Satira

KULTURA

Kultura: SATIRA

Bilo jednom u Hrvatskoj... No prije no što je bilo u Hrvatskoj bilo je u Jugoslaviji.

 Pa 'ajmo ispočetka.

...

Kako je sve počelo

Bila jednom jedna Juga. I u njoj Hrvati. Neki su odmah rekli da bi oni da je Hrvatska sama za sebe. Pa su dobili batina. Neke su i ubili a neke zatvorili. Nekima su dali mjesto u politici, jer znamo da politika mijenja mišljenje bolje od batina.

Pa to tako išlo drž' – ne daj do kraja osamdesetih. Ili početka devedesetih. Mišljenja se razlikuju jer tako je to kod nas.

Jer kod nas knjige ne pišu pobjednici, već podobnici. A oni pišu kako njima paše. Još nismo ni Prvi svjetski raščistili a kamoli Domovinski ili privatizaciju. Koja nikada neće u udžbenike povijesti. Nije podobna.

Taman nekako u to doba pijuckao sam pivo sa best frendom na jednoj zagrebačkoj terasi. Inače smo bili totalno apolitični ali kad ti krene zveckanje oružjem ispod balkona počneš bit' itekako političan. I političar.

- Znaš, možda je i bolje da se zarati pa da to već jednom prekinemo. Pa ćemo moći u miru pjevati „Ustani bane“ kad se napijemo – veli mudri moj pajdo nakon osme pive.

- Aj, ne seri. Nit' znaš tekst, nit' znaš melodiju, a niti smo to ikada pjevali. A i nemamo sluha pa baš ne pjevamo. Osim tu i tam' Azru, Stonse, Dugme….. – ne dam se ja u rat samo tako.

- Ne seri. Konobar, daj još po rundu. Za dom. Molim. – veli on. Fin momak. Za nekoga tko bi išao u rat.

I nije. Otišao je u Njemačku sa prvim metkom. Ja ostao.

Po običaju nije mi se dalo daleko putovat'. I bilo tako povuci potegni, drž ne daj, pa malo uletili i Nijemci, malo Talijani, Ameri , svi po malo i mi pobijedismo. Mrskog neprijatelja.

Novi hrvatski preporod

E da vidiš sreće i veselja. Novog hrvatskog preporoda. Mijenjale se ulice, smišljale nove riječi, pisali pravopisi, ubacivalo "ije" i "je" i gdje trijeba i ne trijeba. Na svakom uglu čuješ „Ustani bane“, Zdravo djevo, kraljice Hrvata“, himna se pjevala na svadbama, sprovodima, rastavama, utakmicama 3. lige, kockice preplavile svijet, grb se kačio na jakne, tenisice, registarske pločice. Sreći i veselju nema kraja.

Ostvario se stoljetni san. No, je li?

A buđenje bolno. Pa kola krenula nizbrdo. Jer takvi smo mi. Lopovluk nam u krvi. Voljeni predsjednik začas postao sastavni dio najsočnijih psovki. Svi oko njega se preko noći obogatili. I to ne malo. Obogatili se do jaja. Sedam budućih pokoljenja im neće morat' prstom maknut. I nastavilo se to. I ide, ide, ide…. Pa jednog dana netko reče:

- A jebi ga, nije u toj Jugi baš ni bilo tako loše.

Pa ga ubiše. Kad su za par dana rekli još neki, ništa se nije dogodilo. Preživili su.

Pa se stvorile male skupine, pa stranke, pa pioniri, pa omladinci, pa Fejsbuk grupe… Sve čekam Tita da se pojavi. U mercedesu. Sa Jovankom. I nema više „Ustani bane“, Zdravo djevo“ a nikako nema „Čavoglave“. A ni branitelja.

Jer su oni krivi. I doveli do sranja i pobijedili mrskog neprijatelja skupa sa tim Thompsonom. Jer na krađu i lopovluk smo navikli. Do te mjere da kad i hapsimo lopove onda ih hapsimo sa odmakom. Da stignu prebaciti lovu. Na razne otoke. I sad opet nekima nije dobro. Dok je nekima baš super.

A ja?

Ja opet čekam zagrebačku terasu, frenda i pivo. I da on pobjegne u Njemačku. Mada je to sad demode. Bega se u Irsku, Švedsku. Imaju bolji standard.

I ja opet ne bum pobegel. Jer mi se ne da. Jer sam star i umoran. I želim malo mira. Kojega ovdje nikada neće biti.

Foto: 1. DPCM

 Autor: Irinej Mucak