Hrvatska kroz povijest
Nazvan praocem hrvatskog kiparstva zasuo je svoje doba mnoštvom javnih ostvarenja, no kao umjetniku, u čijem je opusu više od dvjesto djela, u kojem glavninu tvore nadgrobni spomenici, ne zna se sasvim pouzdano za grob.
Ivan Rendić umro je u sirotinjskoj bolnici u Splitu 29. lipnja 1932.
...
U duhu kamenoklesarske tradicije Brača sa šesnaest je godina iz Supetra dobrotom mecene krenuo na kiparski nauk u Trst. Uz potporu Zemaljske vlade u Zadru upisao je Akademiju u Veneciji. Nadarenom je mladiću omogućeno da studij nastavi u Firenci, uz preporuku Nikole Tommasea, cijenjenog novinara i jezikoslovca iz Šibenika.
Rendić je pet godina radio u ateljeu Giovannija Dupréa od kojeg je preuzeo realistički pristup djelu, pa i elemente naturalizma u pomnoj obradi detalja, način oprečan očekivanjima mecene, biskupa Strossmayera. Mnogi u njegovim djelima nisu nalazili dovoljno monumentalnosti i kompozicije. Godine 1877. Rendić se preselio u Zagreb. Tadašnja kulturna sredina poslije prvotnog oduševljenja pokazala se nedozrelom da ga iskreno prihvati i osigura mu uvjete za ostanak. Nakon potresa 1880., u kojem mu je uništen atelje, Rendić se preselio u Trst, gdje je nastavio živjeti i raditi do 1921., s kraćim prekidom oko 1900. kada se kao iskreni domoljub ponovno uzalud pokušao snaći u Zagrebu.
Unatoč svemu, najviše se posvetio izradi narudžbi iz domovine. Zacijelo su najpoznatiji spomenici fra Andriji Kačiću Miošiću u Makarskoj i Zagrebu te Petru Preradoviću u istom gradu. Uz poprsja hrvatskih velikana na Zrinjevcu, Rendić je izradio mnogobrojne portrete i nadgrobne spomenike. Od većih projekata ostvaren je raskošan zvonik crkve u Ložišćima i maštovita vila Jakić u Trstu. Nakon povratka u zavičaj Ivan Rendić nije uspio pokrenuti kiparsku školu i izvršiti dogovorene narudžbe. Umro je gotovo potpuno slijep i u velikoj bijedi.
Foto: 1. Izvor
Priredio: Mario Mehaković
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
