Open menu
Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

POVIJEST

HRVATSKA KROZ POVIJEST
Samoviktimizacija i heroizacija nacije - temelj za stvaranje mita o "nad-rasi" koja ima pravo naplate "krvarine" od svojih "dužnika"
Manipulacije žrtvama Drugog svjetskog rata i mit o Jasenovcu (4. dio)
 

Jasenovac

 

 

Piše: Zlatko Pinter

 

 

Dio 4.

 

Mitska matrica kao "putokaz za budućnost"

 Nema naroda bez mitova, legendi i predaja, bez onoga što spada u "kolektivnu memoriju", ali Srbi su sasvim sigurno fenomen (i to ne samo u europskim razmjerima) kad je u pitanju njegovanje mitologije i megalomanskih ideja koji nisu samo dio povijesti, nego naciji služe kao putokaz za budućnost. Iz toga jednim dobrim dijelom i proizlaze  njihovi nesporazumi sa svijetom, samima sobom, pa i nemogućnost komunikacije s okruženjem.

 Čitajući brojne srpske izvore koji sa zanosom, opsesijom i čvrstim uvjerenjem govore o "posebnosti", "jedinstvenosti" i "odabranosti" srpske nacije, o Srbima kao "nebeskom narodu" i "pretečama ljudske civilizacije" i "pravu" da kao "izabrani narod" kroje granice i sudbine naroda koji ih okružuju, čovjek ima dojam da je zagazio u neki drugi svijet, u arhaičnu mitsku prošlost ranog srednjeg vijeka s kojom je moguće sresti se samo na stranicama romantičarskih povijesnih romana, bajki i legendi ili u filmovima i epskim pjesmama.

 S racionalnog stanovišta, to su naklapanja koja mnogi dočekuju s podsmjehom, no, čitajući što pišu i slušajući što govore već cijelo jedno stoljeće (pa i danas) njihovi istaknuti književnici, publicisti, nacionalni lideri, najviđeniji intelektualci i crkveni velikodostojnici, sasvim je očito da te tlapnje imaju svoju praktičnu svrhu i primjenu čije je krajnje ishodište u stalnom i latentnom sukobu s okruženjem i potpunoj nesposobnosti apsorpcije prošlosti na razuman i objektivan način – tako da umjesto "svesti o istoriji" Srbi (u većini) imaju "istorijsku svest" (kako to sjajno zaključuje Dragiša Pavlović u svojoj knjizi Olako obećana brzina pokušavajući odgonetnuti utjecaj "kosovske matrice" na mentalno stanje vlastite nacije).

 Ali nije kod Srba samo Kosovo mit – ono jest ona najuočljivija, stožerna točka oko koje se vrti srpska nacionalna mitomanija, ali tu su još: Nemanjići, Karađorđe, "ustanci" protiv Turaka, seobe, Balkanski ratovi, sarajevski atentat, albanska golgota (i "plave grobnice srpske vojske na Krfu"), bitke iz Prvog svjetskog rata (Kajmakčalan, Cer, Mojkovac, Kolubara, Drina...) proboj Solunskog fronta, itd. Danas se već stvaraju novi, a jedan od njih je vezan za "herojsku odbranu" lokaliteta na kosovsko-albanskoj granici ("Košare") - i taj se mit smišljeno širi ne bi li se lakše podnijela gorka istina o gubitku pokrajine Kosovo.

 Popis srpskih mitova i "junačkih epopeja" je podulji i u njima se porazi i pobjede stapaju u jednu jedinstvenu nacionalnu groznicu u kojoj je jedino što je neupitno "veličina i nepobedivost srpske nacije" i "besprimerne žrtve" podnesene u ratovima. Prošlost ovog naroda obilježena je "patnjom i stradanjima nezabilježenim u povijesti ljudskog roda" i sve se to promatra kao "usud", neminovna i neizbježna sudbina; patnja je sastavnica "misije" dodijeljene od Boga čime je "izabrana nacija" unaprijed osuđena na stradanje - da bi kroz to "pročišćenje" u konačnici dosegla svoj "sveti nacionalni cilj". Pred Srbima je vječita dilema: "carstvo zemaljsko" ili "carstvo nebesko". To smrtonosno klatno "usuda", poput neke kopče između vremena prošlog, vremena sadašnjeg i budućeg, zatvara krug i uvijek iznova pokreće  kobni perpetuum mobile nacionalnih tragedija, zanosa i frustracija iz kojih se već stoljećima rađaju nove zablude, ratovi i katastrofe.

