POVIJEST
Piše: Tomislav Šulj
Simboličnim uručenjem povratničkih kartona gradonačelniku Iloka Stipanu Kraljeviću i gradskim djelatnicima od 9. srpnja 1997. započeo je povratak prognanih Iločana na rodnu grudu.
Borbe oko Iloka započele su u ljeto 1991., a situacija u gradu postala je kritična nakon vijesti o pokoljima civila koje je velikosrpski agresor počinio u Lovskoj Bapskoj, Šarengradu, Sotinu i drugim okupiranim okolnim mjestima.
...
U opasnosti od velike pogibelji i pod ultimatumom JNA Iločani su se na referendumu 13. listopada većinski odlučili za progonstvo.
Većina branitelja iz 1. brigade „Tigrova“ te nekoliko Iločana nisu vjerovali agresoru i pošli su u opasan proboj. Svi ostali, kolona od oko 8000 civila, krenuli su na dugačak put u slobodu, a potresne scene ove izbjegličke krize obišle su Hrvatsku i svijet.
Čim je kolona napustila Ilok, paravojne četničke formacije krenule su s pljačkanjem i paleži praznih kuća. Zahvaljujući sposobnosti gradskih vlasti, Ilok je u progonstvu funkcionirao kao grad s većinom institucija, brinući se o više od 5000 prognanih sugrađana.
Zanimljivo, imovina prognanih Iločana opet se našla na pljačkaškom udaru nakon oslobodilačke operacije Bljesak kada dolazi do preseljenja Srba iz zapadne Slavonije na prostor istočne Slavonije.
Zbog potpisivanja Daytonskog sporazuma taj dio okupiranog teritorija nije oslobođen oružjem, već je dogovoren povratak prognanika, a koji je bio moguć tek nakon potpisivanja Erdutskog sporazuma u studenom 1995., odnosno započetog procesa mirne reintegracije.
Iako je predsjednik Franjo Tuđman u prosincu 1996. neformalno posjetio Ilok, pobunjeni Srbi nisu se pomirili s povratkom Hrvata, jer nakon toga minirana je katolička crkva i nastavljena je devastacija imovine hrvatskih prognanika. Stoga i ne čudi što je povratak Iločana na rodnu grudu tekao vrlo polagano.
No, unatoč svemu, uz veliku skrb za bogatu kulturnu i povijesnu baštinu, vrijedni Iločani obnovili su domove i oživjeli gospodarstvo.
Foto: 1. DPCM
Autor: Tomislav Šulj
