POVIJEST
DOMOVINSKI RAT - Geneza velikosrpske agresije (piše: Zlatko Pinter)
...dok se Hrvati asimiliraju i priuče državi. Vi Hrvati ne znate šta je država...
Poznati hrvatski povjesničar, znanstvenik i publicist dr Ivo Pilar u svojoj knjizi Južnoslavensko pitanje (iz tiska izašla 1917. godine), iznosi jedan od brojnih zanimljivih događaja vezano za stavove srpskih povjesničara i pripadnika intelektualne elite i njihova shvaćanja nacionalnog pitanja i ravnopravnosti naroda u budućoj južnoslavenskoj državnoj zajednici.
Tako spominje i slučaj kad je jedan od najznačajnijih i najuglednijih srpskih povjesničara s kraja devetnaestog i početka dvadesetoga stoljeća, Stanoje Stanojević uputio 1909. godine otvoreno pismo dr Ferdi Šišiću kao reakciju na njegovo predavanje u Ljubljani (koje je naknadno tiskano u obliku brošure). Pismo je (kako navodi autor, dr Pilar), objavio bosanski dnevnik Narod, i u njemu Stanojević kaže:
Kada sam pročitao Vašu knjigu u kojoj tražite Bosnu i Hercegovinu za Hrvate na temelju povijesnih prava, sjetio sam se jedne značajne i poučne epizode iz prošlosti. Kad nekoć Gali pođoše na Rim, ne mogahu Rimljani, dobro potkovani u pravnoj znanosti razumjeti, kako mogu Gali navaljivati na Rim, kad nemaju za takav postupak nikakav pravni temelj. Poslanik rimskog naroda i Senata zapitao je stoga galskog vojskovođu: Kakovo je Vaše pravo na Rim? – Naše pravo nalazi se na vršku naših mačeva, odgovori galski vojskovođa.
Taj isti odgovor dat će Srbi Hrvatima, onoga dana kada će doći do velike borbe za Bosnu i Hercegovinu. Naše pravo je naša narodna snaga. Pravo naše narodne snage i pravo naših bajuneta, bit će važnije i snažnije od Vašeg prava, koje se može vagnuti vagom. (istaknuo: Z.P.)
Riječi koje je izgovorio Stanojević (u tadašnjoj Srbiji cijenjeni znanstvenik, pisac školskih udžbenika i visoki državni dužnosnik – s velikim utjecajem na druge intelektualce i javno mnijenje), nisu nikako bile plod njegovih osobnih stavova, nego politika službene Kraljevine Srbije, i izraz u srpskom javnom mnijenju široko rasprostranjenog shvaćanja odnosa prema drugim narodima u okruženju.
Hrvatski "pokajnik", kipar Ivan Meštrović (koji je tek poslije "ujedinjenja" 1918. godine shvatio što želi i kud uistinu vodi velikosrpska politika), svjedoči o stanju duha srpskih intelektualaca i političara tog doba, iznenađen njihovim šovinizmom i rasističkim stavovima, ne samo prema bosanskim muslimanima (ili kako su ih oni nazivali - "Turcima" ), nego i prema drugim narodima, pa u tom kontekstu navodi događaj koji se odigrao na Krfu 1917. godine (na šestomjesečnim pregovorima o ustrojstvu buduće Kraljevine SHS), na kojima su se našli predstavnici srpske Vlade i Jugoslavenskog odbora (kojemu je i on sam pripadao).
Meštrović piše, kako je član srpske delegacije, prof. Boža Marković, govoreći o načinu ujedinjenja u novu državu onih krajeva koji stupaju u savez s Kraljevinom Srbijom, iznio mišljenje kako bi tamo "prvih deset godina trebalo uvesti diktaturu... ".
"Kad sam zapanjen upitao za razlog (nastavlja Meštrović - op. Z.P.), odgovorio mi je:
Dok se Hrvati asimiliraju i priuče državi. Vi Hrvati ne znate šta je država, ej, ej, brajko. To je jedno, a drugo, dok se slomi i ukroti frankovce... "
(Ivan Meštrović, Uspomene na političke ljude i događaje, Zagreb, 1969., str. 62.; istaknuo: Z.P.)
U nastavku, veliki hrvatski kipar i nekadašnji obožavatelj "Vidovdanskog misterija" i "Kosovske religije" kaže:
„Tako je mislio i govorio ne samo dobri Boža, bivši predsjednik 'Slovenskog juga', nego i cijela skupina takozvane Skerlićeve škole, Grol, Kumanuđi i drugi. Laza Marković je tjerao ideju Velike Srbije i izdavao list pod tim imenom...a naš je Odbor i njegove ideje napadao. Oni su tvrdili da je Laza Marković radikalni eksponent i da mu Pašić šalje novce za izdavanje lista 'Velika Srbija'...“
(isto, str. 62-63.; istaknuo: Z.P.)
