POVIJEST
Piše: Tomislav Šulj
"ALFE" (4/5)
- nastavak
„Cijelo područje od gospića do Rizvanuše te do planinskog vrha Visočica u jesen 1992. godine, preuzele su snage specijalne policije MUP-a. Opremljene za teške vremenske uvjete, zauzele su položaje…te formirali tzv. MIR-ove, baze specijalnih jedinica sa zadaćom sprječavanja upada terorističkih grupa preko Velebita“.
Time nije samo zaštićen prilaz Gospiću, nego su specijalne jedinice MUP-a napravile ključan korak za uistinu impresivno ovladavanje vrhovima Velebita u nadolazećoj operaciji Maslenica.
U Akciji Poskok sudjelovalo je otprilike 300 specijalnih policajaca, a skupnim snagama policije nadređen je bio Svemir Vrsaljko, zapovjednik SJP-zadarskih „Poskoka“. No Akcijom Poskok i oslobodilačkom Operacijom Maslenica tek je započeo ratni život pripadnika specijalnih postrojbi MUP-a na Velebitu.
Što se tiče „Alfi“, one su na Velebitu djelovale do 12. travnja 1993. godine, tijekom čega su sudjelovale u akcijama Medački džep i Poskok 2.
U borbama na Velebitu poginuli su Miroslav Fabečič i Ivica Drmić. Nažalost, opseg teksta ne dopušta da se detaljnije prikažu uvjeti koje su pripadnici specijalnih postrojbi iskusili na Velebitu.
Primjerice, Fabečić je poginuo upravo zbog surove nepredvidivosti planine, poskliznuo se pod punom ratnom opremom tijekom vršenja zadaće i okončao život padom u duboku provaliju. Mladi Ivica Drmić poginuo je na rođendan. Suborac Salih Huremović-Zmaj prisjeća se tog okršaja. Ipak, ni njegovo sjećanje ne može dočarati realnu sliku uvjeta u kojima se odvijala borba, potom i izvlačenje nastradalog suborca, već za takvo što jednostavno treba „osjetiti“, Velebit, naravno, na licu mjesta:
„Krenuli smo 20. siječnja u ranim jutarnjim satima. Imali smo zadatak prijeći od Velike Paklenice do prijevoja Mali Alan i zaustaviti kretanje neprijateljskih vozila. Pješačili smo pod punom ratnom spremom…na potezu preko debelog Brda, u smjeru Bakovca, Dušica i Lišćanih bunara pa sve do prijevoja Mali Alan…Zajedno sa Specijalnom jedinicom policije „Barun“ iz Zaboka dobili smo zadatak da uđemo u dubinu neprijateljskog teritorija te uništimo neprijateljske snage koje bi se trebale uputiti prema Malom Alanu…Čuli smo brujanje kamiona i tenkova, spustili smo se malo niže i naišli na neprijateljsku jedinicu koju smo zaustavili…U kratkom i žestokom okršaju neprijateljskim rafalom smrtno je pogođen Ivica Drmić. Izvukli smo ga…polegnuli smo ga u improvizirana nosila, pružili prvu pomoć, ali nažalost više nije bilo pomoći…Tijelo kolege nismo nikako smjeli ostaviti na mjestu kontakta s neprijateljem, četvorica su ga putem nosila, putem se izmjenjujući. Nosili smo ga otprilike četiri do pet kilometara iz dubine neprijateljskog teritorija“.
„Alfe“, zabočki „Baruni“ i pripadnici PS „Sveti Rok-Lovinac“ postavili zasjedu za tri nadolazeća kamiona neprijatelja koji su prevozili ljudstvo i tehniku za pomoć snagama na Malom Alanu pri čemu je život izgubilo 24 neprijateljska vojnika i to je najveća diverzantska akcija hrvatskih snaga tijekom Operacije Maslenica.
Tom sukobu srpska strana odmah je prikačila zločinačko obilježje, što se i danas pokušava preko određenih „humanitarnih“ organizacija prognanih hrvatskih Srba. No akcija je bila vojnički čisto izvedena; međusobno je izmjenjena vatra pri čemu su hrvatski specijalci iskoristili prednost pripremljene zasjede i nanijeli Srbima goleme gubitke.
Općenito gledano, o značaju i ulozi specijalnih policajaca u izvođenju Operacije Maslenica hrvatska javnost nije dovoljno upućena, a trebala bi biti.
Naime, u uistinu nemogućim uvjetima, jer upravo uoči i prva dva dana trajanja operacije, Velebit je iskazao najsuroviju stranu, a specijalci su polučili izniman uspjeh. Ostvarili su ciljeve, mogli su ostvariti i više, ali nisu zbog snaga koje su djelovale u podvelebitskom području, te su se u jednom razdoblju našli u taktički prilično nepovoljnom položaju, previše izloženi neprijateljskim snagama.
Što je najvažnije, Velebit je postao drugi dom pripadnika specijalne policije koje su, zaključno s operacijom Oluja borbeno djelovale ili držale liniju gotovo tri godine. Upravo zbog uvjeta u kojima su djelovali, odnosno načina kako su djelovale skupne snage specijalne policije na Velebitu možemo ponoviti tvrdnju s početka teksta da je teško, zapravo nemoguće pronaći usporediv primjer djelovanja policajaca u ratnim uvjetima, svejedno o kojem razdoblju ili prostoru govorimo.
Dio sjećanja Mladena Sokača, ranjenog na Velebitu, tek donekle dočarava surovost te planine:
„Nakon što smo prošli cijeli Paklenički kanjon, na prvom usponu prema Velebitu, čitavo naoružanje koje su do tad nosili konji na svojim leđima, mi pripadnici specijalne policije morali smo prebaciti na svoja leđa i iznijeti na vrh Velebita jer su konji doslovno legli na zemlju i dalje više nisu mogli...Čitavu noć je padala susnježica i kada sam se drugo jutro probudio bio sam doslovno zarobljen u santi leda. Kolega je puškom razbijao vreću za spavanje kako bih mogao izaći...Prošli smo svašta, od gladi, žeđi, promrzlosti. Snijeg je bio viši od metra, a tlo toliko neravno da su nam gojzerice mogle izdržati maksimalno tri dana“.
Pripadnici specijalne policije uspješno su odradili zadaće u operaciji „Medački džep“. Također, uspješno su proveli dugotrajne aktivnosti nazvane „Akcija Poskok 2“, kojima je cilj bio ne dopustiti srpskim pobunjenicima ugrožavanje položaja na Velebitu, odnosno bili su aktivna priprema za „Oluju“.
Ipak, „Alfe“ su prije te operacije izmještene i po zadaći upućivane ka prostorima zapadne Slavonije. U akcijama „Kocka“ (šire područje Daruvara) i „Krug-Požega“, „Alfe“ su vršile aktivnosti kojima je cilj bio spriječiti djelovanje diverzantskih grupa. Istu zadaću 160 pripadnika djelatnog i pričuvnog sastava „Alfi“ obavljale su početkom studenog 1994. na drugom kraju Hrvatske, u Akciji „Krug-Dubrovnik“.
- nastavlja se -
Foto: 1. i 2. scrshot HRT
Autor: Tomislav Šulj
