Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

POVIJEST

HRVATSKA KROZ POVIJEST
U Sloveniji, Hrvatskoj i Vojvodini, porezi koje je nametnuo Beograd bili su od 3 do 5 puta veći nego u Srbiji, Makedoniji ili Crnoj Gori
Povijesne stranputice - doba idealizma i obmana (9. dio)
 

Kraljevina SHS

 

DOMOVINSKI RAT - Geneza velikosrpske agresije  (piše: Zlatko Pinter)

 

 

Bilo je očito da će potlačeni krajevi biti nemilice pljačkani od beogradskog režima

 

 

2.2. Uvod u teror (nastavak)

 

Odmah nakon „ujedinjenja“, po Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Vojvodini raspoređeni su srpska vojska i policija, jednako kako je to već ranije bilo učinjeno u vrijeme pripajanja Makedonije, Kosova i Vojvodine (Baranje, Bačke, Banata) Srbiji. Ove je krajeve odmah po svršetku Prvoga svjetskog rata najprije okupirala srpska vojska – uz pomoć svojih saveznika, u prvom redu Francuza – i nametnula im svoju vlast, pa se onda formalno proglašavalo „pripajanje“ Srbiji. Tako se Srbija koristeći represiju (a služeći se po potrebi i manipulacijama uz pomoć „Narodnih skupština“ – kako je to učinjeno u Vojvodini) dočepala zemalja sjeverno od Save i Dunava koje joj nikad nisu pripadale, s jasnim ambicijama da nastavi svoje širenje na zapad pod okriljem „Kraljevstva SHS“ i žezlom Karađorđevića.

 

Na vidjelo su od prvoga dana „ujedinjenja“ jasno izašle namjere okupatorskog srbijanskog režima, koji sve zemlje iz sastava bivše Monarhije smatra osvojenim područjima i ratnim plijenom, a stanovnike koji tamo žive svojim podanicima i slugama.

...

Evo što o tom vremenu piše jedan od najcjenjenijih jugoslavenskih povjesničara iz razdoblja nakon Drugoga svjetskog rata   Ferdo Čulinović:

 „(...) Srpske su snage uvele brutalno izvanredno stanje, tretirajući nesrpske civile kao neprijatelje, a njihove zemlje kao novoosvojene srpske teritorije. Na primjer, u Ukazu od 28. travnja 1919. godine jasno stoji da 'Stanovnici neprijateljskih područja koja je zauzela vojska podliježu prijekim sudovima'.“

(Ferdo Čulinović, Jugoslavija između dva rata, sv.1, Zagreb, 1961., str.178-179.; istaknuo: Z.P.)

 

Ova pravila spadala su u srpske vojne zakone, imala su status „vojne tajne“ i sve što se odnosilo na njih bilo je strogo zaštićena državna tajna, odnosno, nije se otkrivalo javnosti. Dakle, vojni zakoni su primjenjivani na civilno stanovništvo (!?), što znači da je u spomenutim krajevima vladao vojno-policijski teror sasvim nalik na vladavinu vojne hunte u najcrnjim diktatorskim režimima. Narodi koji su do jučer živjeli u civiliziranoj i normalnoj državi, susreli su se iznenada s takvom primitivnom, brahijalnom silom kakvu nisu poznavali čak ni stanovnici (bivših austrougarskih) pograničnih područja koji su imali dodira s osmanlijskim osvajačima.

Prema stanovništvu su, dakle, primjenjivane brutalne mjere fizičkog kažnjavanja (uglavnom batinanje drvenim palicama ili volovskim žilama, tzv. bikovačama), što se činilo uvijek kada su u pitanju bili „građanski prekršaji“, a odnosilo se isključivo na one koji nisu bili Srbi. Takve drakonske i neljudske kazne prakticirale su se po pravilu tamo gdje su živjeli Hrvati i muslimani.

Budući da je hrvatski Sabor još 1869. godine ukinuo svaki vid tjelesnog kažnjavanja za takve prekršaje, tamošnji seljaci bili su šokirani i zgroženi takvom praksom.

 

Dva po svemu različita svijeta, dva svjetonazora i dvije civilizacije, jedna s osmanlijskim naslijeđem, mentalitetom i kulturom nasilja (pri čemu su surova mučenja u ubijanja bile sasvim uobičajene i društveno prihvatljive, pa čak i poželjne pojave, naročito kad se radilo o „srpskim neprijateljima“) i druga s mentalitetom srednje i zapadne Europe u kojemu je takvo što bilo ne samo nepoznanica nego i nezamislivo, očito se nisu mogli razumjeti niti funkcionirati u okviru zajedničke države. Naime, bez jedinstvenog sustava vrijednosti i dodirnih točaka po pitanju svjetonazora i sličnog civilizacijskog odnosa prema temeljnim društvenim vrednotama, nije moglo biti nikakvoga konsenzusa niti dogovora, pa i onoga koji se odnosio na uređenje i ustroj zemlje.

