Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

POVIJEST

HRVATSKA KROZ POVIJEST
Četnici su preko motorole prijetili: "Ustaše, jeste li spremni da umrete? U redu, mi dolazimo!"
Strani dragovoljci u Domovinskom ratu - Damien Lamothe (2/5)

Damien Lamothe

 

Piše: Tomislav Šulj

 

Damien LamotheČuli smo kako četnici urlaju i kreću prema naprijed. Onda je pala noć i počeli su nas gađati minobacačima. Pucali su tako gusto da su granate padale 10-ak metara od nas.

 ...

Francuzi su prespavali u hotelu Dubrovnik te se slijedeći dan uputili autobusom u Sisak što je bio sasvim drugi svijet od Zagreba.

 

„Uistinu, čim smo pristigli u Zagreb osjećao sam se kao kod kuće, kao Europljanin, kao što sam se mogao osjećati u svakom drugoj europskoj metropoli. Naravno, odmah sam zamijetio kako djevojke izgledaju savršeno! Sve je bilo čisto, „kulturno“, uljuđeno, nije se osjećala ratna atmosfera.

Sisak, Đuro BrodaracSpomenik braniteljima - SisakDoživljaj se skroz promijenio čim smo se otisnuli autobusom u Sisak. Pristigli smo i u blizini autobusne stanice vidjeli protu-tenkovsku zapreku koju su čuvala dva policajca. Jedan od njih poveo nas je u obližnju zgradu, vjerojatno misleći kako smo strani novinari. Cijelo dopodne proveli smo s jako mladim policajcem koji je na savršenom engleskom pojasnio da provjeravaju naš slučaj. Podario nam je čarobnu „Gavrilović“ paštetu i otprilike pojasnio što se događa u ratom zahvaćenoj Banovini. Nadređeni časnik potom nam je popodne javio da će nas primiti u policijsku postrojbu te nas uputio na susret s, kako je rekao, „novim ratnim ministrom“. Uskoro smo se susreli s Načelnikom kriznog stožera u Sisku (za Baniju, Posavinu i Moslavinu) Ivan Bobetko. Bilo je očito da nas svi promatraju prilično nepovjerljivo i zato sam od početka lagao o godinama i imenu, rekavši da se prezivam Kruger, da sam navršio 21 i da imam dvije godine vojnog iskustva. Iako mi se čini da nam je Bobetko vjerovao da nismo špijuni, ipak smo bili podvrgnuti mjerama opreza. Po nas je potom došao džipom Đuro Brodarac, šef policije u Sisku.

 

Banijski VukoviPostali smo pripadnici Antiterorističke jedinice policije „Vukovi“. Jadranko Garbin bio je zapovjednik ove postrojbe, smještene u bivšem lječilištu „Jodno“. Bili smo pod prismotrom otprilike 2 tjedna, testirali su nas i provjeravali na razne načine. Razumljivo je to, dok mnogi izbjegavaju borbu, nas dvoje dolazimo iz strane zemlje braniti Hrvatsku. I to još iz Francuske koja je oduvijek bila naklonjena srpskoj strani...

Za mene  je sve bilo kao na filmu. Tjedan dana ranije bio sam tinejdžer koji nije znao što bi sa životom, a sad sam s puškom zaustavljao vozila i vidio strah u očima ljudi od kojih sam provjeravao dokumente iako nisam znao ni govoriti njihov jezik. Bili smo omiljeni u svakoj hrvatskoj obitelji, djevojke su me prilično rado gledale baš stoga što sam stranac. Valjda najznačajnija od svih dužnosti bila je kada smo 25. kolovoza čuvali Predsjednika, Franju Tuđmana prilikom posjeta Sisku. Smiješno, ja sam ga „osiguravao“ lovačkom puškom jer iako elitna postrojba, većina nas nije bila naoružana automatskim puškama od samog početka, već smo ih nabavljali na razne načine“.

