POVIJEST
Piše: Tomislav Šulj
BOJ ZA KAŠIĆ (2/3)
- nastavak
Na sličan način napad je preživio i suborac Anto Zubak:
„Sjeli smo u „tamiće“ i krenuli put Zadra. Došli smo do okuke na cesti i odjednom smo vidili vojsku s lijeve i desne strane ceste. Na motorolu sam rekao: „Neka vojska je ispred nas“, i Zorkan mi s druge strane odgovara: „To su četnici, pucajte!“ Ali mi smo već ušli među njih i oni su sa lijeve strane prešli na desnu i počela je pucnjava. Znači, ja sam sjedio u kabini, iza Čorluke. Čorluka je zakočio. Drugi kamion je vozio Bipa, i on je odmah stao iza nas. Naravno, Srbi su pucali. Iz prvog „tamića“ je jedan jedini suborac stigao pištoljem pucati...Uglavnom, Čorluka je zakočio, izašao je iz kamiona i njega su odmah pogodili, ispred kamiona je pao. Ja nisam imao vrata na svojoj strani i nisam mogao reagirati, a s desne strane su bili četnici. Bio je Majetić Ante i Begić Nikola, a ispred je bio Čorluka i brat od Majetić Ivice. I znači, kako su meci prolazili kroz kamion, kroz njih, zabijali su se u mene...Mi smo, dakle, već ušli među njih, s lijeve strane su prešli na desnu stranu i oni su već počeli po nama pucati s dva, tri metra, s pet, je l', kako je 'ko uvatio. Ovi što su nas napali bili su vojska kao i mi. Nema razlike nikakve, ali mi nismo imali nikakvih oznaka, a oni su imali oznake plave i bijele zavezane, kao neke krpe po sebi. Jednostavno, nismo se nikako mogli obraniti. Ja, kako sam sjedio, noga mi je bila na okviru od puške. Znači kad sam iskočio, ostao sam bez pištolja, bez oružja, bez puške, bez noža. I onda kako sam iskočio, padali su ljudi; pokojni Majetić, Begić, i drugi Majetić Ivica i Ante. Oni unutra, kako padnu, pogodi ih metak, padnu, pa ih metak ponovo diže, u toj brzini...Ja sam dobio 16 metaka,u tom kamionu. Sve ovo što sam trčao, to sam sve takav ranjen napravio. Ne znam šta me držalo, al' kad sam trčao nisam osjetio uopće da hodam po zemlji. Znači to je bio strah neki, ne znam šta me nosilo, to je nešto bilo neopisivo! Ni slike nemam, znam da sam ranjen bio i nemam slike kako sam izašao iz kamiona. Ne znam, dan-danas ne znam je l' sam izašao kroz otvor ili sam napravio salto kad je Čorluka otvorio. I onda sam se spustio dole nizbrdo, s te ceste se maknuo, ali oni su ponovno pucali za mnom. I sad, dole je bila čistina, ne smijem ići dole, nego sam ja išao više usporedo, tamo ima još jedna kućica mala. I kako sam tu kućicu prošao snajper tuče s tornja crkve. Odjednom, neko brzo proleti pored mene. Skužim ja, to je suborac Breza, Brezić Mario. Velim: „Breza, vrati se, nije mi dobro.“ Al' došo Breza krvav, on vratio se meni pomoći, a sad ja njemu krvavom pomažem. Zapravo sam ja doživio daleko teže ranjavanje, ali to nisam znao u prvi čas. I izvlačio me Breza, vukao me, jedan smo drugog pomagali“.
