam Mira koja živi sa svojim suprugom, a vrijeme krati u šetnji sa svojim preslatkim psićem, ispunjavanjem križaljki i čitanjem. Sve joj to, kaže, pomaže da potisne slike i sjećanja na dane užasa u ratu i mjesece provedene u logoru.
“Pretpostavljam da sam sve to podnijela malo bolje od drugih jer sam se u rat uključila sa 32 godine i mnogim životnim iskustvima iza sebe koja su zahtjevale borbu. Mislim da sam bila zrelija i psihički stabilnija”, kaže ova dragovoljka Domovinskog rata i bivša zatočenica srbijanskih logora, te opisuje kako je sve počelo.
“Do rata sam znala onoliko koliko i ostali koji su u školi imali predmet Općenarodna obrana na kojem smo se upoznali s puškom M84. Onda sam odjednom u ruke dobila Kalašnjikov i prošla brzinsku obuku tipa “ovako pucaš, ovdje se zakoči, ovdje otkoči”, a prošla sam i tečaj pružanja hitne medicinske pomoći. Bila sam dio saniteta čiji je položaj bio uglavnom Sajmište, no i mi žene smo po potrebi držale straže i slično. Granatiranja su bila neprestana, sve više ranjenih, sve više mrtvih… Sada kad se vratim unazad, strah nisam osjećala… Pamtim povremene paralize, ali sam se uvijek oslanjala na instikt i na rješavanje problema u datom trenutku. Nikada nisam razmišljala unaprijed i pitala se ‘što ako’ jer takav stav brzo dovodi do ludila. Ta pribranost pomagala mi je u pomaganju ranjenima koji su se često nalazili na isturenim položajima, pa je svaki dolazak do njih bio rizik. Prvi ranjeni branitelj ležao je na cesti otkinutih nogu a ja sam počela strahovati tek nakon što sam mu sanirala rane i ostavila u bolnici. Imala sam tu sposobnost da ‘odgodim’ emociju”.
S četnikom oči u oči
Mira kaže da je najveći strah i neizvjesnost stvarala informacija o Nijemcima u kojem su bila njezina djeca, a u kojima su se isto vodile borbe. Ipak, tješila se da i tamo netko pomaže onako kako je pomagala ona u Vukovaru.
“Svakim novim danom bilo je sve više razaranja, sve više razasutih utroba, udova po ulicama, prostrijeljenih glava. Situacija koja od siline kaotičnosti izaziva određenu hladnokrvnost. Surela sam se u jednom podrumu s četnikom lice u lice kada sam pomagala ranjenoj ženi. Samo smo se pogledali… Branitelji su ga brzo odveli, a onda smo doznali da su četnici odmah u kući pored”, priča ova hrabra žena koja je istovremeno sa sobom nosila pušku medicinsku torbu.
Navodeći detalje turbulentnih događaja, Mira se prisjetila i svog ranjavanja. Kako bi došla do ranjenog suborca, pretrčavajući cestu na dijelu grada koji je već bio srušen do neprepoznatljivosti, ranjena je u nogu od gelera granate koji su četnici ispucali na susjednu kuću. Nakon što se uspjela dovući do jednog podruma, pokazala je jednoj ženi kako da joj sredi ranu i zaustavi krvarenje. U bolnici su joj, kaže, pokušali izvući geler, ali bezuspješno. Vratila se na položaj nakon samo deset dana, no ubrzo je uslijedio pad grada. Mira kaže kako je za cijelo vrijeme ratovanja plakala samo dva puta: kada je poginuo zapovjednik Petar Kačić i kada je shvatila da gradu, nakon svega, nema spasa.
“Plakala sam samo dva puta”
“Kačića sam poznavala doslovno samo pola sata jer smo zajedno sudjelovali u akciji spašavanja jednog ranjenika. Pod paljbom i vatrom, sjeli smo s njim u potpuno izrešetan automobil i odveli ga u bolnicu. Na nama su bile krvave uniforme, mislili su da smo i mi ranjeni. Kačić je poginuo dva dana nakon tog događaja… Iako sam ga upoznala tek tom prilikom, njegova smrt me rasplakala. Osim tada, zaplakala sam kada je Vukovar pao. Pitala sam se, pa kako nakon toliko žrtve i patnje?”
