POVIJEST
Piše: Tomislav Šulj
- nastavak
Svakako najbizarniji detalj ovog apstraktnog okupljanja u razrušenom gradu jest izbor gradskog trga za središnju proslavu, gdje prostor više nalikuje području poželjnom za kakvo snimanje filmova apokalipse, doli primjerenim za svečanost obilježavanja „dana državnosti“.
Ostaje pitanje jesu li i pripadnici zloglasne postrojbe bili prisutni na vojnom mimohodu u Vukovaru, jer nedavno ranije bili su se vratili iz Bosne i Hercegovine gdje su video-kamerom snimali likvidacije Bošnjaka i tako se za sva vremena evidentirali kao zločinačka ratna postrojba.
No da su na vojnom mimohodu nazočili pripadnici paravojnih formacija ustrojenih od srbijanske Službe bezbednosti, u to nema sumnje. Ne samo što su „Tigrovi“, odnosno „Srpska dobrovoljačka garda“, još uvijek bili aktivni na području oko Erduta, na improviziranoj svečanoj bini kao počasni gost, doduše u civilnoj odjeći, bio je prisutan i njihov zapovjednik, ratni zločinac Željko Ražnatović – Arkan.
Druge uvažene goste s tog mimohoda teško je prepoznati, osim jednog. Uz Ražnatovića je cijelo vrijeme na pozornici njegov dozapovjednik, Borislav Pelević, danas doktor znanosti (sportski menadžment) i samostalni zastupnik u srbijanskoj skupštini (predsjednik je stranke Sabor srpskog jedinstva). Ovaj srbijanski političar, ujedno i Arkanov kum, kao dobrovoljac borbeno je djelovao u redovima „Srpske dobrovoljačke garde“ pri čemu je dva puta bio ranjen. Ostala vojna i civilna lica na bini teško je identificirati, osim spomenutog Dokmanovića i, naravno, zapovjednika 11. korpusa, general-majora Dušana Lončara.
Iz vrlo kratkog dvominutnog videa možemo jako malo toga čuti iz Lončarevog govora jer prilog je uglavnom bez tona. Zabilježeno je kako Lončar govori ono što se uobičajeno govori na vojnim svečanostima, ali i to kako je na zanimljiv način preformulirao ulogu SVK. Poraženu vojsku, odnosno ostatke ostataka te vojske koje je sad predstavljao njegov 11. korpus, okarakterizirao je kao stabilnu vojnu silu, čimbenik mira i sigurnosti hrvatskih Srba, koja nije dopustila da hrvatska strana izvrši njezin „zločinački naum“.
Što sve točno vidimo na snimci?
Nakon ulaska u razrušeni Vukovar, kamera prati dolazak i postrojavanje dijelova postrojbi 11. korpusa SVK. Na trgu su se postrojila postrojba vjerojatno snage jedne pješačke bojne (600 do 800 ljudi), ali iz različitih jedinica jer mogu se zamijetiti različite boje beretki (crvene i tamne) kao i različite oznake na rukavima, a koje zbog vrlo loše slike nije moguće razaznati. Oni su besprijekorno uniformirani, vrlo dobro opremljeni pješačkim naoružanjem, te zajedno postrojeni odaju dojam dobro ustrojene vojske.
Ipak, kako kamera tijekom svečanosti prolazi između redova postrojenih vojnika, može se uočiti da, posebno vojnici koji nisu u stroju s crvenim beretkama, po godištima prevladavaju muškarci zrele dobi, uglavnom iznad 30 godina. Također, može se zamijetiti i dekoncentracija pojedinaca. To ipak nije dovoljan argument da konstatiramo kako su postrojene jedinice uvježbane na brzu ruku, iako takve sitnice ponešto kazuju, posebno ukoliko s ovim postrojem usporedimo držanje hrvatskih vojnika tijekom dugotrajnijeg vojnog mimohoda na Jarunu, održanog iste godine.
Iako grad Vukovar simbolizira geografska činjenica da leži na Dunavu, general-major Lončar kratku smotru postrojbi prije dolaska na svečanu pozornicu obavio je uz taktove „Marša na Drinu“. Nakon obavljene smotre, sve prisutne pozdravio je s „Pomoz Bog junaci!“, na što su mu vojnici odgovorili s: „Bog ti pomogo!“. Potom se Lončar prigodnim riječima obratio postrojenoj vojsci i okupljenima, te kamera, nakon što bilježi okupljene uzvanike na svečanoj pozornici, kadrira okupljeno mnoštvo i konačno vojnika koji tužnom melodijom trube okupljene podsjeća na poginule suborce.
Teško je procijeniti koliki je bio odaziv Vukovaraca, no sigurno je došlo više stotina, možda i koja tisuća ljudi. Uočljivo je da većinu okupljenih čine stariji ljudi, žene i djeca što pak sugerira da je veliki broj zrelih muškaraca bio zauzet vojnom obavezom. Cjelokupna video-snimka izgleda podosta nadrealno, ukoliko uzmemo u obzir kontekst vremena i okolnosti.
