ART

ART
U ovom zimskom, studenom, maglovitom i mračnom dijelu godine, u Velikom Taboru, u prekrasnom dvorcu, otvorena je nesvakidašnja izložba.
Izložba posebna ne samo po mjestu održavanja, tajnovitom i zamršenom kompleksu decentno osvijetljenih prostorija čuvanih neprobojnim lijepo obnovljenim debelim zidovima, nego i po ljudima koji su uistinu nepravedno marginalizirani u društvu, ratnim veteranima i umjetnicima.
...
Izložba se razgledava u nekoliko prostorija dvorca gdje su djela raspoređena po metalnim rešetkastim pregradama koje, nalik na krletke, ograničavaju prostor i čine ga labirintom.
Prolazeći njime, komuniciramo s tragovima umjetnika, ulazimo u njihove svjetove i svako malo nenadano naiđemo na stare freske sa zidova dvorca, likove, ponekad i bezglave, na kojima je vrijeme i vlaga ostavila trag. Zaista dojmljiva, dramatična atmosfera, doživljaj koji se usječe u pamćenje. I izuzetan broj autora, vrlo vrijednih autora, odnosno njihovih radova.
Ova je izložba, uz brojna vrhunska djela, obilježena prvi puta izloženim djelom akademskog slikara Domagoja Gabrića koji je poginuo u Domovinskom ratu. Slika je to u kojoj je ocrtao nezajažljivo čudovište rata, mračno i užareno, usijanih očiju i oštrih zuba, s ustima poput portala, ulaza u mjesto na kojem se gase zvijezde i životi, pa tako i njegov. Ali ostavio je trag i živi u sjećanju preživjelih i budućih generacija, u nadi da će netko ipak ostati, živ, u zemlji za koju je dao život.
Okrutna je to zemlja, ovdje ljudi ginu u ratu i ne mogu živjeti u miru. U Hrvatskoj se ne živi, ovdje se preživljava.
- sadržaj se nastavlja -
Usprkos svemu, ova je inicijativa biser, a znamo da biser počinje ozljedom, stranim tijelom u organizmu, a nastavlja se upornom obnovom, liječenjem, kako bi postao sjajan, čist, blistav, dragocjen.
U ovom procesu postoji jedna prepreka, a to su u naslovu spomenute predrasude.
One nas razdvajaju i dijele, a tako ne možemo opstati pa se rasipamo po svijetu. Mladi, školovani, izgubljeni, letargični, talentirani ljudi koji rade poslove koje svatko može, a onda, gle – vani se, izgleda, nešto više plaća, vani možda nije normalno raditi bez plaće, po nekoliko mjeseci, a zatim samo odustati, klonuti, jer je naporno, jer smo iscrpljeni i jer smo navikli na pojavu da se, u slučaju pritužbe, nađe institucija koja još pokupi što je ostalo zakinutoj strani za održavanje života.
A evo ovdje prilike za odmor, obnovu i suradnju: daleko od gradske gužve, netrpeljivosti, nervoze. Imamo lijek: umjetnost i ljepotu.
Kad se trgnemo i posegnemo za njima, shvatit ćemo da nije tako strašno, da nismo sami, još nas ima. A dok pomažemo jedni drugima, imamo pomoć, imamo podršku i potporu, samo se moramo sjetiti.
Moramo se pribrati. Ljudi smo, humani smo. To je ljepota.
Foto: Davor Gorupić- Ris
Autor: akademska kiparica Ana Diivković
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.