RATOVI
RATOVI: Svjedočanstva hrvatskih bojovnika
MOJI RATNI DANI U PAKRACU
Hrvoje Horvat - Hrki dragovoljac je Domovinskog rata. Rođen je 1970. godine u Slavonskom Brodu, a danas živi u Grabovnici kod Čazme.
Od 21. kolovoza 1991. godine, bio je u pričuvnom sastavu MUP-a i vojne policije, a od 20.studenog 1992. godine u 1.pješačkoj bojni, 2.gbr. Grom u 'Crnim Mambama' sve do umirovljena 2009. godine.
...
S postrojbom je prošao Bosansku Posavinu, Banijsko i Novigradsko ratište.
Odlikovan je Spomenicom Domovinskog rata, Spomenicom domovinske zahvalnosti i Medaljom Oluja.
Svoje veteranske dane posvetio je pisanju o hrvatskim braniteljima, jer ne želi da "se zaborave heroji Domovinskog rata".
Najbolje je njegove pjesme opisala novinarka i urednica Snježana Vučković kroz svoju pjesmu posvećenu upravo Hrvoju:
PJESMA PJESNIKU (iliti, "Moje slovo za Hrkija")
Pjesnik rijetko dobiva retke,
on samo nudi rimu ili stih...
al onaj što spada u rijetke izuzetke
dugo već čeka, strpljen i tih.
Hrvoje, tebi je pjesma malo,
da svi što te znamo samo slovo damo,
ni u cijelu jednu knjigu ne bi stalo,
sve divno i dobro što o tebi znamo.
Ja ti svoje slovo sa radošću nudim
jer sam jednom bila dio rime tvoje,
opjevane Gromove ovim stihom budim,
da ti kažu hvala... da se tog ne boje...
O hrabrosti vašoj Hrvoje piše,
opisuje rat, krv i pogled mrki,
da je i on vojnik, o tom priča tiše,
al takav je Hrvoje, baš to vam je Hrki.
Snježana Vučković
...
Hrvoje Horvat - Hrki: SHB - MOJI RATNI DANI U PAKRACU
- sadržaj se nastavlja -
"Ukratko ću napisati o terenima u Pakracu 8. i 9. mjeseca 1991. godine, kad sam bio tamo.
Uz pripadnike djelatnog i pričuvnog sastava bilo je i mnogo dragovoljaca (do tad nisu bili mobilizirani) koji su išli na teren. U Policijskoj postaji Čazma su im da li oružje i uniforme.
Prvi put dok smo išli u Pakrac, prije toga većina je bila mobilizirana u 2. bojnu Čazma, smješteni u Ivanskoj, Narti i Štefanju, da budemo u pripravnosti ako vojska iz Bjelovara krene tenkovima u osvajanje općine Čazma. Drugi dan došao je zapovjednik Dragan Ivšić sa još nekim ljudima iz tadašnjeg kriznog stožera i tražio dragovoljce za Pakrac. Objasnio je da su pripadnici policije za posebne namjene očistili grad od terorista i da treba pomoć policajcima u čuvanju važnih objekata u gradu i da budemo u pripravnosti da ne bi ponovo srpski teroristi napali grad.
Nas 15 dragovoljaca dobili smo lovačke puške i 20 ili 30 metaka ne sjećam se, jer nisu imali da nam daju više. Rekli su nam da ćemo dobiti u Pakracu kad nam bude trebalo, jer nemaju naoružanje i municiju dok se ne osvoji neko vojno skladište.
Na donjoj slici snimljeni smo 21.8.1991. godine u Badljevini.
Busom smo odvezeni do šume prije Omanovca odakle smo pješice otišli u grad kroz šumu, jer već tada su teroristi i četnici imali barikade na toj cesti. Dolaskom u Marinkovac prije Pakraca ljudi su nas dočekali i počastili pićem i kavom da se malo odmorimo.
Od Marinkovca da policijske postaje kad smo pješačili stalno su sa brda iznad grada pucali snajperima po nama. U policijskoj postaji su nam rekli da ćemo biti odvezeni na položaj u Pilanu, jer u tom dijelu jer najkritičnije i da je ona u poluokruženju i da budemo pomoć policajcima iz Koprivnice koji su tamo na položaju.
I onda šok!
Kažu da ni oni nemaju municije, pogotovo za karabine i da štedimo i ne pucamo bez razloga i oni mole dragog Boga da Doljani ili koje drugo skladište bude osvojeno da možemo dobiti naoružanje, municiju i ostalo.
Malo u šoku, malo iz šale međusobno smo komentirali: ispucaš za pola sata tih nekoliko metaka i moliš Boga da ubiješ nekoliko četnika da uzmeš od njih puške i metke. To veče bilo nam je prvo i žestoko vatreno kršenje, stalno su minobacačima gađali pilanu i zapalili nekoliko hala. Drugi dan vidjevši da gori 70% pilane i da smo u klinu i da sa ovako malo metaka i bez protuoklopnih sredstava ne možemo se braniti iz policijske postaje zapovjednik Josip Grubišić smjestio nas je u policijsku postaju da po noći dajemo oko nje stražu, a po danu idemo na zadatke, kao što smo išli kod Dobrovca iza silosa dići most da ne bi neprijatelj mogao tenkovima u Dobrovac, Lipik i dalje.
