POVIJEST
DOMOVINSKI RAT - Geneza velikosrpske agresije (piše: Zlatko Pinter)
Uz povik „Živela Velika Srbija“, zločinac bježi kroz ministarsku sobu
Nakon što je predsjednik „Narodne skupštine“ dr Ninko Perić prekinuo sjednicu na 5 minuta i krenuo u svoju ministarsku sobu, a za njim je pošao i Puniša Račić.
Po povratku, predsjednik je kaznio pismenom opomenom zastupnika Tomu Popovića radi prijetnji što ih je izrekao tijekom sjednice, a zatim je napravio presedan i sasvim izvan parlamentarne procedure, na svoju ruku – nakon što ga je ovaj zamolio, pozvao je Punišu Račića za govornicu radi „ličnog objašnjenja“.
Nastavljena je sjednica:
„Predsjednik dr. Ninko Perić:
Nastavljamo rad, gospodo. Molim gospodu da zauzmu svoja mjesta. Ja sam, gospodo, prekinuo bio sjednicu Narodne skupštine uslijed velike graje i nereda, koji je nastao povodom govora g. Tome Popovića. Ja molim ovu gospodu narodne poslanike, da dopuste predsjedniku Narodne skupštine da može mirno čuti svakog govornika, a ja izjavljujem da sam uvijek gotov prema svakome bez razlike da primjenim kaznu prema poslovniku. Ali umjesto da pustite predsjednika Narodne skupštine da čuje šta govornik govori, vi upadate u riječ tako gdje ja nisam bio apsolutno u stanju da čujem šta on govori. Dakle ovoga puta ja sam bio prinuđen da uslijed te velike graje prekinem sjednicu. Vidio sam iz stenografskih bilježaka da je g. Toma Popović govorio prijeteće riječi i da je prema tome zaslužio da primjenim na njega kaznu po poslovniku. Ja sam g. Popovića opomenuo još u početku njegovog govora, a sad ponavijam i kažnjavam g. poslanika Tomu Popovića pismenom opomenom.
Ima riječ g. Puniša Račić radi ličnog objašnjenja, pošto je bio opomenut.
Puniša Račić: Ja sam tražio riječ da stavim primjedbu na zapisnik.
Predsjednik dr. Ninko Perić: Na zapisnik ne možete staviti primjedbu, jer je zapisnik primljen, ali vaše ime je spomenuto i možete na to da odgovorite. Imate za to pet minuta vremena. (Glasovi sa opozicije: Kad je primljen zapisnik?) Vi znate, gospodo, da se o zapisniku ne glasa, nego da se samo stavljaju primjedbe na zapisnik. Ja, kad sam iscrpio cijelu listu govornika, koji su se javili da stave primjedbu na zapisnik i pošto nije bilo više prijavljenih govornika, ja sam objavio prema poslovniku, da je zapisnik primljen. Prema tome ne može biti više riječi o primjedbama na zapisnik. Ima riječ g. Puniša Račić radi ličnog obavještenja.