Zorkan Pavković, zapovjednik pješačkog voda 3. Satnije, postrojbe koja je izvršila smjenu, posljednji je koji se motorolom čuo sa suborcima, netom prije otvaranja neprijateljske vatre. Vrlo brzo i Pavković je teško ranjen:
„Naša satnija preuzela je smjenu 1. veljače i tad je uslijedio žestok napad, topnički napad uz pratnju ogromnih snaga pješaštva. Naišli su na naš neočekivani otpor. Svoje dečke sam rasporedio po punktovima u pravcu Smilčića, Biljana Donjih, Biljana Gornjih, u razmacima od nekih stotinjak metara, gdje su bili u grupama po osam do deset ljudi. Dakle, ljudi su bili u stanju pokrivati širi dio svoga položaja i praktički da mogu, kada prestane topničko djelovanje, da se linije spoje i izvrši obrana prve crte...Uslijedio je jak topnički napad gdje sam momke povukao da ne izginu od granata. Znali smo da nakon prestanka djelovanja topništva slijedi pješački napad. Tako je i bilo. Nakon toga su uslijedile borbe prsa o prsa. Bilo je jezovito. U samom tijeku napada ja sam teško ranjen. Ranjen sam od granate u predjelu prsa, tako da dalje nisam bio sposoban ni zapovijedati, ni boriti se. Nakon odlaska u bolnicu saznao sam da su neprijatelji uspjeli ući u Kašić i da su tada uslijedile borbe prsa u prsa...Nažalost, nešto prije mojeg ranjavanja dogodila se tragedija u kojoj su izginuli momci kojima smo došli na smjenu. Zadnje na radio-vezi što sam čuo, da su dečki govorili: „Tko su ovi ispred? Na kog smo naletjeli, imaju krpene oznake.“ Sjetio sam se tko su i munjevito reagirao, rekao da odmah otvore vatru, jer su to Srbi. Ipak, bilo je prekasno…Nakon što su uspjeli probiti taj dio linije u smjeru groblja, dalje desno su došli do naših minobacača i u tom slučaju nismo u donjem dijelu bojišnice imali minobacačke podrške. Znači, bili smo prisiljeni sami izvršiti obranu s raspoloživim sredstvima. Nakon čega je došlo do proboja sa svih strana i dijelom borbe prsa u prsa“.
Zbog okolnosti što se na prvoj liniji bojišnice usred borbe prometovalo, prevozilo borce na položaje kamionima, načelnik Glavnog stožera, general Janko Bobetko bio je iznimno nezadovoljan. U jednom trenutku postavilo se pitanje odgovornosti, no naknadno se odgovornost za ovaj slučaj nije tražila. Činjenica da se neprijateljska postrojba uopće našla iza leđa linija 3. brigade i danas je podosta prijeporna, posebno u krugovima veterana 3. GBR.
Tijek napada toga dana opisan je u izvješću 3. GBR datiranom 9. veljače 1993. godine:
„01. 02. 1993. godine oko 07,30 započeo je žestoki topnički napad na naše položaje u cijeloj dužini posebno na Kašić, Lakiće, Buterine i Barabe. U isto vrijeme počeo je i tenkovsko-pješački napad. Napadalo je 20-ak tenkova i nekoliko stotina pješaka. Oko 06,00 sati počela je naša smjena ljudi na položaju u selu Kašić jer je dio ljudi bio na položaju 48 sati i trebao je ići u pričuvu. Za vrijeme napada četnici su probili desni bok (jedan bočni napad u međuvremenu smo odbili) i došli su našim postrojbama u Kašić s leđa. Razvila se ogorčena borba koja je trajala do kasnih večernjih sati kada je učvršćena linija obrane i kada su sva mjesta u zoni naše odgovornosti bila čvrsto pod kontrolom. Izgubili smo 20 boraca, 21 je ranjen. Ranjeno je i 10-ak zapovjednika“.
