POVIJEST
HRVATSKA KROZ POVIJEST
Gledali smo je u čudu jer nama se baš nije pristupalo, sa Sajmišta se uglavnom "nestajalo"
Vijoleta Antolić
Piše: Tomislav Šulj
Krajem srpnja za potrebe projekta „Hrvatski Domovinski rat: strukture sjećanja“, snimio sam sjećanje jednog od branitelja Vukovara. Unatoč traumama koje i danas nosi, unatoč činjenici da većina sudionika borbe za Vukovar nerado dijeli traumatična sjećanja, na kraju intervjua objasnio je motive zbog kojih je odlučio stati ispred kamere:
„Ja ni danas ne pričam, čak ni doma, što sam sve doživio. Zašto sada pričam? Pa iz jednostavnog razloga. Želim da nešto iza mene ostane. Preživio sam rat, preživio sam Vukovar, ali već sutra me može pogaziti auto i kao da nisam ništa u životu napravio“. Razmišljanje ovog branitelja na najgori mogući način pokazalo se surovo mogućim već slijedeći dan. U popodnevnim satima u automobilskoj nesreći poginula je Vijoleta Antolić, draga prijateljica i branitelj Vukovara.
...
Da stvar bude gora, njezina priča u cijelosti nikad neće biti ispričana. Obavili smo samo jedan „službeni“ razgovor, tema je bila ratni Vukovar i sjećanje na 1991. godinu. Općenito, Vijoleta je nerado pričala o sebi, zapravo je dala iskaz iz prijateljstva i zbog članka o ulozi samostalne satnije HOS-a u obrani Vukovara koji je u nastavcima izašao u magazinu Vojna povijest krajem 2012. i početkom 2013. godine. Baš to razdoblje u životu Vijolete bilo je iznimno turbulentno. Vrlo aktivno sudjelovala je u promociji serijala „Heroji Vukovara“ diljem Hrvatske.
S druge strane, iako u mirovini, bila je prisiljena raditi razne poslove, opterećena kreditima kao i svaki prosječan Hrvat. Razgovor smo nekoliko smo puta odgađali i na njega je prilično zakasnila jer radila je smjene i po 20 sati kod jednog hrvatskog privatnika koji nije previše mario za prava radnika, a na koncu nije ni isplatio naknadu za rad – hrvatska svakodnevnica. Ipak, iako premorena, snimili smo razgovor i dogovorili drugi jer želja, kako moja, tako i urednika magazina, bila je u dogledno vrijeme tematizirati sjećanja žena, sudionica Domovinskog rata.
Nažalost, nikada nismo obavili taj drugi razgovor. I nažalost, u svibnju ove godine spletom okolnosti nismo se vidjeli u Splitu na podizanju spomenika poginulim pripadnicima „IX. Bojne HOS-a Rafael vitez Boban“. Potom je 29. srpnja došla šokantna vijest da je Vijoleta, inače dobra vozačica, poginula u prometnoj nesreći. Za mnoge od nas neobjašnjivo, tu su vijest mediji prenijeli vrlo kratko, više kao zanimljivost da je još jedna NN osoba na tragičan način preminula u prometu. Tek potom, jer uslijedila je reakcija u braniteljskim krugovima, neki su mediji prenijeli vijest da je poginula junakinja Domovinskog rata. Sustav društvenih vrijednosti u Hrvatskoj je takav kakav jest.
Da je poginula kakva mlada starleta, manekenka ili glumica, mediji bi zasigurno već isti dan posvetili rekonstrukcije posljednjih sati ili osvrte na život poginule u tragediji. Nažalost, naše je društvo poodavno izgubilo osjećaj za pravilno poimanje vrijednosti. Uopće ne sumnjam da bi u nekoj drugoj državi, u nekom drugom vremenu Vijoletina pogibija bila važna vijest.
Naime, Vijoleta Antolić, kao i brojne druge žene, branila je oružjem svoju domovinu. Ono što nju izdvaja je činjenica da se dragovoljno, do samog kraja, borila u paklu Vukovara, na najtežoj liniji gradske obrane. Stoga upravo njezina priča simbolizira ulogu brojnih žena koje su branile Hrvatsku od velikosrpske agresije.