Naime, u potpuno razrušenom gradu okupila se besprijekorno uniformirana vojna formacija više postrojbi. Te postrojbe dio su vojske koja je pregažena u svega nekoliko dana operacija „Bljesak“ i „Oluja“, ali to nimalo ne priječi zapovjednika tih postrojbi da okupljeno mnoštvo zavarava iluzijom kako ispred sebe gledaju u postrojbe koje im garantiraju sigurnost od (nemjerljivo snažnije) Hrvatske vojske.
Konačno, ovako respektabilna vojna formacija okupila se zbog političkog igrokaza u razdoblju kada je već započeo proces mirne reintegracije, a koji je bio usmjeren samo u jednom pravcu; da pobunjeni Srbi konačno polože svoje oružje. Svakako najbizarniji detalj ovog apstraktnog okupljanja u razrušenom gradu jest izbor gradskog trga za središnju proslavu, gdje prostor više nalikuje području poželjnom za kakvo snimanje filmova apokalipse, doli primjerenim za svečanost obilježavanja „dana državnosti“. Posebno upada u oči razrušena višekatnica, robna kuća gdje su se na razvalinama zgrade okupili znatiželjnici kako bi imali što bolju perspektivu promatranja cijelog događaja.
Posljednji kadrovi kratke video-snimke prikazuju vojnike kako u opuštenoj i veseloj atmosferi hodaju ulicom Maršala Tita (danas dr. Franje Tuđmana), istom onom kojom su 1991. s četničkim obilježjima uz pjesme o klanju kročili ondašnji „oslobodioci“ Vukovara, a nakon završetka Domovinskog rata svake godine u Koloni sjećanja na hodaju stanovnici pristigli iz cijele Hrvatske prisjećajući se žrtve Vukovara.
FINANCIJSKA KORIST PORAZA
Unatoč borbenoj retorici za javnost, pobunjenim Srbima istočne Slavonije, barem onima koji su razmišljali svojom glavom, bilo je jasno da moraju položiti oružje. Uostalom, general Lončar, unatoč vojnom igrokazu koji se zbio 20. prosinca 1995., prilično je doprinio smirivanju uzavrelih strasti i razoružanju vojske kojoj je bio zapovjednik. Proces razoružanja pobunjenici su dogovorili s najvišim dužnosnicima MUP-a Srbije i Vojske Jugoslavije, te je bilo predviđeno u početnom razdoblju korpus od gotovo 20 000 boraca svesti na otprilike 1350 vojnika podijeljenih u čete, dočim se teško naoružanje trebalo povući u SR Jugoslaviju. U knjizi Ane Holjevac Tuković iznesene su brojke koje potvrđuju veliku vatrenu moć 11. Korpusa SVK:
„Demilitarizacija i rasformiranje paravojnih formacija završili su 21. lipnja 1996. godine. Prema riječima generala Schopusa, povučeno je 118 tenkova, 19 oklopnih vozila, više od 150 komada topničkog oruđa i 40 do 50 protuzračnih i oklopnih sustava“.
No Srbi su i dalje posjedovali iznimno veliku količinu pješačkog naoružanja, a koju je hrvatska država otkupila, zapravo na taj način otkupivši po nemalim cijenama oružje od pobunjenih snaga koje su joj zauzele dio državnog teritorija. Kolegica Holjevac Tuković fenomenu programa otkupa oružja posvetila je posebno poglavlje:
„U konačnici, Vlada RH je za provedbu programa oružja platila oko 1.6 milijuna američkih dolara. I u izvješću vlade RH, koje je upućeno UN-u, navodi se podatak da su troškovi otkupa oružja iznosili 10.700.000 kuna. Općenito govoreći, broj otkupljenog oružja tijekom 11 mjeseci trajanja programa bio je impresivan. Korištenim modelom programa bilo je prikupljeno 30.042 komada oružja, za koje je isplaćeno 1.6 milijuna dolara, iz čega proizlazi da je prosječna cijena bila oko 53 dolara po komadu oružja“.
Zanimljivo, pobunjenici su oružje korišteno za agresiju na Hrvatsku prodavali pod potpunom zaštitom, bez davanja osobnih podataka, primajući naknadu prvo u njemačkim markama, a potom u kunama. Vidljivo je kako je riječ o golemim količinama novaca, stoga ne čudi što je program producirao brojne zabilježene oblike kriminaliteta i nasilništva između samih Srba.
Republika Hrvatska, iako ne bez kritika javnosti, morala je platiti ovakvu cijenu vlastite sigurnosti i na taj način prisiliti pobunjenike da se konačno razoružaju.
Foto: 1. DPCM/VP
Autor: Tomislav Šulj