Na žalost, dolaskom blizu mosta sa brda su teroristi počeli pucati po nama tako da nismo mogli doći do njega, riskirati dok stavljamo eksploziv da poginemo. Vratili smo se u postaju, drugi put, mislim drugo veče su po noći išli i uspjeli su ga minirati. Na tom terenu imali smo još nekoliko zadataka, pretres dvorišta i kuća od osoba koje su bile četničke kolovođe i neke druge zadatke s policajcima. Na tom terenu su bili Željko Živoder - zapovjednik, Darko Kajfeš, Antu Kajfeš, Dragoljub Kovačević- Musa, Josip Cecelja, Slobodan Šepak, Željko Mileković, Mladen Koren, Željko Pavlinovec, Hrvoje Horvat, Braninir Svetec, Antonio Krčmarić (otišao nakon nekoliko dana ), Golac -pobjegao, Dražen Rubetić-pobjegao. Umjesto njih došli Nikola Šepak i Željko Mađarić. Nakon 15 dana išli smo kući.
DRUGI TEREN 11.- 30.9.1991. godine
Nakon 2-3 dana došli smo nas nekoliko i tražili danas pošalju ponovo u Pakrac, tadašnji dozapovjednik PP Čazma jedva je pristao rekavši da bi trebali imati barem 15 dana odmora da tako rade njihovi policajci. Mi smo odgovorili da nam ne treba odmor jer ako ćemo sjediti doma i čekati ne samo Pakrac nego i Čazmu budu osvojili.
- sadržaj se nastavlja -
U devetom mjesecu naša grupa dobila je položaj u zgradi prema Gavrinici, od ostalih Čazmanaca jedni su bili u Vladikinom Dvoru, Konstruktoru, Marinkovcu, a po dvojica - trojica u mnogim zgradama sa policajcima iz ostalih gradova.
Nakon Gline djelatni i pričuvni pripadnici PP Čazma bili su na terenima u Drauvaru i Pakracu. I ovaj put je bilo mnogo dragovoljaca koji su ostali u pričuvnom sastavu MUP-a Pakrac do VRO "Bljesak". Prije Pakraca smo u Pakračkoj Poljani sa Merčepovcima i policajcima jedinice za posebne namjene Bjelovar čekali da padne noć i kroz par srpskih sela probili njihove barikade, očistili put da bi došli u grad. Pješice od Poljane do Pakraca, kilometraža da sam osjetio upalu mišića, ali nije mi bilo teško znajući da smo otjerali bandu četničku.
U devetom mjesecu bio je najjači napad na grad Pakrac, Lipik i okolicu. Okružili su nas, htjeli iscrpiti da ostanemo bez hrane, municije i da ga lakoćom osvoje. Uz mnogobrojne napade, na tisuće ispaljenih projektila, zapaljenih zgrada, među kojima su bili škola, bolnica, mnogobrojne kuće.
Nekoliko dana smo bili u potpunom okruženju, municije smo imali premalo, bez protuoklopnih sredstava, u bolnici ostali bez lijekova, zavoja i ostalog sanitetskog materijala, hrane je bilo sve manje. Jedinica za posebne namjene Bjelovar uz pomoć rezervnih postrojbi ZNG-e probila neprijateljski obruč u Batinjanima, Kusonjama i još nekim selima, porazila i otjerala teroriste da se moglo cestom do Pakraca, a tako smo dobili municiju, lijekove, hranu i ostalo.
Drago mi je što smo srcem branili i obranili grad. Posebno pohvaljujem naše Čazmance i ostale koji su herojski branili Konstruktor i taj dio Pakraca jer da su to četnici osvojili Pakrac se više ne bi mogao obraniti. Imali smo sreću što su nakon oslobađanja tih srpskih sela došli još mnogi branitelji kao pomoć tako da nam je bilo lakše braniti grad.
Gard Pakrac u najžešćim napadima u devetom i desetom mjesecu izgledao je zastrašujuće poput našeg herojskog grada Vukovara. Po broju branitelja koju su ga branili i obranili od tisuće neprijateljskih vojnika, silnu tehniku i topništvo koje su imali, uz tisuće projektila i Pakrac je grad heroj i svi koji su ga branili su heroji.
- sadržaj se nastavlja -
Bio sam još nekoliko puta u Pakracu, opisao sam ova dva terena, u 8. mjesecu prvi teren, prvo vatreno krštenje i 9. mjesec kad je grad bio najviše napadan i kad smo ga uspjeli obraniti.
Mnogi branitelji su ranjeni i poginuli u obrani Pakraca
Nabrojati ću čazmance s kojima sam bio na položaju u 9. mjesecu: Jure Majstorović, Ivan Šepak, Darko Kajfeš, Antun Kajfeš, Željko Pavlinovec, Tihomir Pavlović, Josip Cecelja, Dragoljub Kovačević- Musa, Milan Sabolić, Željko Petrović- Beli, Miro Ban, Ferenčak , Molnar ako sam koga zaboravio neka mi oprosti, puno je godina prošlo.
Od naših Čazmanaca mnogi su ranjeni, a poginuli su: Željko Mađarić, Vlado Poslun, Đuro Haramustek, Darko Pavlinovac, Vitomir Margetan (vodi se kao nestali).
foto: 1. DPCM
Autor: Mario Mehaković
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