Mnoge od njih pomogle su djelujući u sanitetu ili logistici. Vijoleta je pak s puškom u ruci branila svoj grad, Vukovar. I to ne u bilo kakvim okolnostima. Majci je ostavila trogodišnje dijete i priključila se samostalnoj postrojbi HOS-a koja je netom došla pomoći već okruženom gradu. K tome, borila se na najtežoj od svih dijelova bojišnice, na Sajmištu. Iako dočekana skepsom, jer HOS-ovci su mislili kako će biti od koristi u pomoći ranjenima, Vijoleta je vrlo brzo pokazala da je sposobna i odlučna. Od suboraca je dobila oružje i oznaku HOS-a i s njima sudjelovala u borbama sve do konačne okupacije Vukovara. Damir Markuš „Kutina“ prisjeća se situacije u kakvoj im je pristupila:
„Već početkom listopada stanje je postalo krajnje gadno i nikome u takvom okruženju nije bilo jednostavno smoći hrabrosti s puškom u ruci oduprijeti se nadmoćnijem i brojnijem neprijatelju. Pripadnici postrojbe HOS, ranjavani su i ginuli svaki dan i svakim danom manjak ljudi bio je sve veći problem. Jedan dan nam je prišla djevojka i tražila pušku da se bori, kako kaže, protiv onih koji napadaju Vukovar. Gledali smo je u čudu, jer ponavljam, nama se baš nije pristupalo, sa Sajmišta se uglavnom „'nestajalo'' i onda vam dragovoljno pristupa žena? Htjeli smo prvo da previja rane, ali ona nije htjela ni čuti za tako nešto, hoće pušku. Rekla je da nije imala novaca da ju kupi, a ne želi čekati da četnici pobiju sve, već se želi braniti. Naši su zapovjednici nekako popustili toj tvrdoglavosti i pokojni Mladen Amstrong-Grof, dao joj pušku. I tako je Viki bila kod nas do zadnjeg dana, borila se, dočekala je okupaciju sa malobrojnim preživjelima, izranjavanima. Nevjerojatno, nije nikad kao žena imala nekih zahtjeva. Sve je podnosila bez ikakvih želja. Bila nam je potpuno ravnopravna“.
S Vijoletom sam dosta pričao o ratnoj svakodnevnici Vukovara, no ona je nekako uvijek naginjala pričati o lijepim iskustvima i uspomenama na suborce. Neobično za takvo okruženje ratnog pakla, ali podosta je lijepih, pa i smiješnih uspomena ostalo utisnuto na gotovo dva mjeseca koja je provela s HOS-ovcima. Njezin zapovjednik sa Sajmišta, Zvonimir Ćurković, nikada nije propustio naglasiti značaj odluke da brani grad oružjem, i uvijek je, također i na posljednjem ispraćaju, rado naglašavao hrabrost i posebnost ove žene: „Viki je bila osoba rijetke duše, rijetke ljubavi. Bila je to žena, borac koju sam kao zapovjednik mogao staviti na bilo koji obrambeni punkt i ne brinuti iza toga da će taj punkt biti napušten, a što se događalo u paklu Sajmišta. Znao sam da će sigurno zbrinuti svakog ranjenika. No najvažnije, ta žena je uvijek imala hrabrosti za ljubav, a to je srž vukovarske bitke, to je srž stvaranja hrvatske domovine“.
O spašavanjima ranjenika dosta sam pričao s Vijoletom jer te su je epizode obilježile. Naime, spašavanje ranjenih u Vukovaru bilo je jednako pogibeljno kao i borba s neprijateljem jer kiša granata i precizni snajperisti nisu radili razlike između civila i boraca, sposobnih za borbu ili nastradalih. Otvoreno je pričala da je katkad pod prijetnjom oružja natjeravala muškarce-civile u podrumima da joj pomognu prenijeti ranjenike ka sanitetu. U jednom od tih zbrinjavanja, neposredno uoči konačne okupacije, pogubila je kontakt s ostatkom postrojbe koji se već pripremao za proboj. U njoj je proradio majčinski instinkt. Skinula je uniformu, uputila se obitelji u sklonište na Olajnici, potom ka bolnici, gdje su u dvorištu razvrstavali muškarce od žena i odvodili ih na Velepromet. Već šamar i prijetnja kojime je prijeratni kriminalac počastio Vijoletinog ranjenog očuha, bila je naznaka da slijedi pakao. U predstavi za kamere, „osloboditelji“ su zarobljenike „humano“ nahranili, a zapravo su vrijeme iskoristili da uz pomoć lokalnih prokazivača precizno lociraju buduće žrtve. Sa većom skupinom žena koje nisu autobusima napustile Velepromet provela je jezovitih tjedan dana u Veleprometu. Razdvojili su ju od djeteta, koje je jedna hrabra sugrađanka uzela na brigu nakon što su histeričnoj Vijoleti prijetili da će ga udomiti u Srbiji. Ispitivali su ju i premlaćivali u zloglasnoj „sobi smrti“, fingirali lažna strijeljanja. Dočasnik JNA, Makedonac Ljupče Atanasov prekinuo je torture i stavio je čuvare pred sobu. Ipak, svjedočila je brojnim grozotama; ubojstvima, mučenjima i silovanjima. Spas joj je donijelo prebacivanje u vojarnu, iako je i tamo bilo selektiranja, odnosno zlostavljanja branitelja. Nakon nekoliko dana zatočeništva u vojarni s drugim ženama prebačena je u logor u Stajićevo, a nakon Stajićeva u Mitrovicu.
