KULTURA
Kultura: SATIRA
(- o Drugom svjetskom i Domovinskom ratu -)
Kaznila bih tipove koji kamionima lagano klize zagrebačkim kvartovima dok im iz lošeg zvučnika trešti metalni, pomirljivi glas: "Skupljamo staro željezo, tehniku, veš mašine, televizore..."
Jer ima nas koji to doživljavamo kao slatkorječivo prikupljanje Židova po getu kada je iz razglasa grmilo: "Izađite, nećemo vam ništa!".
...
Ja se toliko ufuram da bi najradije izletila pred kamion i urliknula: ODJEBITE, MAJKU VAM NACISTIČKU!
Blago normalnim ljudima koji u kamiondžiji vide ono što zapravo jest: 'cigića' koji dila metalom.
A ne kao ja, Himmlera koji mi na rukav želi natakariti žutu zvijezdu.
Vjerujte, biti maštovit i vizualan tip nije uvijek blagoslov.
Dapače, ponekad je čista pokora.
...
Ali sretna sam zbog hrvatskog jedinstva u nevolji. Takvo jedinstvo rijedak je primjer na ovim prostorima...
Hrvatski narod bi se trebao ugledati na nas koji se švercamo u ZET-u
Jednim se pogledom detektiramo i raspoređujemo po tramvaju, jedan obavezno bude na začelju, jedan na sredini, pa tako pokrivamo sve kritične točke i čuvamo jedni drugima leđa.
Izviđanje i procjenjivanje tko bi mogao biti kontrolor traje tijekom cijele vožnje.
Šaramo očima kao kameleoni i nijemo, kao marinci komuniciramo posebnim znakovima i pogledima.
Ta sloga je posebno izražena kad zaključimo da je ušao neprijatelj s crnom torbicom preko ramena jer ZNAMO da u njoj drži aparat za pregledavanje karata.
Tada smo kao jedno.
I dišemo kao jedno jer želimo samo slobodu.
Specifičnim pogledom jedni prema drugima i trzajem glave prema vratima dajemo si do znanja da je vrijeme za akciju.
Ništa je jedinstvo Hrvata u Oluji spram naše zajedničke odluke da izađemo iz te situacije kao heroji.
Razlika je samo u tome što se mi odlučimo za povlačenje i bijeg.
Ali svejedno ostaje slatki okus pobjede.
Foto: 1. DPCM/yadvashem.org
Autor: Snježana Vučković