Kako se određene usmene interpretacije ne poklapaju, a isto vrijedi i za pisana izvješća, štoviše i monografije, prenosimo službeni stav Udruge veterana 3. Bojne 3. GBR s kojima smo surađivali u rekonstruiranju boja za Kašić:
„3. bojna je od osnivanja u sastavu 3. GBR i uglavnom je djelovala samostalno u ravnicama Slavonije gdje smo ulazili u utvrđene linije ili smo ih sami utvrđivali po nekoliko dana prije nego bi se uopće uspostavio kontakt s neprijateljem. Stoga je odlazak u zadarsko zaleđe, u akciju Maslenica bila po mnogočemu nepoznanica za nas. Po prvi puta izvršen je zračni desant u ratu. Taktička skupina stvorena je od više postrojbi 3. GBR koje nismo poznavali, dakle nismo znali njihove navike, borbene mogućnosti i snagu na bojištu. Nadalje, zapovjedno izviđanje izvršeno je u popodnevnim satima do kasno navečer, a već sutradan je uslijedio izlazak zapovjednika nižih razina na izviđanje i upoznavanje s terenom i bojišnicom i odmah potom uvlačenje pješaštva u formiranje nove linije obrane nakon napadnih djelovanja 4. GBR. Uz sve to, opremljenost postrojbi za ratovanje na ovakvom terenu bila je nedovoljna. Postrojbe nisu bile povezane sredstvima veze i vizualno zbog duljine linije, a i zbog konfiguracije terena. Nije bila ostvarena nikakva veza sa zapovjedništvom tog područja, što je uzrokovalo nedostatak obavještajnih podataka koji su se u konačnici pokazali kao ključni faktor koji je doveo do tragedije. Uz sve navedene nepoznanice, 3. bojna u zadarskom zaleđu od preuzimanja crte obrane pa do dana tragedije nije dobila niti jedan obavještajni podatak od zapovjedništva tog područja da se vrši veliko premještanje neprijateljskih postrojbi na naš pravac obrane, niti da možemo očekivati napad toliko jakih neprijateljskih snaga.
Na dan tragedije naših pripadnika zapovjedništvo postrojbe je isplaniralo izvršiti smjenu postrojbi na položajima kako bi se svi djelatnici upoznali s terenom i položajima na linijama, koji su još bili u fazi utvrđivanja. Upravo to je bio ključan trenutak jer su napad izvršili tijekom same smjene postrojbi na liniji, kada su linije bile oslabljene. Izvlačili smo tek upoznate postrojbe i uvodili postrojbe koje nisu bile upoznate s terenom i položajima. Sve to, ponajviše nedostatak obavještajnih podataka nadređenih, rezultirao je ovom tragedijom. Unatoč pogibelji velikog broja naših pripadnika, 3. bojna 3. GBR nije se povukla, kao što se i nije nikada povlačila, nego se uspjela konsolidirati i odbiti strašno velike neprijateljske snage. U prvom danu obrane Kašića, 1. veljače, poginulo je 17 pripadnika 3. GBR. Drugog dana u borbama je poginulo još 8 pripadnika brigade. Sveukupno je u obrani zadarskog zaleđa poginulo 35 pripadnika 3. GBR. Crta obrane koju smo preuzeli od 4. GBR ostala je takva sve do operacije Oluja.“
Što se točno dogodilo u Kašiću?
Na pitanje što se točno dogodilo u Kašiću, na koji način se neprijatelj uvukao u središte sela, donekle je odgovor pružio dozapovjednik srpske postrojbe koja je napravila nered provlačenjem među linijama bojišnice. Valja naglasiti da iskazima preživjelih pripadnika slavonskobrodskih „Kobri“, potom i zapovjednika čete „Vukova s Vučijaka“ nije samo razjašnjen razvoj borbe (iskazi se poklapaju) ili intrigantan način kojim su Srbi ušli u Kašić, već su razjašnjene i druge nejasnoće, poput činjenice da se nije potpuno jasno znalo (nagađalo se) tko je sa srpske strane sudjelovao u okršaju. Također, samu borbu pratile su mnoge naknadno interpretirane netočnosti, poput one (koju nalazimo čak i u službenim raščlambama operacija HV-a) da su Srbi napravili zasjedu te protuoklopnim sredstvima eliminirali hrvatske gardiste. Ipak, neke stvari po pitanju okršaja u selu i dalje će ostati nerazjašnjene.