Puniša Račić: Moram, gospodine predsjedniče, izjaviti moje žaljenje, što konstatujem da me smetaju, prije nego što sam ma šta kazao. (Sv. Pribićević: Ovdje se prijeti ubojstvom i to velim pred cijelim narodom, da konstatujem!) Gospodo narodni poslanici, moram da izjavim svoje žaljenje, što gospodin predsjednik oduzima riječ poslanicima, koji se revoltiraju na tako strašne psovke i što kažnjava i one, koji kažu bez ikakve uvrede, da će braniti svoju čast i ne kažnjava one, koji psuju poslanike i ruše ugled parlamenta. Ja žalim, gospodine predsjedniče, što vi sa toga mjesta tako štitite našu čast. Drugo, kad sam ja govorio ovdje, bila je sjednica prekinuta, bila je obustavijena, mi smo se svađali, psovke su padale sa jedne i sa druge strane, all svečano izjavljujemo, da ja i kad sam bio prost redov, nikada se nisam služio psovkama i onda prirodno je, da ja moram da se bunim protiv užasnog psovanja, koje se čuje ovdje u našem parlamentu. Kad su govorili poslanici iz opozicije, počevši od g. Radića i g. Pribićevića, ja bez obzira na to što pripadam Radikalnoj stranci, kad mi se sviđalo, ja sam pljeskao. Ako je neko govorio sa strane vladine većine pa se meni to dopalo, i ako sam smatrao da je u pravu, ja sam mu, razumije se, pljeskao. Kad je g. Toma Popović danas kazao da ne može da podnosi više ovakove psovke, i kad je on došao u ovaj dom da vrši svoju dužnost kao narodni poslanik i kao častan čovjek i kad je kazao da on ne može da dozvoli da se narodni poslanici nazivaju stokom, i izrazima koji ruše parlament i našu državu, i kad se je revoltirao i kazao da će takve uvrede prati svojom krvlju, ja sam mu pljeskao, jer mi se je dopalo takvo držanje Tome Popovića. (Dr. Pernar: Aha, u tom grmu leži zec! Pucelj: Sa takvim ljudima da sjedimo mi ovdje! Graja i protesti kod opozicije.) Kad bismo mi, gospodo narodni poslanici, bili jednoga mišljenja, jednakih pogleda na državu i društvo, mi onda ne bismo morali imati razna gledišta, ali vidite, gospodo, mi svi znamo zbog čega se razlikujemo; ali, gospodo, ono što mene naročito dira i kao građanina i kao poslanika, i što ja ne mogu nikako da gledam, to je sistematsko izazivanje koje se nama svima neprestano upućuje. I, gospodo, kad se to preko nas donosi u narod i kad se ruši naš ugled i pred našim narodom... (Graja kod opozicije. Dr Pernar: Ovo je drskost, ovo nije dostojno čovjeka! – Graja.)
Predsjednik dr. N. Perić: Molim gospodo za mir. Dozvolite gospodo, da govornik dovrši, a ima kratko vrijeme, samo pet minuta.
Puniša Račić: Gospodo, otkako sam se ja umiješao u ljude, kad sam postao čovjek (smijeh), ja nisam nikada u svojem javnome radu izgubio iz vida ni jedan momenat da čuvam interese srpskog naroda, interese svoje otadžbine. Izjavljujem pred vama svima da nigda srpski interesi kad ne pucaju puške i topovi nisu više bili dovedeni u opasnost nego sada... (Graja.) I gospodo, kao Srbin i narodni poslanik kad vidim opasnost prema svojoj naciji i otadžbini otvoreno kažem, da ću upotrebiti i drugo oružje, koje treba da zaštiti interese srpstva... (Velika graja i protesti kod opozicije.)
Jakov Jelašić: Dakle mi mirno moramo gledati kako vi pljačkate.
Sv. Pribićević: Hoćete li da se i u Londonu čuje, da se ovdje prijeti oružjem.
Dr. Pernar: Neka Europa čuje, kud su Hrvati i prečani došli. Neka Europa to čuje! (Graja.)
Predsjednik dr. Perić: Molim gospodina govornika da izvoli završiti. Molim gospodo za mir.
Dr. Pernar: Ne bi nam svijet vjerovao. (Graja.)
Puniša Račić: Ima nekoliko godina od kad je trebalo da se naša država konsolidira, kad je trebalo naš narod da iskoristi što je stekao u ratu svojim junaštvom i vjernošću prema saveznicima, dotle je jedan dio našega naroda upotrebljavao, što ga najgore kleveće, da smeta sređenje i izdaje interese našega naroda i sve naše države.
Velika larma.
Dr. Pernar: Opljačkali ste begove.
Puniša Račić silazi sa govornice. Tražim g. predsjedniče da ga kaznite ili ću ja da ga kaznim. (Graja i burni protesti.) Tko god bude pokušao da se stavi između mene i Pernara, poginuti će! (Velika larma.)
Predsjednik Perić: Prekidam sjednicu.“
(Josip Horvat, Politička povijest Hrvatske, II, August Cesarec, Zagreb, 1989., str. 341.-342.)
