POVIJEST
DOMOVINSKI RAT - Geneza velikosrpske agresije (piše: Zlatko Pinter)
U zajedničkoj državi s velikosrpskim prevarantima, bizantskim ološem
Zahvaljujući naivcima, opsjenarima i šarlatanima koji nisu osjećali bilo svoga naroda niti ih je za njegove interese bilo briga, nego su glumeći „elitu“ provodili vlastite fikcije ili naloge srbijanskog dvora, završili smo u zajedničkoj državi s velikosrpskim prevarantima i šićardžijama, s bizantskim ološem koji je od početka imao svoje planove i čiji je krajnji i jedini cilj bio stvaranje „Velike Srbije“.
Neki u to vrijeme (prije „ujedinjenja“ u Kraljevinu SHS) u svijetu znameniti Hrvati bili su tako opijeni srpskom mitskom prošlošću, da je to (iz današnje perspektive) jednostavno neshvatljivo.
Jedan od takvih bio je Ivan Meštrović, genijalni hrvatski kipar svjetskog glasa. U to vrijeme vjerojatno najgorljiviji pristaša i promicatelj „Vidovdanskog misterija“ i „Kosovskog Hrama“ među Hrvatima čije je ime nešto značilo u svijetu, on je dobar dio svojih djela iz tog razdoblja stvaralaštva ostvario upravo nadahnut tim iluzijama („Kosovski ciklus“) i vlastite opsesije tom temom prenio na umjetničko polje, veličajući novi „filozofsko-religiozni pravac“. Dakle, srpska megalomanija, grandomanija i mitomanija nije imala granica. Oni su pretendirali svoje fikcije o „junaštvu“ i „mučeništvu“, dakle, sve ono što je moglo biti korisno za velikosrpsku nacionalnu ideju a stoljećima je njegovano kroz usmenu predaju, „junačke epske pesme“, narodne priče, legende i bajke, pretočiti čak u „znanstveno-filozofsku“ teoriju koja bi ojačana pravoslavljem osnažila blasfemične teorije o „izabranom“, „božjem“ narodu kojemu je „odozgo“ namijenjena uloga „ujedinitelja“ Slavena, ili Pijemonta na Balkanu (kako su to ne rijetko u to vrijeme govorili srpski nacionalisti).
Jedan od najuvjerljivijih opisa Meštrovićeve opčinjenosti srpskom mitologijom, ostavio nam je književnik Miroslav Krleža koji je bio i dragocjeni kroničar svoga vremena:
„Svoj religiozni motiv 'Kosovskoga Hrama' objasnio je Ivan Meštrović godine 1915. ovako: Kosovo je trnova kruna u stradanju jugoslavenskoga naroda... U cijelom jugoslavenskom narodu, kad se spomene Kosovo, svakome prođe jeza kroz tijelo. ... On je imao svoja tri Kosova prije toga. Prvo je bilo u Petrovoj-gori, na Hrvatsko-Bosanskoj granici, god. 1102., kad je poginuo poslijednji hrvatski kralj Petar Svačić... Drugo jugoslavensko Kosovo bilo je na rijeci Marici, kad je poginuo srpski kralj Vukašin, otac velikoga našega heroja Kraljevića Marka i kad je pala Makedonija pod tursko ropstvo. Treće naše Kosovo bilo je po Jajcem u Bosni, kad su Turci osvojili Bosnu i pogubili njezina kralja Stjepana Tomaževića. Ali sve ove katastrofe ostale su blijede pored kosovske katastrofe od g. 1389., kad je izginula vojska Cara Lazara a na njenom čelu sam Car Mučenik. ... Toga dana je narodu bilo pokopano carstvo i sloboda ovoga svijeta, ali ga je taj udes spojio sa vječnosti. Tu, na Kosovu, njegov se je car, noć prije bitke, s Bogom razgovarao i privolio nebeskom carstvu, kao jedinom vječnom carstvu, da za njim i po njemu i njegov narod vječan postane. I zaista je sva vojska slijedila svojega cara i pošla s njime i izginula s njim, sva do posljednjega, za ljubav vječnog carstva. Ostao je samo jedan vojnik od sve te vojske, komu su Turci oči iskopali.
... Taj vidoviti slijepi guslar nije vidio sjaj ovoga svijeta nego njegove muke, ali je zato vidio sjaj pravde i vječnoga svijeta. Vidio je kako je Gospod prelomio sablju Cara njegovoga i time kazao da se pravda ne dobiva tim oružjem, nego žrtvom i pokorom. Zato je slijepac, kao vojnik onoga carstva, uzeo gusle od suvoga drveta i krenuo kroz zasužnjeni narod. ... Narod je slijepcu guslaru vjerovao. ... Tako se vojsci kosovskoga cara ne zna broja, datuma ni mjesta kad i gdje je koji poginuo. Njegova vojska broji na milijone. ... Sav jugoslavenski narod jesu vojnici Cara Lazara. ... Vidovdanski Hram jest hram religije krajnjega požrtvovanja, religije Cara Lazara. ... Sveštenik hrama je Slijepac, koji hodeć po zemlji, gleda u carstvo Vječnosti. ... Temelji hrama jesu beskrajne pravedne žrtve naše rase, stupovi su mu svi oni koji trpe i podnose, litanije u njemu pjevanje ljudskih muka, tamjan mu je ljubav, sveta voda suze poniženih i željnih pravde. Toranj hrama jesu očišćene duše, ... a zvona njihov veliki glas, koji kaže: Živite u miru i ljubavi s ljudima i sa svim stvorenjem Gospodnjim, usavršujte se neprestano, da postanete ravni Njemu, a on je Neizmjeran.
