PRESS
PRESS: Komentar
Piše: Pero Kovačević
'Teorija luđaka' (Madman theory) je popularan naziv za pregovaračku tehniku kojima se suprotna strana nastoji uvjeriti u vlastitu iracionalnost, odnosno spremnost da se inzistira na vlastitim maksimalističkim zahtjevima, čak i kada bi alternativa dogovoru izazvala katastrofalne posljedice ne samo po suprotnu, nego i vlastitu stranu.
Cilj takve strategije je šokirati i prestrašiti suprotnu stranu te je tako natjerati na ustupke koje inače ne bi napravila.
Upravo je ovu pregovaračku tehniku primjenjivao i primjenjuje američki predsjednik Donald Trump na Iranu. Realno govoreći on tu pregovaračku tehniku primjenjuje od početka svog drugog mandata.
Neočekivani i naizgled iracionalni potezi koje je vukao te i dalje vuče američki predsjednik Trump prema Iranu bili su u funkciji da zastraše Iran (poput izjave : "mogu uništiti Iran u jednom danu" i slično tome), uvjere ga da je Trump spreman na sve. Svi ti, za mnoge iznenađujući potezi koji ne prestaju iznenađivati javnost, nisu slučajni i nisu od jučer.
Trumpova ratna avantura u Iranu pokazala je domet stare taktike u današnjem vremenu.
Iako se slične tehnike opisuju još u Machiavelijevom Vladaru, kad je napisao: "ponekad je veoma mudro simulirati ludilo".
Ova se strategija pod imenom torije luđaka obično vezuje uz SAD na početku mandata predsjednika Richarda Nixona, odnosno njegovo nastojanje da nepopularni vijetnamski rat završi sporazumom u kojem bi Amerikanci i njihovi južnovijetnamski saveznici trebali dati što je moguće manje ustupaka komunističkom Sjevernom Vijetnamu i Viet Congu.
Nixon je zato nastojao sjevernovijetnamske saveznike SSSR i NR Kinu uvjeriti da je spreman dodatno eskalirati sukob, što je uključivalo i korištenje nuklearnog oružja, čak i po cijenu da ono izazove lančanu reakciju i međusobno zajamčeno uništenje u Trećem svjetskom ratu.
Richard Nixon nije uspio, kao što i Donald Trump nije uspio, odnosno taktika teorije luđaka nije prestrašila Iran već se okrenula protiv samog Trumpa.
Foto: 1. Ilustracija (scrshot YouTube)
Autor: Pero Kovačević