 Ponekad se čini da su i neki među najistaknutijim zastupnicima velikosrpske opcije donekle svjesni pogubnosti te anakrone mitske svijesti, ali nas isti likovi uskoro razuvjere, pa unatoč povremenom kolebanju još upornije nastavljaju istim utabanim stazama, vraćajući se u okrilje nacije i prateći (poput pasa tragača) trag krvi predaka.

 Kultni srpski pisac, "duhovni otac" srpske nacije i jedan od arhitekata srpskog genocida i etničkog čišćenja tijekom 90-ih godina XX. stoljeća, Dobrica Ćosić, desetljećima je "očaravao" i "zavodio" vlastiti narod, provlačeći na jedan sofisticiran način kroz svoja djela i zapise zloguke teze o neminovnosti žrtvovanja u ime nacionalnog cilja. Tako on u Piščevim zapisima (koji su objavljivani u nastavcima u Večernjim novostima) u godinama po svršetku ratova na području bivše SFRJ očajava nad time što "u ovom narodu više niko ozbiljan i mlad nije spreman na žrtvu" i iz toga zaključuje: "Prestajemo da postojimo kao istorijski narod, kao subjekt…", jer "malo je Srba koji su spremni da poginu za nacionalnu ideju".

 Kako ne bi bilo nedoumica o kojoj je to nacionalnoj ideji riječ, on u svojoj knjizi Bosanski rat (Beograd, 2012.) na str. 138. kaže: "Dva veka mi imamo jedan isti cilj, a to je borba za oslobođenje i ujedinjenje srpskog naroda. Ovo je sedmi rat koji se vodi za ostvarenje tog cilja."

 Taj nekrofilski poriv za punjenjem grobnica u ime iracionalnog "nacionalnog cilja" koji se u suštini svodi na krvave ratove, masovna ubijanja i otimačinu tuđih zemalja i dobara nije samo Ćosićeva opsesija, ali je on taj sindrom kao nitko prije njega uspio transponirati na cijelu naciju i učiniti ga sastavnicom srpskog mentaliteta - i to je ono što je pogubno za Srbe kao narod, ali i za njihovo okruženje.

 Nekoliko tjedana prije smrti (2014. godine), kobni otac nacije (kako su Dobricu Ćosića zvali oni koju su shvaćali o kakvoj se destruktivnoj ličnosti radi i koliko je njegovo djelovanje štetno za srpski narod), piše svoj "Nacionalni testament" (O našoj istoriji, o našim pobedama i porazima...) koji je objavljen više puta, među ostalim i u beogradskom tjedniku Nedeljnik (dvobroj 24. travanj – 1. svibanj 2014., kao "in memoriam" autoru). U njemu se pisac, držeći se one vlastite "mudrosti" po kojoj je "laž dokaz urođene srpske inteligencije, vrlina i vid patriotizma", osvrće na pojedina razdoblja srpske povijesti, pa i Prvi svjetski rat i ponavlja staru dobro poznatu laž koju više nitko ozbiljan i razuman ne prihvaća kao činjenicu:

"Ako u jednom ratu izgubimo 60 odsto muškaraca, kao što se nama desilo, ako se jedna zemlja tako razori i opljačka kao Srbija, onda taj rat ne može da se slavi - kako se to danas slavi - samo kao pobeda."  

(Vidi: https://www.b92.net/info/vesti/pregled_stampe.php?yyyy=2014&mm=04&dd=24&nav_id=840138; stranica posjećena 7. 2. 2021.)

 Ovdje je riječ o Prvom svjetskom ratu i mitu koji je iz njega poniknuo - o "oslobađanju južnoslovenskih naroda" za koje su zaslužni Srbi, ali i "besprimernim žrtvama" što ih je srpski narod podnio.