(London, 01.09.1915.)'.“
(Vidi: Miroslav Krleža, Deset krvavih godina i drugi politički eseji, Sarajevo 1990., str. 301/303.; istaknuo: Z.P.)
Ne ulazeći u psihološki profil genijalnog kipara i uzimajući svakako u obzir vrijeme i okolnosti u kojima se to događalo (jer srpska mitomanija je tada bila u usponu, protežirana ne samo iz Srbije, nego i iz mnogih svjetskih kulturnih centara), jedino što se može zaključiti jeste da ovakav panegirik može napisati samo slijepi obožavatelj jednoga mita i iluzije koji nesvjestan toga, u vatri svoga zanosa gubi svaku vezu s realnošću.
No, takvi stavovi, pogotovu kada ih je zastupala veličina kao što je Ivan Meštrović, koji je uz to bio i član Jugoslavenskog odbora u Londonu i imao ne mali utjecaj na hrvatsku političku elitu i javno mnijenje, sasvim sigurno su doprinijeli ubrzanju procesa za hrvatski narod kobnog „ujedinjenja s jednokrvnom južnoslavenskom braćom“ – koja se prema Hrvatima nisu ponijela bratski, nego prije kao dželati i krvnici. Kao i većina hrvatskih zanesenjaka koji su sanjali o „integralnom“ jugoslavenstvu i jugoslavenskoj nad-rasi i Meštrović se kasnije, nakon uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca teško razočarao u ovu ideju, pokajao i priznao svoje grijehe, ali, bilo je prekasno. Umro je u egzilu, u SAD-a 1962. godine.
Kako i sam Krleža kaže (na 303. str. iste knjige): „on (Meštrović – op. Z.P.) sa ovim 'stravičnim pitanjima' postupa tako ležerno, kao da je riječ o najsvakodnevnijoj političkoj propagandi. On se izražava jednostavno, kapelanski, više od toga, pučki, kao da prepisuje svoje teze iz nekog pobožnog kalendara ... „, ocjenjujući da su njegove „prodike dostojne pera oca Nikolaja Velimirovića.“ (istaknuo: Z.P.)
Sličan je bio slučaj i s hrvatskim povjesničarom Milanom Marjanovićem koji je (u jednome od brojnih tekstova u slavu „Kosovskog Hrama“ i „Vidovdanskog misterija“, idući stopama Meštrovića) zaneseno pisao:
„Tip jugoslavenske rase jest Marko Kraljević, a simbol našega života jest Kosovo. ... Mane tipa 'Marko' izazivlju 'Kosovo', a tragedije raznih 'Kosova' izazivlju način života i djelovanje Marka. ... Tursko je doba bilo okajanje grijeha pređašnjega života naroda. To je bila naša prva velika inicijacija: kosovska inicijacija. ... Druga velika inicijacija je ovaj Veliki Rat. Simbol ove kušnje bit će 'Albanija': exodus naroda. ... I ovaj je rat kazan za velike grijehe naše, 'Albanija' je jedno okajanje. ... I doći će treća kušnja, možda najteža ... Kosovski je simbol možda najtjesnije vezan o Vidov-dan ... Duhovni nacionalizam treba da zamijeni primitivni krvni ili pusti politički nacionalizam. ... Onda bi mogli da sazrijemo za četvrtu epohu naše evolucije, koja nam se otvara stvaranjem države, a koju je navijestio umjetničkim navještajem Meštrović: Kosovskim, Vidovdanskim Hramom.“
(Vidi: M. Krleža, isto, str. 307.; istaknuo: Z.P.).
Ovaj opus Milana Marjanovića paradigmatski je dokaz da je moguće pretakanje mitova i fikcija u novi „znanstveno-povijesno-duhovno-filozofsko-religijski“ pravac, čije je ishodište „Njegovo Veličanstvo Srpski Kralj“ (diktator i tiranin kojega ovaj stavlja u istu ravan s božanstvom) i Vidovdanski Ustav (sa svojim mučilištima, gubilištima, glavnjačama, krvavim progonima i ubojstvima intelektualaca, bezrazložnim egzekucijama seljaka, surovim batinanjima, globama i višestrukim porezima, montiranim političkim procesima ...). Kao da je Stvaranje Države samo po sebi rješavalo sve ostalo.
Patološka opsjednutost Milana Marjanovića i luđaka sličnih njemu srpskim mitovima, u dobroj je mjeri doprinijela tomu da se hrvatski narod uvuče u klaonicu iz koje nije bilo izlaza i takvi su velikosrpskim mitomanima i hegemonistima došli kao naručeni.
I neki srpski intelektualci čudili su se tom državnom savezu koji je bio izvan svake logike i kojim se nastojalo postići nemoguće: premostiti nepremostivu civilizacijsku provaliju između naroda s potpuno različitim kulturama, povijesnim naslijeđem i mentalitetima.
- nastavlja se -
Foto: 1. UCM
Autor: Zlatko Pinter