Padom Vukovara, za braniteljicu Miru započela je druga razina pakla. Ona logoraška.
“Vladalo je potpuno rasulo… Neki su ljudi odlazili u proboj, neki su se polako izvlačili iz podruma i uključivali u kolonu, a ja sam se nalazila u Komercu i s jednim kolegom dogovarala predaju. Sa sebe smo skinuli krvave uniforme i odbacili oružje, međutim četnici su već došli. Sve su nas u koloni, a bilo je žena, staraca i djece, poveli prema Trpinjskoj cesti gdje su nas čekali autobusi. Ljudi su bili prestravljeni… Stigli smo do Borova Sela i tamo je po nekom popisu počela prozivka žena. Mnoge se nisu vratile. Jedna od njih je mlada 18-godišnja djevojka Jelena koju su nakon popisivanja vratili u autobus, ali je neki četnik naknadno ušao i rekao ‘gdje je ona gardistkinja’. Izveo ju je a ona do danas nije pronađena. Pomislila sam kako sam se ja izvukla, ali u Novom Sadu je jedna žena iz Vukovara pokazala prstom na mene i rekla ‘to je ta’. Uslijedilo je ispitivanje, izvlačenje informacija o postrobi u kojoj sam bila, o položaju na kojem sam ratovala i slično. Odmah je donesena brzinska presuda da sam kriva, a njihovi mediji su prenijeli da sam osuđena na smrt, nazivajući me u naslovima ‘monstrumom’”.
Ruski rulet s četnikom
Nakon toga, prebačena je u logor Stajićevo:
“Dovezli su nas i udarajući bacili na slamnati pod. Derali su se da stavimo ruke na leđa, a pred nama su se ukazali ljudi poredani potrbuške po podu. Bila sam sigurna da su mrtvi sve dok me jedan od njih nije pogledao i rekao da se smirim. Sve je mirisalo na slamu i izmet. Naknadno sam shvatila da sam u logoru Stajićevo i to kao jedina žena. Rezervisti JNA su danonoćno ulazili i odvlačili ljude na ispitivanja, a onda ih dovlačili izmučene i krvave. Tamo sam, konačno, nakon nekoliko dana bez ikakvog jela, dobila čaj i šnitu kruha. Poslije toga prebačena sam u Begejce gdje su me smjestili sa 12 žena. Konstantno su nas ispitivali i tukli, tražili neka suluda priznanja o ubijanju srpske djece i slične stvari. U Begejcima smo pošli strašnu torturu… Jedan mi je četnik priliko ispitivanja stalno škljocao pištoljem i igrao ‘ruski rulet’. Tada mi je bilo sasvim svejedno hoće li opaliti ili ne. Bili smo gladni, izmučeni, neokupani… Ja sam na sebi imala istu odjeću u kojoj sam se predala.”
Mira se, kaže, prvi put okupala nakon pet mjeseci u Sremskoj Mitrovici. U razmjeni koja se dogodila prethodno, tijekom prosinca, oslobođene su sve žene osim nje i Senke. Tek je u siječnju dobila informacije o svojoj obitelji, a tada je i upisana u Crveni križ. Nakon što je konačno puštena, kročila je na hrvatsko tlo, a to je trenutak za koji kaže “nedostaje riječi kojim bi ga opisala”.
“Kao da sam se našla u nekakvom balonu… Kao da mi je netko sa leđa skinuo ogromnu torbu i kao da su mi se rastvorila pluća. Neopisivo…”, zaključuje ova heroina koja je, kaže, posebno ponosna kad u Vukovaru na obljetnici vidi mlade ljude.
“Ne očekujem previše od njih… Nikakve posebne tantijeme… Dovoljno mi je da znaju kako smo došli do slobodne Hrvatske i da to poštuju”.
| Drugi upravo čitaju... |
|
Photo: 1. Sandra Šimunović/Pixsell
Autor: Snježana Vučković
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