 Podsjetimo na to da je Kraljevina Srbija 4 godine prije Prvog svjetskog rata (po popisu iz 1910.) imala samo 2.922.058  stanovnika (nisu svi bili Srbi!) i da bi toliki gubitak biološki najaktivnije muške populacije (jer ona uglavnom gine u ratovima), uz dodatnih stotine tisuća ranjenih i oboljelih bio nenadoknadiv i nepovratno izazvao tešku devastaciju demografske strukture od koje bi se srpski narod teško oporavio. Svoje žrtve Prvog svjetskog rata, Srbi su barem udvostručili - što potvrđuju i neki njihovi povjesničari.

 Ne zaboravimo da je samo 81 godinu poslije, što je za demografe vrlo kratko razdoblje (po službenom popisu iz 1991.), "uža" Srbija gotovo udvostručila stanovništvo, pa je imala ukupno 5.108.682, dok je na području Jugoslavije (unatoč vrlo skromnoj stopi prirodnog priraštaja) broj Srba u razdoblju od 1921. do 1991. godine porastao za čak 86,17% (!?), odnosno, u apsolutnom broju s 4.580.775 (u 1921.), na 8.528.047 (u 1991.), što je povećanje od 3.947.272.  (Izvor podataka: dr Stanko Žuljić, Srpski etnos i velikosrpstvo, Zagreb, 1997., str.166, tablica br. 14.).

 Kako je usprkos tako enormnim ratnim gubicima u Prvom svjetskom ratu i "genocidu" u Drugom, srpski narod održao (i čak značajno povećao) populaciju u Srbiji, te gotovo udvostručio svoju brojnost na području Jugoslavije i to u razdoblju od samo 70 godina - to je vrlo zanimljivo pitanje na koje nema odgovora.

 Jer, ne zaboravimo, riječ je o narodu koji tvrdi kako je nad njim od 1941. do 1945. godine počinjen genocid (kad je tobože ubijeno "stotine hiljada Srba", a po nekim radikalima i crkvenim propagandistima riječ je čak o "milionima umorenih").

 

Samoviktimizacija i heroizacija nacije - temelj za stvaranje mita o "nad-rasi" koja ima pravo naplate "krvarine" od svojih "dužnika"

 Većina normalnih ljudi na području tadašnje SFRJ (pa i onaj manji dio srpskog naroda koji je od početka znao kuda sve vodi) bila je zatečena takvom bezočnom propagandnom kampanjom koja je ledila krv u žilama i ostavljala bez riječi. Čak su i intelektualcima koji su se profesionalno bavili sličnim društvenim fenomenima trebale godine da dođu k sebi, snađu se i pokušaju objasniti što se to i zašto događa.

 Poseban fenomen u svemu predstavljala je činjenica da nikakvoga otpora tzv. antifašističkih snaga (u koje su se Srbi kao "tvorci" nove Jugoslavije i "oni koju su za nju prolili najviše krvi" zaklinjali desetljećima) narastajućem ekstremizmu koji je krajem 80-ih godina već dobivao posve jasne konture velikosrpskog naci-fašističkog pokreta, nije bilo. Komunisti, socijalisti, monarhisti, četnici, fašisti, radikali, pa čak i tzv. demokrati i liberali – svi su bili na istoj strani i nitko od njih nije ustao protiv ideje "Velike Srbije". Malobrojne snage autentične građanske opcije i demokratske stranke manjinskih naroda, razbijene, marginalizirane i pod prijetnjama i pritiscima natjerane doslovce u mišju rupu, nisu se smjele niti oglasiti.

 Među Srbima je i danas malo onih koji će bez zadrške i oklijevanja izreći istinu i korijene ovih bolesnih pojava koje razaraju i samo srpsko društvo potražiti na pravom mjestu.

 No, ipak ih ima.

 U jednoj od radio emisija beogradskog multimedijalnog portala Peščanik (u kojoj je 27. lipnja 2014. godine, povodom obilježavanja stote obljetnice od početka Prvog svjetskog rata obrađivana tema pod nazivom "Mitski rat"), povjesničarka dr. Dubravka Stojanović (profesorica na Odseku za istoriju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu), pojašnjava kako su heroizacija prošlosti i samoviktimizacija utjecale na stvaranje mita o Srbima kao najvećim žrtvama ali ujedno i najvećim ratnicima i herojima među balkanskim narodima.

