Piše: Snježana Vučković
Piše: Snježana Vučković
Petar Bukovac je dragovoljac Domovinskog rata i autor tek objavljene knjige “PTSP – na rubu smrti i ludila”.
“Knjiga opisuje iskustvo hrvatskoga dragovoljca Domovinskoga rata liječenoga od posttraumatskog stresnog poremećaja u psihijatrijskim ustanovama u Hrvatskoj, a ujedno je i malo sjećanje na nerješive probleme hrvatskih branitelja liječenih od PTSP-a. Zato mi je bila želja da se nešto napiše o njihovim skromnim i napaćenim životima. Baš zbog toga ova skromna knjiga posvećena je samo tim dobrim ljudima s velikim i hrabrim srcem na čijim su posljednjim ispraćajima povorke obično kraće od lijesova u kojima se pokapaju. A zaslužili su mnogo više”, kaže Bukovac.
“Branitelji ne misle da su nešto posebno”
Autor ovog zanimljivog djela kaže da ne ne poznaje branitelja koji bi izjavio kako su oni nešto posebno u odnosu na druge građane Republike Hrvatske, ali ih teže pogađaju bezizlazne životne situacije i zbog toga nerijetko postaju socijalni slučajevi i završavaju u psihijatrijskim ustanovama.
“Zbog njihova teškoga uklapanja u tijekove društva, ne čudi činjenica što među njima, u odnosu na druge društvene grupacije, ima najviše razorenih brakova, ovisnika o drogama i alkoholu i oboljelih od posttraumatskoga stresa. Još teže pada činjenica da se među hrvatskim braniteljima broj društveno neprilagođenih osoba, samoubojica i umrlih iz dana u dan povećava. Ostali su prepušteni sami sebi i nekako preživljavaju. Činjenica jest da nema nijedne države na svijetu koja nije zbrinula one koji su je branili. Osim Hrvatske. Vlastodršci države za koju su se borili stigmatizirali su ih. Osobito se to odnosi na oboljele od posttraumatskog stresa. Oni godinama borave u psihijatrijskim ustanovama, dobivaju nekakva privremena rješenja, a samo rijetki dočekaju trajno rješenje svojega statusa.”
“Cuclajući ‘Žuju’ držao sam bombu”
“Bombu sam gledao kao Boga. Izgledala je apstraktno, hladno i moćno. Bila je crna, rebrasta s metalnim preklopom na vrhu. Želio sam njome završiti svoj besmisleni život. Gladio sam je rukama, prinosio je licu i igrao se osiguračem, dok ga napokon nisam izvadio. Ničega nisam bio svjestan. Bio sam zaustavljen u vremenu i prostoru, nestalo je prošlosti, budućnosti, ništa nije postojalo… Ja ponajmanje. Ne znam koliko je sve to trajalo i kako sam se doklatario doma. I zašto uostalom? Na onome sam svijetu mogao živjeti vječno, bez bombe ili s njom, svejedno. Tupo sam zurio u prazno cuclajući Žuju i čvrsto držeći bombu u ruci. Pivo me je ohrabrivalo, a slike iz života letjele su u mojoj razjebanoj glavi brzinom svjetlosti. Sudarale su se i razbijale bez ikakvoga smisla u nerazumljivom, nelogičnom redoslijedu. Otupjeli mozak udaljio me od stvarnosti…”
Photo: 1. Dnevno/Petar Bukovac
Autor: Snježana Vučković
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