Franjo Tuđman

Damien nerado govori o vremenu provedenom u toj postrojbi jer ona je već od jeseni 1991. godine bila poprilično eksponirana od stranih izvjestitelja ili senzacionalističkih novina, poput „Slobodnog tjednika“. S obzirom da je područje Banovine najbliža ratna zona Zagrebu, logično je da su strani novinari najviše dolazili izvještavati s područja Siska. U ratnoj konfuziji kakva je vladala 1991. godine i oni su konfuzno izvještavali, što se uostalom primjeti u člancima koje su pisali. Tako je jedan od najboljih francuskih ratnih izvjestitelja, Yves Heller upravo pišući o sisačkim „Vukovima“, napisao članak kontradiktornih informacija.

Heller u članku priznaje kako ne shvaća da li je to postrojba koja naginje radikalnim desničarima ili pak umjerenim nacionalistima, a očito ima i pripadnika drugih nacionalnosti. Kako Heller nije umio razlikovati „kraljevsku vojsku četnike“, odnosno smatrao je da je NDH bila njemačka marionetska kraljevina, teško da je on ili netko drugi mogao shvatiti zbivanja u i oko Siska koji su ionako bili opterećeni isprepletenim međunacionalnim brakovima Srba i Hrvata. Heller je zatekao i u članku opisao Damiena kao suzdržanog i povučenog borca, koji je u razgovoru negirao da je motiviran nacional-socijalizmom ili financijama: „On je došao u hrvatsku sa željom da jednom zauvijek završi s mrtvim ideologijama, tj. komunizmom i da pripremi budućnost: slobodnu Europu. Tvrdi da nije nikakav plaćenik“.

Nažalost, zbog medijske pažnje postrojbu je počeo pratiti loš glas, o njoj su kružile razne priče, a nakon rata povezivalo ju se s određenim zločinima na području Siska. Sam zapovjednik, Jadranko Garbin poginuo je vrlo brzo u nerazjašnjenoj nesreći, baš kao što su nastradali brojni drugi borci. Stoga Damien uopće ne želi prepričavati te negativne okolnosti jer, naglašava, njegov je ratni put potpuno čist. Tijekom kratkotrajnog boravka u policijskoj postrojbi sudjelovao je u borbama za Hrvatsku Kostajnicu. U tim borbama doživio je i prvo ranjavanje i osjetio prvi strah prilikom njihovog drugog proboja u opkoljenu Kostajnicu, neposredno uoči pada u srpske ruke.

„Prespavali smo u Dubici, krenuli ujutro u proboj da osiguramo koridor za pomoć Kostajnici. Uništili smo sve barikade i eliminirali otpor u svim zaseocima po putu. No put je vodio uz rijeku Unu. Slikovito, bilo je to kao da smo vucima uskočili u usta, posebno nakon što je motiv domobrana nakon vatrenog dočeka nestao. Ostali smo sami, dalje smo probijali samo mi i drugi „klin“ naše postrojbe. Pretjerano hrabro, ali i suludo. Za cijele ratne 91. nisam čuo da je ispaljeno toliko metaka kao te noći. Po nama su pucali s druge strane Une, iz zaseoka, sa strane, baš kao što su po našoj drugoj ekipi nesmiljeno pucali, ali iznad njih. Trčali smo i skakali od jednog do drugog prirodnog skloništa, kakav šećer za snajperiste.

Tu sam doživio scenu kakva je vjerojatno nemoguća i u filmovima. S Hendrikom, vrsnim borcem, dragovoljcem iz Njemačke, naizmjenice sam preskakivao do svakog slijedećeg skloništa, no odjednom je Hendrik zaostao. Zvali smo ga, nije se odazivao, potom smo otpuzali do njega. Snajper ga je pogodio u vrh lubanje, ali pod takvim kutom da ga je samo nokautirao...Cijeli dan je protekao u bjesomučnoj pucnjavi Srba. Meci su fijukali svud oko nas, ali nekako smo se ipak dovukli do samog ulaska u grad. No kako ući? Netko se dosjetio, iako je to bila loša ideja, da se krećemo glavnom cestom na način da se štitimo našim lako-oklopnim policijskim vozilom. Slušali smo kako se meci odbijaju kao muzika. I kako zviždeći prolaze iznad nas, a sve to bilo je krajnje zastrašujuće.