 Kao predložak za pojašnjenje srpskog mitskog obrasca o naciji-žrtvi i heroizaciji vlastite prošlosti, ali i o tezama da su Srbi uvijek krvarili za druge narode koji su im umjesto zahvale po pravilu činili zlo (pa stoga imaju pravo osvetiti se, naplatiti "dug u krvi" i skrojiti granice države po svojoj mjeri i na njihovu štetu), poslužila je Knjiga o Milutinu autora Danka Popovića (koja predstavlja neku vrstu sažetka - digest obimnog opusa Dobrice Ćosića u 4 sveska, Vreme smrti). Za tu knjigu se, naime (ne bez razloga) tvrdi, da je u bitnoj mjeri utjecala na javno mnijenje u Srbiji koje se već sredinom 1985. godine u ogromnoj većini opredijelilo za radikalnu srpsku desnicu i prihvatilo velikosrpsku, četničku opciju. Imaginarni lik iz Popovićevog romana, srpski seljak Milutin preko noći je postao "deda svih Srba" i arhetipski "junak - mučenik" s čijom se sudbinom poistovjetila cijela nacija, a knjiga koja je tiskana u 20-ak izdanja s preko pola milijuna primjeraka ušla je u svaku srpsku kuću.

Budući da se radi o vrlo zanimljivom izlaganju koje objašnjava mnogo toga vezano za spomenute fenomene, možda bi bilo korisno i poučno ovdje citirati barem jedan njegov dio. 

Dakle, dr. Dubravka Stojanović među ostalim kaže:

 "(...) Prvi svetski rat je izuzetno važan zato što je nekoliko bitaka koje su se u njemu dogodile, počevši od Cerske i Kolubarske, zaključno sa probojem Solunskog fronta, presudno za stvaranje tog mita o ratničkoj i pobedničkoj naciji. Mislim da je Arsenije Jovanović, koji je režirao 'Kolubarsku bitku' u pozorištu, najbolje u jednom intervjuu kasnije to sam definisao, rekavši da je Kolubarska bitka u stvari Kosovska bitka, ali sa pobedom na kraju. To ne znači da je pobeda bitnija od poraza. Naprotiv, poraz je bitniji, ali ipak ta priča o pobedi godi, ona je ipak važna za nacionalno samopouzdanje, za heroizaciju nacije.

(...) Ideja o heroizaciji prošlosti, na primer, ulazi u današnji udžbenik kroz jedan citat nekog francuskog oficira koji kaže – hajde da verujemo da to zaista kaže – citiram iz današnjeg udžbenika: 'Samo je francuska konjica, i to uz velike napore, mogla da stigne srpsku pešadiju'. U jednom istorijskom izvoru, romansiranom sećanju francuskog oficira koji govori o tim velikim danima, ovako nešto je sasvim dopušteno, i to je potpuno u redu. Ali da to uđe u udžbenik istorije, i to bez ikakvog otklona, bez ikakvog pitanja đacima 'kako vam zvuči ovaj citat?', bez ikakvog dovođenja u pitanje kako je moguće da francuska konjica jedva prati srpsku pešadiju i to na visinama Kajmakčalana, već jasno govori o čemu se tu radi. Dakle, radi se o pripisivanju natprirodnih svojstava srpskoj vojsci i srpskom narodu, i to je bilo ključno, ako se setimo, za kraj osamdesetih, to je bilo ključno za pripremu rata, zbog toga što se tada govorilo'svi naši ratovi su pobednički, naši protivnici su sve ratove izgubili' – i na tome se hranila nacionalna arogancija.

Podrazumevalo se da će takav biti rezultat i tog rata koji se pripremao, i već sama ta činjenica govori koliko je to užasno opasno, jer to jeste bilo ključno za ulazak u rat, da smo mislili da ćemo te Hrvate, Albance koji nikad nisu ni državu napravili, ni jedan rat dobili, da ćemo to da smažemo za sekund i da, kao što je Arkan govorio, pijemo kafu u Zagrebu. Međutim, eto, kada nešto postavite na mitu, stvar se obično preokrene, i Srbija je doživela te velike poraze kakve je devedesetih doživela.