 

U toj „truloj“ austrougarskoj carevini (kojoj je pripadala i Hrvatska), otvarali su se univerziteti i operne dvorane, gradile katedrale, ceste, tisuće kilometara željezničkih pruga, održavali balovi, kazališne predstave i slikarske izložbe, dok su u Srbiji dizani ustanci i trajala bespoštedna borba s turskim osvajačima – po onoj Njegoševoj („u krv će nam vjere zaplivati, bit' će jača koja ne potone“). Spoj takva dva nedodirljiva svijeta u zajedničkim granicama, bila je iluzija koja je na kraju skupo plaćena krvlju i životima desetaka tisuća ljudi, žena i djece koji su ubijani, zlostavljani, progonjeni, zatvarani i izvrgnuti krajnjoj bijedi i oskudici koja je nerijetko imala za posljedicu čak i gladovanje.

Čitave regije, naročito one krševite (bez obradive poljoprivredne površine) u kojima su živjeli Hrvati – katolici (poput zapadne Hercegovine ili Zagore) bila su dovedena u stanje takve neimaštine da su mnoge obitelji bile primorane baviti se švercom (krijumčarenjem) duhana na koji je država polagala monopol, pa čak i po cijenu vlastitih života. Švercere su (na putu prema Bosni ili Crnoj Gori) presretali srpski žandari i „financi“, te ih progonili, zatvarali, a ne rijetko im postavljali i zasjede, ne dopuštajući da svojim obiteljima osiguraju i tu koru kruha od koje je ovisilo puko preživljavanje.

U Sloveniji, Hrvatskoj i Vojvodini, porezi koje je nametnuo Beograd bili su od 3 do 5 puta veći nego u Srbiji, Makedoniji ili Crnoj Gori, a seljaštvo i radništvo potlačeno je i poniženo kao nikada do tada. Zato se postupno i s relativnim uspjehom među radništvom i seljaštvom i javljaju pokreti (poput komunističkog), koji zagovaraju socijalnu pravdu, a štrajkovi i pobune postaju već od 1919/20. godine uobičajena pojava. Svako nezadovoljstvo režim guši u krvi, grubom silom, kundačenjem, ubijanjem i zatvaranjem u kazamate u kojima su ljudi mučeni na zvjerske načine. Čitave obitelji završavale su u zatvorima pretvorenim u mučilišta i na zatočenike je osim fizičkih mučenja primjenjivan posebni oblik torture u vidu psihološkog nasilja – kao što je ucjenjivanje životima članova obitelji, mučenje djece i žena pred osuđenicima ili osuđenika pred članovima obitelji i sl.

Kao platežno sredstvo (moneta), u Kraljevini SHS do 1920. godine koristila se tzv. SHS ili jugoslavenska kruna (ustvari žigosane novčanice austrougarske krune), a kasnije „jugoslavenski dinar“ s trojezičnim žigom (na srpskom, hrvatskom i slovenskom jeziku), ali s vrijednošću izraženom u krunama. Prigodom žigosanja novčanica (od 10, 20, 50, 100, 500 i 1000 kruna), država je uzimala 20% od vrijednosti, što je također bila najobičnija pljačka usmjerena prema stanovnicima zapadno od Drine i sjeverno od Dunava.

Srbija, naime, nije imala nikakvoga iskustva s monetom, porezima ili bilo kakvim drugim mehanizmima državnih financija, pogotovu ne onima koji su se primjenjivali u razvijenoj srednjoj i zapadnoj Europi, pa se htjela ili ne morala oslanjati na austrougarsku infrastrukturu, kako u pogledu tehnologije rada, tako i po pitanju činovničkog aparata.

Da će potlačeni krajevi biti nemilice pljačkani, od početka je bilo očito, a to je dolazilo do izražaja u svim postupcima beogradskog režima – od razreza poreza do raspodjele državnog prihoda i upravljanja vitalnim resursima.

Stoga nikakvo iznenađenje ne predstavlja činjenica da je u svakom pogledu (pa i ekonomski) potpuno zaostala i devastirana Srbija (koja je po razvoju bila na razini turskih sandžaka ili pašaluka s krajnje primitivnom poljoprivredom i stočarstvom i bez ikakve industrije ili prerađivačkih kapaciteta), prigodom pretvaranja krune u dinar, taj omjer podesila onako kako je to njoj odgovaralo, pa je on iznosio u početku 2:1, a kasnije 4:1 u korist dinara.

 

Kruna je bila u optjecaju sve do 1922. godine (sukcesivno se povlačila iz novčanog prometa od 1920.), a takav omjer između nje i dinara bio je izvan svake ekonomske logike i opravdanja.

Time je Srbija sebe dovela u privilegiran položaj u odnosu na Sloveniju i Hrvatsku i potvrdila kolonizatorski odnos prema ovim zemljama u sličnoj mjeri u kojoj je to ranije već provela u Makedoniji, na Kosovu i u Crnoj Gori.

 

U takvom odnosu snaga hrvatski je narod suočen s režimom kojemu je cilj bio porobiti ga, lišiti identiteta, odnaroditi, asimilirati i na kraju mu oduzeti zemlju; i te namjere beogradski vlastodršci uvjereni u svoju nadmoć, nisu se čak trudili ni prikriti.

 

- nastavlja se -

 

 

 Foto:  1. UCM

 

Autor: Zlatko Pinter

 
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
 

Zlatko

Harley-Davidson Zagreb

hrenfrdeituk

TOP AUDIO

Trenutno posjetitelja

Imamo 263 gostiju i nema članova online

A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
U drugom krugu predsjedničkih izbora biti će:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Pomoć braniteljima i njihovim obiteljima

DOMOLJUBNI PORTAL - 2019 - CrneMambe.hr