Spremajući se napustiti govornicu, Puniša Račić traži od predsjednika kažnjavanje Pernara (zato što ga je navodno nazvao „lopovom“), zaprijetivši da ukoliko to on ne uradi, sam će ga kazniti. U tom trenutku vadi iz džepa revolver. Ministar Vujičić koji je sjedio iz Račića u ministarskoj klupi hvata ga za ruku, a priskočio je i ministar Kujundžić, ali ovaj se otrgnuo i potom su u dvorani odjeknuli pucnji.
Evo kako događaj opisuje naprijed citirani izvor:
„U tom času izvadio je Puniša Račić iz džepa svoj revolver (parabelum). Ministar Vujičić, koji je sjedio u ministarskoj klupi iza Račića, uhvatio ga je za ruku s namjerom da spriječi pucanje. Istodobno je priskočio i ministar Kujundžić s jednakom namjerom. Ali Račić, koji je veoma jak čovjek, otrgne se ministrima.
Točno u 11 sati i 25 minuta strahovit pucanj iz parabeluma odjekne u dvorani. Tane je pogodilo dra Pernara jedan centimetar iznad srca. Kada se Pernar srušio na klupu, naperio je Račić svoj parabelum na Stjepana Radića. To je opazio dr. Đuro Basariček, koji je skočio preko stenografskoga stola, da Račiću spriječi namjeru. Ali Račić se naglo okrene prema Basaričku, na kojega ispali parabelum. Tane pogodi Basarička u slabine tako, da je izašlo na lijevu lopaticu, te je Basariček odmah onesviješten pao na pod. Međutim je pred Stjepana Radića dojurio Ivan Granđa, da ga zaštiti svojim tijelom. No Račić opet ispali parabelum, te pogodi Granđu u ruku. Čim se Granđa srušio, nacilja Račić stoičkom mirnoćom na Stjepana Radića, kojega tane pogodi u trbuh. Sad je prema Puniši Račiću skočio Pavle Radić. Ipak se Puniša nije zbunio, nego je Pavlu Radiću dobacio: 'Ha! Tebe sam i tražio!' I mirno nacilja revolverom na Pavla Radića, kojega pogodi jedan centimetar ispod srca tako, da se Radić odmah onesviješten srušio na pod. Kako je Svetozar Pribićević sjedio u klupi tik Stjepana Radića, držalo se, da će Puniša Račić šesti hitac opaliti na Pribićevića. To se ipak nije dogodilo, nego je Puniša iza tolikoga krvoprolića posve sabrano s revolverom u ruci izašao iz dvorane kroz tzv. ministarsku sobu. Vidjelo se, da Puniša puca samo na hrvatske narodne zastupnike. Njegovi su hitci slijedili u razmacima od nekoliko časaka tako, da se cijeli zločin Puniše Račića zbio u jednoj – i to nepunoj – minuti.“ (Isto, str. 389.-390.)
Uz povik „Živela Velika Srbija“, zločinac bježi kroz ministarsku sobu. Naoružan i neometan od bilo koga napušta zgradu Skupštine i odvozi se sa zastupnikom Draganom Bojovićem u automobilu koji ga je čekao.
Đuro Basariček uskoro je umro u samoj dvorani, dok su Stjepan i Pavle Radić, Ivan Granđa i dr Ivan Pernar prevezeni u bolnicu, nakon što su im neki od zastupnika pružili pomoć. Nepuni sat nakon ranjavanja umire i Pavle Radić.
Vlada je dva sata poslije izvršenog atentata formalno „osudila“ ovaj postupak Račića, ali navodeći kako je riječ o „jednome ličnom zločinu“ zbog kojega će izvršitelju biti suđeno. Ovu tvrdnju (da se radi o „osobnom sukobu“) potvrdio je i ministar unutrašnjih poslova Anton Korošec. Za to vrijeme zločinac se krije u stanu u koji se sklonio sve do 17 sati (dakle, 5 i pol sati od izvršenja djela nitko ga nije tražio), kada se pojavljuje pred Ministarstvom unutarnjih poslova u namjeri da se preda ministru Korošecu.
- nastavlja se -
Foto: 1. DPCM
Autor: Zlatko Pinter