Druga ključna ideja zbog koje je Prvi svetski rat taj osnivački mit jeste ideja o naciji-žrtvi, o kojoj smo jako puno u Peščaniku govorili, i uvek smo govorili da je ta samoviktimizacija naročito povoljna na Prvom svetskom ratu gde je Srbija realno izgubila između trećine i četvrtine stanovništva. Ali jedno pitanje je kolike su stvarne žrtve, a drugo pitanje kako se mi s tim žrtvama dalje odnosimo, kako se ponašamo prema njima, na koji način ih pamtimo. U svakom slučaju, ta samoviktimizacija, koja je zloupotreba tih žrtava, užasno je važna zato što narod-žrtva ima sve te moralne i političke privilegije, svaki njegov postupak je unapred oprošten, i ona služi da se svi okolni narodi stalno podsećaju na taj nikad isplaćeni dug. Ili, kao što je Amos Oz rekao jednom prilikom, 'prisustvujemo svetskom prvenstvu za najveću žrtvu među narodima', i mislim da su Srbi odavno u toj trci.

 Ideja o žrtvama, veličanje smrti, ključna je za delo Dobrice Ćosića koje se i zove 'Vreme smrti', a Milutin je sam po sebi arhetip te žrtve. Kroz sva ta književna dela dominira slavljenje smrti kao ključne teme života. To je nešto što je, na žalost, takođe ušlo u nastavu istorije, i ovde se često koriste izvori. To je taj tipičan mehanizam, gde kažete 'pa evo, izvor kaže'. Pitanje je, naravno, kakav je tvoj odnos prema tom izvoru, kako ćeš ti đaka uputiti da čita taj izvor ili je đaku od 13 godina prepušteno da ga shvati. Na primer, na jednom mestu u današnjem udžbeniku, gde se opisuje situacija u Valjevu – dakle, ponovo je istorijski izvor u pitanju – stoji da su okupatorske snage javljale da 'i muškarci i žene smrtnu kaznu dočekuju stoički, mirno. Smrtna kazna izgubila je svaku efektivnost. Smrti se niko nije plašio'. I kada vidimo bilo koji opis u današnjim udžbenicima vidimo da je to ne samo ideja, već i sam jezik Dobrice Ćosića, tako da u udžbenicima piše 'Srbija je bila zemlja smrti'. To je ponovo širenje tih epskih vrednosti, u kojima se razvija prezir prema smrti i pripremaju se i najnovije generacije za ideju da je smrt vrhunac koji oni uopšte mogu i da dožive.

Više puta smo u Peščaniku govorili o tom odnosu prema žrtvama, odnosu prema brojevima, ali uvek treba ponoviti...Dakle, ponovićemo još jednom tu priču. Ono što se u poslednje vreme ustalilo, i ono što piše u svim udžbenicima istorije, to je taj broj od 1.200.000 mrtvih. Ono do čega je stigla naučna istoriografija uglavnom je oko 700.000 mrtvih, što je, naravno, zastrašujući broj za državu koja je imala oko 3.500.000 stanovnika. Odnekud je istoričarima, piscima udžbenika i svima koji učestvuju u toj debati potrebno da ubiju još pola milionaljudi, ali je sada i odnos prema tom broju, naravno, nešto čime se mi ovde pre svega bavimo. U jednom udžbeniku koji je objavljen u Miloševićevo vreme, pisao je taj broj od 1.200.000 ljudi, ali je stajala i rečenica:'Ipak, ona je [Srbija] podigla svoj ugled'. Drugim rečima, direktno se kaže da je to vredelo, da se to isplatilo, da jeste možda to malo mnogo, ali je i dalje na snazi princip mourir pour la patrie što bi rekli Francuzi, i niko od nas i nema šta pametnije nego da položi svoj život na taj način, ponovo i uvek, u svakoj prilici.

 Zašto se uvek vraćamo na ovaj broj, i zašto uvek govorimo o tim brojevima? Zbog toga što je to, u stvari, centar tog mita. On je nosilac te samoviktimizacije, od povećanja broja do načina na koji se time bavimo. A jasno govori da je mit zato što te žrtve nikada nisu prebrojane. I u nizu popisa stanovništva koji su se dešavali posle Prvog svetskog rata moglo se tačno utvrditi koliki je taj broj bio. Međutim, to se nikada nije desilo. I to se nikada nije desilo za Drugi svetski rat, i to se nikada nije desilo za ratove devedesetih.