O događajima u logoru iznimno je nerado pričala. No itekako je osjećala zahvalnost prema Makedoncu koji je spasio nju i druge žene od sigurne smrti. Spasitelja je i upoznala preko društvene mreže, a potom su se, nakon 20 godine susreli i postali prijatelji. Ljupče Atanasov prisjetio se groznih scena iz Vukovara:
„Po dužnosti sam bio raspoređen na osiguranje Veleprometa, točnije objekta koji se zvao "stolarija". Bio sam obučen i školovan vojnik spreman na sve. Ispostavilo se, međutim, da nisam bio otporan na nepravdu koja se činila Hrvatima. Od samog početka osjećao sam da smo poslani u „tuđe dvorište". U tom objektu bili su zatočeni ljudi, a moja zadaća je bila sačuvati ih od krvoločnih paravojnih formacija. To, međutim, nije bilo tako lako. Svako malo naletavale su naoružane paravojne horde koje su pokušale doprijeti do tih ljudi. U meni se, bez obzira na vojno obrazovanje, probudio čovjek i nikako nisam mogao podnijeti da netko tim nevinim ljudima naudi. Na nesreću, nisam mogao fizički uvijek biti tamo, jer sam u dva navrata bio pozvan na sastanak. Kad god bih se vratio, uočio sam da ih fali bar pedesetak. Bio sam užasnut...U „stolariji" ih je ostalo oko sedamdeset. Rekao sam sebi „Ovi će ljudi preživjeti ili ću i ja završiti kao oni". Od svih preostalih sedamdeset Hrvata, zapamtio sam samo Vijoletu. Točnije, zapamtio sam suze njenog trogodišnjeg sina koji je plakao ispred sobe u kojoj je ona bila zatvorena. Nisam to mogao slušati. Mimo svih naređenja odveo sam Vijoletu do njenog sina da ga utješi i smiri, a kad sam je vraćao samo sam joj tiho na uho šapnuo: „Ne boj se, ti i sin ćete preživjeti". Isplanirao sam, zapravo improvizirao odvođenja civila na neko sigurnije mjesto, jer tada biti u Veleprometu, značilo je sigurnu smrt. Pričekao sam policijski sat i u noći, potajice, svih sedamdeset ljudi potrpao u autobus te se uputio prema vojarni u Vukovaru. Na putu sam naletavao na brojne naoružane, paravojne formacije i sve što sam mogao učiniti jest da na sav glas, oštro i zapovjednički izvikujem svoje ime i čin: „Ja sam Ljupčo Atanasov, vodnik I. klase, JNA!“ Derao sam se kako bih izazvao neko strahopoštovanje kod paravojnih formacija. I upalilo je. Stigli smo u vukovarsku vojarnu“.
Uz pomoć Atanasova, Vijoleta je s drugim ženama razmijenjena, a u Zagrebu je nakon razmjene pronašla dijete. Nakon oporavka se iznova, od ožujka 1992. godine, priključila 204. A Brigadi Hrvatske vojske. S postrojbom vukovarskih veterana, kao dragovoljac, sudjeluje u obrani Bosne i Hercegovine, tijekom napada JNA na Kupres. Nakon Kupresa jedno je vrijeme provela iznova na bojišnici istočne Slavoniji, sa svojim „Šumarima“ iz 204. brigade, odnosno kao pridružena pripadnica HOS-a Komletinci. Nakon osnivanja, pridružuje se postrojbi 5. Gardijske brigade-Sokolovi. Tijekom 1993. godine sudjelovala je u obrani zadarskog zaleđa. Kasnije, i to u nekoliko navrata, s postrojbom je bila aktivna na Južnom bojištu. Vijoleta ima ukupno provedenih 1696 borbenih dana u Hrvatskoj vojsci (oko 4,5 godine). Početkom 1996. godine odlazi u mirovinu u činu narednice i kao HRVI-ratni vojni invalid što je bila posljedica logora, bolesti i lakših ranjavanja. Uz pomoć njezinog ratnog zapovjednika, Damira Radnića, rekonstruirali smo ukratko ostatak Vijoletinog ratnog puta. Naravno, svi bi iznad svega voljeli da je i dalje među nama i da smo o sjećanjima na rat mogli popričati u nekoj manje turobnoj hrvatskoj svakodnevnici. Nažalost, trenutna je takva da sjećanja na Domovinski rat gube na vrijednostima pred nekim drugim aktualnostima. U toj svakodnevnici i Vijoleta je svojevrsna žrtva. Kao i brojni drugi heroji, s ovog svijeta ispraćena je bez pompe i bez zasluženih odličja. Nadajmo se da će spomen na sve njih ipak dočekati neka sretnija i bolja vremena i da će generacije koje dolaze mnogo više cijeniti heroje Domovinskog rata, svejedno koliko su samozatajni i tihi živjeli i u umrli za slobodu Domovine. Iza sebe Vijoleta je ostavila sina Zorana, nekoć trogodišnjaka kojega je kao majka branila 1991. godine, te kćer Andreju. Ostavila je i velik broj nas koji smo imali čast smatrati ju prijateljem. Nedostajati će nam, baš kao i svima koji cijene Domovinski rat i doprinos žena u obrani hrvatske samostalnosti.
Počivaj u miru, draga naša Viki.
fotografije: 1. blog.dnevnik.hr, 2. zg-magazin.com, 3. vojnapovijest.vecernji.hr, 4. forum.hr