Odjednom, čuo sam eksploziju i osjetio veliku bol. Srbi su opalili raketu po vozilu i komad lima je ozlijedio moju nogu. Momku pored mene lim je gotovo odrezao gotovo cijelu ruku. Mislio sam pobjeći natrag, ali opalili su po nama puško mitraljezom takvom snagom da je drugi suborac, pokošen rafalom, odletio nekoliko metara u zrak. Vozila u improviziranom konvoju bila su pogođena i svi su trčali da spase živote. Kamion iza kojeg sam se ja skrivao odletio je u jarak na strani ceste koja je naslonjena k Bosni i dolini. Potrčao sam na suprotnu stranu i bacio se na zemlju kod polja kukuruza. Neprijatelji su nemilice nastavili paljbu, a drugo vozilo gorjelo je dok su iz njega trčali ljudi koji nisu poginuli. Problem je što su vrata ostala otvorena prema nama, a vozilo je bilo prepuno sanduka sa streljivom i granatama...

Sisak akcija

Ipak, nekako smo se nakon mučno dugih, dugih minuta, možda i sati uspjeli izmigoljiti pod stalnim zviždanjem metaka. Čuli smo kako četnici urlaju i kreću prema naprijed. Onda je pala noć i počeli su nas gađati minobacačima. Pucali su tako gusto da su granate padale 10-ak metara od nas. Jedna od tih šrapnela pogodio je i Stephanea. Bio sam prestravljen, prepun adrenalina, postao sam svjestan da mogu svaki čas umrijeti. Ipak, sačuvao sam pribranost, ali situacija je bila očajna. Moja rana strašno je boljela. Bio je mrak, nismo znali gdje smo. Nismo znali gdje su naši, ni tko je uokolo. Pričekali smo ranu zoru. Pomogla nam je gusta magla i svjetlost dovoljna taman da vidimo kuda se krećemo. Kretali smo se, štiteći se šumom, jako brzo, a ja sam u tom strahu skroz zaboravio na bol. Napokon, čuli smo vozila kako rade. Bili su to strani novinari, snimali su mrtva tijela i potpuno uništenu cestu nakon borbe. Zaustavili smo ih oružjem i prisilili da nas prebace natrag u Dubicu.

Eto, ukratko to je bio pakao proboja prema Kostajnici. Doživio sam grozan strah i postao ledeno svjestan smrtnosti. Nešto slično doživio sam u Petrinji gdje su nas avioni bombardirali veoma blizu, a četnici su preko motorole prijetili „Ustaše, jeste li spremni da umrete? U redu, mi dolazimo!“. Jezovito, jer znaš da ih nema što zaustaviti. Ipak, ovo iskustvo kod Kostajnice bilo je mnogo gore. U svakom slučaju tu sam prelomio da trebam promijeniti postrojbu. Bili su to definitivno hrabri ljudi, možda i prehrabri, no zbog izbora taktike i koječega ostalog, učinilo mi se da možda neke nadređene iz Siska gubici u ljudstvu neće previše žalostiti. Upravo naprotiv, stekao sam dojam da se postrojbu može poslati u bilo koji zadatak, bilo gdje u neprijateljsku pozadinu i da ćemo mi to prihvatiti, a otprilike tako je i bilo. Zamolili smo Ivana Bobetka za premještaj iz policijske u profesionalnu vojnu postrojbu i on je to odobrio“. 

 

- nastavlja se -

 

1. dio     3. dio     4. dio     5. dio

 

Oluja

 Foto: UCM / sisak.hr / Josko Martinović / img.photobucket.com

 

 

Autor: Tomislav Šulj

Pin It

Tomislav Šulj

hrenfrdeit

Trenutno posjetitelja

Imamo 803 gostiju i nema članova online

A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
"NAJ" ambasadori i promotori Hrvatske 2017/2018:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:
Udruga 'Crne Mambe' - 2018. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja