Open menu
Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

RATOVI

SVJEDOČANSTVA HRVATSKIH BOJOVNIKA
Priča o snazi i nesalomljivosti duha
MARIJOFIL ANDRIJANIĆ - vukovarski branitelj i bivši logoraš

Marijofil Andrijanić

 

RATOVI: Svjedočanstva hrvatskih bojovnika

 

 

 

 

Kad je počelo, 1991., Marijofil je imao 25 godina i dotad ga nikakve vojske ili oružje nije zanimalo. Svirao je gitaru, vozio kamion; planirao je i htio u životu biti štošta samo ne, kaže, još jedna obična cigla u zidu.

 

Danas, Marijofil Andrijanić umirovljeni je pripadnik Hrvatske vojske, vukovarski branitelj, bivši logoraš.

...

Marijofil je 1991. Vukovar branio s položaja u Borovu naselju, u Vinogradskoj ulici. Kao i na drugim položajima, i ovdje je tijekom 100 dana obrane Vukovara situacija postajala postupno sve teža.

”To je u početku bio relativno miran položaj, no problemi su nastali kod prvih tenkovskih napada kad su nam proširili crtu bojišta za dodatna dva kilometra, a mi nismo imali dovoljno ljudi rastegnuti se i to braniti. Ja sam bio mlad, brz, visok i krakat pa sam se mogao brže prebacivati s jednog na drugo mjesto, gdje je zatrebalo. Tako smo držali taj položaj nekako do sredine listopada kad su oni shvatili da nas malo ima, da je pola ulice nebranjeno pa su nas presjekli i okružili.“

 

 

Toga dana, 16. listopada, ondje je poginuo zapovjednik Blago Zadro. Marijofil koji je među zadnjima bio s njim prisjeća se:

”Blago je znao da su oni ušli, ali nije znao točno gdje. Ja sam vidio vojnika kako leži malo dalje od nas, ali nisam znao je li naš ili njihov. Blago je bio siguran da je to naš vojnik jer je bio s naše strane pruge koja nas je razdvajala. Krenuo je pretrčati i naletio na rafal. Tako je poginuo. Ja sam bio 15 metara od njega, čuo sam rafal, ali nisam vidio kad je pogođen jer sam bio iza ugla.”

Marijofil se dobro sjeća tog dana. I kad su mu rekli, jednostavno nije mogao povjerovati da je Blago poginuo. No, pucalo se sa svih strana, trebalo je držati obranu pa je Marijofil trčao na druge položaje. Kad se smračilo, došao je u Zapovjedništvo.

”Tada sam vidio da su Blagino tijelo umotali u šatorsko krilo i smjestili ga u dnu dvorišta. Tu smo ga tada, zapravo, krili. Ljudi su dolazili, raspitivali se, govorili su kako su čuli da je Blago ranjen, a mi smo govorili ‘ma kakvi?’, nije. Skrivali smo tu istinu. Ali navečer je neprijatelj na motorolama počeo provocirati: ‘Šta je? Ostali ste bez zapovjednika? Šta ćete sad?’ – i to je cijeli Vukovar slušao. Držim motorolu, slušam kako oni provociraju i gledam Blagu umotanog u šatorsko krilo. Onda više nismo mogli skrivati, morali smo reći da je poginuo. I od toga dana počelo se osjećati kako se obrana raspada.”

 

 

Vinogradsku je bilo sve teže braniti.

”Bili su blizu, ti se zakašlješ i odmah ti doleti tromblon. Bilo je psihički teško biti tu. Neki bi došli na taj položaj, budu deset minuta, odu po opremu i više se ne vrate. Ali držali smo ga, gotovo do samog kraja. A kad više nismo mogli, kad je pao Lužac, nas su prebacili na Borovo Commerc. To je tada bila ratna bolnica koja je primala sve one koji nisu mogli biti u vukovarskoj bolnici.“ Na tom, pokazalo se još težem položaju od prethodnog, Marijofil i njegova ekipa ostaju do kraja. Štoviše, dok se u drugim dijelovima grada već događala predaja, oni su se još borili. ”Vukovarska bolnica  pala je 18. studenog, Mitnica se predavala, a mi smo se još uvijek borili i puno ljudi je ginulo. Puno ranjenika i bolesnih koji su bili u Borovo Commercu tad je stradalo ili nestalo. Mi smo se predali 20. studenog i to zato što nismo imali informaciju da je u drugim dijelovima grada krenula predaja. Naprosto, mi nismo znali.“

Nakon sloma obrane Vukovara Marijofil dijeli sudbinu stotina tada zarobljenih branitelja Vukovara. Mjesec dana u Stajićevu, pa osam mjeseci logora u Mitrovici, torture, samice, lomljenja, psihofizička iživljavanja i ponižavanja – no njegova je priča o tome istodobno i priča o snazi i nesalomljivosti duha.