 (...) To je odnos prema žrtvama. Nikoga tu ne zanimaju stvarne žrtve, pogotovo ih ne zanima svaki pojedinac, što bi tebalo da bude deo modernog društva, koje slavi i pamti svaki pojedinačni život. Dakle, ništa od toga stvarno nije važno, nego je važan samo taj mit i svakome je važno da se samo neprekidno vrši manipulacijama brojevima.

(...) Prelazimo na sledeću mitsku tačku: Prvi svetski rat je važan zbog toga što na osnovu srpskog ratovanja u njemu možemo da gradimo tu sliku jedinstvenosti, ekskluzivnosti. I stalno se ponavlja da niko drugi nikada nešto slično nije uradio. Kod Milutina to možemo da nađemo na desetinama mesta. On stalno o tome govori. Evo, na primer, jedna rečenica: 'Nikad ni jedan drugi evropski narod nije ratovao na ovakvim visinama' – misli se na Kajmakčalan. Kao što, isto tako, piše i u udžbeniku, pa je recimo taj prelazak preko Albanije, piše, fenomen bez presedana u istoriji ratovanja i međunarodnih odnosa. Dakle, i udžbenik direktno, kao i književnost, proizvodi tu svest o apsolutnoj jedinstvenosti. Naravno, tu jedinstvenost postižemo tako što je svaka komparacija kod nas nemoguća. Postaviti odmah jedan od osnovnih naučnih postulata i reći 'hajde da vidimo da li je neko na taj način ratovao, da li ima takvog presedana' – to je, naravno, nedopustivo jer time rušite mit, a ono što je tu presudno jeste da verujete u tu jedinstvenost jer je, naravno, ekskluzivnost prvi korak do superiornosti koja vam onda daje veća prava nego što drugi imaju. Samim tim vi počinjete da rangirate narode, i čim vi rangirate narode, vi ste na korak od genocida, jer onda smo odmah u priči o višima i nižima, i odmah do pitanja da li ti niži uopšte imaju pravo na život.

 Kada ste sebe već tako superiorno postavili – dolazimo sada do nove tačke u mitu – vi sebe nemate s mnogo čim drugim da poredite. Vi ste već iznad svih drugih naroda, prema tome, što bi se reklo, samo nebo vam je granica. I odatle upravo i imamo to korišćenje biblijskih metafora. Kao što možemo da vidimo u medijima ili u književnosti, ključne dve reči kada se govori o srpskom ratovanju u Prvom svetskom ratu jesu 'golgota' i 'vaskrs' Srbije. Tako se zovu i mnoge emisije, a ono što je bitno jeste da u apsolutno svim udžbenicima, i onim konzervativnijim i onim malo liberalnijim, koji su danas u upotrebi uvek postoji upotreba te dve reči. Cela nacija neprekidno izgovarajući te reči ponavlja Hristovu sudbinu, ali je to ponovno slavljenje smrti jer, kao što je poznato, u ideji da nema vaskrsenja bez smrti, zapravo smrt ima centralnu poziciju. Ponovo se vraćamo na kult koji je bio presudan i za ratove – da bi Biljana Plavšić mogla da kaže da ćemo žrtvovati tri od šest miliona, kako je ono beše izračunala, i da bismo te ljude pozvali u smrt – ali i da bismo stalno održavali taj sistem vrednosti, jer ne znamo kad će nam biti to ponovo potrebno i kad će nas neko ponovo pozvati u smrt.

(Vidi: http://pescanik.net/emisija-27-06-2014/; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 11.01.2017.)

 

- nastavlja se -

 

 Drugi upravo čitaju...
 

 

 

 

 

 Foto:  1. DPCM/slobodnaevropa.org

 

Autor: Zlatko Pinter

 
 
 
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
 
 

 

 

Zlatko

hrenfrdeituk

Harley-Davidson Zagreb

TOP AUDIO

Trenutno posjetitelja

Imamo 346 gostiju i nema članova online

A- A A+
Ocijenite dosadašnji rad Nacionalnog stožera civilne zaštite
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Pomoć braniteljima i njihovim obiteljima

Open menu
JSN Epic is designed by JoomlaShine.com