Odgovor na pitanje zašto je odabran ovakav udar na selo Kašić i kako je srpska postrojba uključena u veliki sukob, pružio je Miro Šikarac, dozapovjednik „Vukova s Vučijaka“:
„Prvi napad na Kašić bio je strašan. S druge strane su se našli ljudi koji su često se nalazili ispred nas. Tako da je otpor bio zaista jak i imali smo gubitke u samom proboju. Dobili smo precizni zadatak, izvršili smo izviđanje, snimili smo kompletno teren. Znači to je trajalo dva dana i dvije noći gdje smo locirali sve slabe tačke druge strane i odredili pravac napada na kome ćemo izvršiti proboj te linije koja je već bila uspostavljena. Tako da mi saradnju sa drugim jedinicama neku posebnu nismo imali, a i nismo se nešto ni oslanjali previše na njih. Mi smo imali problem i sa tim otvorenim terenom. Zato smo pripremali posebnu taktiku koju smo iskoristili na Kašiću, ali ona je pripremljena na kratko. Zato ta akcija nije dovedena do kraja jer nitko nije imao da nas prati. Tako da mi imamo loša iskustva sa tim terenom koji nije pokriven šumom, koji je tako ravan, gdje nema brda, nema mogućnosti nekog skrivanja, zatvoren je i morali smo zaista da iskoristimo maksimum svog znanja da napravimo tu akciju koju smo i uradili. Konkretno, koristili smo taktiku tri-četiri lažna napada na različitim pravcima tako da smo odvraćali pažnju sa pravog pravca napada. Nadalje, snimali smo teren do detalja tako da su naši izviđači obilazili taj teren i prolazili kroz neprijateljske linije, u dubinu do 1000 metara. Znali smo tačno gdje se nalaze i njihova oruđa i oružja i raspored tako da smo znali sve u detalje...Znači, 30. januara izvršili smo dnevno izviđanje i noćno izviđanje od samog Karinskog zaljeva do negdje početka sela Kašić. Precizno smo unijeli podatke gdje se šta nalazi, kolika je borbena sposobnost tih ljudi koji se nalaze sa druge strane, šta imaju. Znali smo šta je u dubini pošto smo ušli u dubinu. Znači, izvršeno je i dubinsko osmatranje jer se moglo vrlo jednostavno proći kroz tu liniju obrane. Tako da smo znali raspored artiljerijskih oruđa koja nisu bila nešto značajna. Potom je izvršeno drugo dnevno i noćno izviđanje, znači, od početka sela Kašić pa dolje prema Islamu Grčkom i Islamu Latinskome i ostalim selima. Na osnovu tih analiza i saznanja koja smo dobili, utvrdili smo da je udar na Kašić jedna od mogućnosti napada. Konkretno, smjerom prema crkvi u Kašiću pošto je konfiguracija terena nama tu odgovarala. Mogli smo izvršiti tu brz upad ili pokušati dalji upad prema Islamu Grčkom, koji je nama daleko više odgovarao, ili pak direktno napredovanje prema Zadru što nitko nije htio da prihvati, a to je bilo jedino logično rješenje, po nama. Tako da je pala odluka da se ide direktno na selo Kašić. Kako, zbog čega, ne znam, nismo bili za tu opciju. Mi smo se protivili jer smo učestvovali u izviđanju na tom pravcu i prosto zato što nam se neki drugi pravac činio mnogo lakši i možda efikasniji za rješavanje. Ali, nismo isključivali ni tu vrstu napada. Znali smo da tu možemo da prođemo, tu nisu postojale otporne tačke! Prevelika je dubina i vjerovatno je ova druga strana razmišljala da ako se desi bilo kakav protunapad, da će krenuti iz samog Karinskog zaljeva, da će doći do potiskivanja prema dubini, da se očisti taj dio prostora...Otkuda god da su protivnički vojnici kamionom dolazili, očigledno ih je netko pogrešno informisao. Jer mi nismo slučajno naletjeli, mi smo tu već bili na položaju. Mi smo, znači, držali taj prostor. Prema Islamu, prema Hrastu, mi smo držali kompletno teritorij. Znači, kompletan put u dubinu, desno negdje oko 500 metara - 500 metara lijevo. I u dubinu, znači nekih možda 300 metara, maksimalno. Držali smo to, ne fizički, ali smo držali „na nišanu“. Desilo se da je kamion prošao prvu našu odbranu. Bilo je to iznenađenje, nitko tko je bio tu nije očekivao da će doći kamioni puni neprijateljskih vojnika i ući među nas bez ikakve kontrole. Bio je to pravi žestoki obračun, mi smo pucali u njih, oni, tko je stigao, pucao je u nas, imali smo i poginulog i ranjene."
- nastavlja se -
Foto: 1. brodportal.hr
Autor: Tomislav Šulj