O još jednome vrlo utjecajnom Srbinu iz ovog razdoblja (Milenku Vesniću), Meštrović također ima prilično jasan stav:
„Vesnić je bio veliko-Srbin, ali u rukavicama, i nije se svađao s nama, puštajući da mi imamo svoje mišljenje, dok je on radio svagdje i svugdje po svome. Prema njegovim velikosrpskim podacima, njegov prijatelj Francuz prof. Ernest Denis napisao je knjigu 'La grande Serbie' (Pariz 1915.). Prema tim podacima, svi štokavci bili su Srbi, uključivši, dakako i muslimane, a Hrvati su bili kajkavci i ono malo čakavaca na otocima i u Hrvatskom Primorju.“
(isto, str.79.; istaknuo: Z.P.).
Da Stanoje Stanojević, Milenko Vesnić, Boža Marković (i njima slični srpski diplomati, intelektualci i politički prvaci tog vremena) nisu govorili napamet, niti su to bile samo njihove osobne impresije i stavovi, dokazuje sljedeći primjer, u kojemu jedan drugi (također vrlo utjecajni političar, intelektualac i visoki srbijanski državni dužnosnik), govori o konkretnom rješavanju pitanja Bosne na terenu.
U kući Ivana Meštrovića (u Cannes-u, Francuska), nešto prije „ujedinjenja“ u Državu SHS, sastali su se na jedan od brojnih razgovora, članovi tadašnjeg Jugoslavenskog odbora (dr Gazzari, dr Trinajstić, dr Trumbić i Meštrović), sa srpskim političarem (koji je 1920. godine postao predsjednik Vlade u Kraljevini SHS), Stojanom Protićem. Evo kako Meštrović opisuje dio razgovora koji se tom prilikom vodio:
„ (...) nikada ne samo da nije došlo do sukoba, nego čak ni do tjeskobne situacije, nego samo jedan jedini put. Govoreći o Bosni, dr. Trumbić, koji je kao obično predsjedavao sastancima, istaknuo je 'da je Bosna jedna od najvažnijih pokrajina u smislu dobrog ili lošeg zajedničkog života, te da je u prijašnjim sukobima bila glavni razlog nesloge između Srba i Hrvata, zato će trebati naći način, da nas Bosna veže, a ne da nas dijeli'.
Na to je Protić uzvratio:
- Pustite vi to nama. Mi imamo rešenje za Bosnu.
- Kakvo, gospodine Protiću ? – pitao je Trumbić znatiželjno.
- Kad pređe naša vojska Drinu, dat ćemo Turcima dvadeset i četiri sata, pa makar i četrdesetosam, vremena, da se vrate na pradedovsku veru, a što ne bi htelo, to poseći, kao što smo u svo vreme radili u Srbiji.
Nastalo je do krajnosti neugodno iznenađenje i tišina. Trumbiću su počeli nervozno drhtati prsti, pa pritiska pred sobom na stolu spis, da se ne vidi da je uzbuđen.
- Govorite li Vi to ozbiljno, gospodine Protiću?
- Najozbiljnije, gospodine Trumbiću. U Bosni se s Turcima neće moći po evropski, nego po naški!“
(Vidi : Ivan Meštrović, Uspomene na političke ljude i događaje, izd. Knjižnica Hrvatske revije, Buenos Aires, 1961., str. 72 – 73.; preuzeto iz: Posebni otiska iz časopisa Republika Hrvatska, Buenos Aires, 1990., 7-8.; istaknuo: Z.P.).
U svojoj knjizi Meštrović decidirano tvrdi kako su ne samo spomenuti, nego i svi drugi srpski intelektualci s kojima je bio u kontaktu, bez izuzetka „tjerali ideju Velike Srbije“ i da su to smatrali potpuno normalnim i prirodnim.
Tako su razmišljali i govorili srpski intelektualci i povjesničari koji su s Nikolom Pašićem Bajom krojili sudbinu buduće južnoslavenske zajednice.
Treba li onda čuditi da se Srbija prema krajevima koji su do konca Prvoga svjetskog rata bili u okviru Monarhije ponašala kao prema osvojenom neprijateljskom području?
- nastavlja se -
Foto: 1. UCM
Autor: Zlatko Pinter