”U Mitrovici, mi smo spavali na onim dušecima, metar s metar, pa to nekako spojiš i, kao, imaš krevet. Te dušeke smo mi zvali ‘futoni’ – a znate zašto? E, pa zato što je nama tada jednom mjesečno dolazio Crveni križ, donesu nam poruke od obitelji, pokupe naše, donesu kutiju cigareta i majicu – i donosili su nam knjige da, eto, mi čitamo. Tako sam ja u Mitrovici pročitao skoro cijelog Roberta Ludluma, a donosili su nam i nekakve knjige o nindžama, to je kružilo po sobi, svi smo čitali, a u tim knjigama o nindžama bio je i mali rječnik japanskih riječi pa smo se mi tako u logoru zezali i pričali japanski. Japanci svoju podlogu za spavanje zovu futon, i onda smo mi te naše dušeke na podu prozvali futonima. A kad su nam rekli, dan prije razmjene, da pokupimo te futone i da ih nosimo u podrum, u koloni svatko svoje, kad smo vidjeli da se čisti, onda smo prvi put stvarno povjerovali da idemo u razmjenu.”

Na dan razmjene, 14. kolovoza 1992., rano ujutro izvedeni su i ukrcani u autobuse.

”Kako smo ušli u autobuse, krenulo je. Prebijali su nas cijelim putem  dok smo se vozili prema Nemetinu. Cijelim putem ‘glava dole, ruke na leđa’, pa mlate, pa te tjeraju da pjevaš himnu Jugoslavije, pa onda valjda da ne ispadnu nepristojni tjeraju te i da pjevaš Ustani Bane – a ja od te pjesme znao samo refren, pa me opet tukli što ne znam ostatak teksta.”

Kad je nakon dugo otezanja razmjena u Nemetinu konačno provedena, Marijofil i njegovi Vukovarci autobusima su odvezeni na glavni gradski trg u Osijeku gdje je bio organiziran doček.

”Ja sam govorio: kad izađem iz logora prvo što ću napraviti je da sjednem u kafić, pojedem pizzu, uzet ću novine, kavu i cigaru. Nama nije toliko falila hrana, želudac se smanji pa više ne osjećaš glad, ali falile su cigare pa je, kad je bilo prilike, jednu cigaru nas osam pušilo, k’o hipijevci, u krug. I onda dođeš na taj trg, hodaš, a ljudi dolaze do tebe, trpaju ti u džepove cigare, svašta trpaju – i ne poznaš ga, i ništa on ne progovara, ništa, samo ti trpa. Trpa ti šteku. A ti osjećaš koliko su svi uz tebe, koliko si im važan. Al’ onda, dolazi i ta scena na Trgu, dolaze majke i nose slike svojih sinova, pa pokazuju, pa pitaju je l’ ih netko vidio? I gledaš nju, i gledaš fotografiju, i vidiš da ti je taj na slici poznat, vidio si ga, pa ti se odvrti film… Taj dan razmjene bio mi je i najsretniji, i najtužniji dan u životu. Izašao sam, tu sam, sretan sam – ali nije ti više do veselja kad tu majku vidiš.”

 

Marijofil Andrijanić poslije svega, nakon nekoliko mjeseci bolovanja i odmora, vratio se u vojsku i zajedno s ostalim pripadnicima 1. bojne 10. domobranske pukovnije koja je nastala od 124. brigade – sve bivšim logorašima i prognanicima smještenim u Zagrebu – vratio se Vukovaru najbliže što se tada moglo.

 

Držali su položaje kod Jarmine, gledali u daljinu i čekali trenutak u kojem će se vratiti u svoj grad.

 

 

 

 

foto: DPCM/Izvor/Fb (Marijofil Andrijanić)

Svjedočanstva hrvatskih bojovnika

 

 

 

 

Priredio: Mario Mehaković

Izvor: hrvatski-vojnik.hr

 

Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

 

 

Svjedočanstva hrvatskih bojovnika

hrenfrdeituk

Harley-Davidson Zagreb

TOP AUDIO

Trenutno posjetitelja

Imamo 360 gostiju i nema članova online

A- A A+
Ocijenite dosadašnji rad Nacionalnog stožera civilne zaštite
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Pomoć braniteljima i njihovim obiteljima

Open menu
JSN Epic is designed by JoomlaShine.com