PRESS
Piše: Helena Krmpotić
"Bum Cile bum...", "Čaše lomim i ruke mi krvave, otišla je i uzela dete" – bili su stihovi nad kojima se većina ljudi iz moje zagrebačke škvadre smijala.
Hrvatska dobiva nekoliko radio postaja na kojima će se isključivo puštati turbo folk muzika. Uvući će se tako i u automobile, domove, zapravo sva mjesta s radijskim prijemnikom.
...
U rijetkim trenucima hvatanja Radio Banovine na putu za more, smijala bi se zvukovima koji su puštani s te postaje i čudila se tko su svi ovi koji uporno zovu i naručuju pjesme za koje nikada u svom životu nisam čula. Danas mi nije do smijeha jer shvaćam kako skoro svako treće dijete u Zagrebu sluša tu glazbu i da su oni koji nisu na toj vibracijskoj razini – jednostavno izopaćeni iz društva.
Kako su cajke i glazbeni trash postali popularni u Hrvatskoj, ako imamo na umu da je riječ o melodijama iz susjedne Srbije, koja je najveći proizvođač tih zvijezda? Zvijezda koje kao iz paštete izlaze s novim nadimcima poput Bubamare, Lepe Brene, Cece i drugih.
Čak i ako zanemarimo onu očitu da je uglavnom riječ o pjevačicama koje su u doba agresije na Hrvatsku otvoreno zagovarale srpsku stranu i bodrile četnike, a čije su upravo cajke bile predstavnice svega što oni nose, nije mi jasno što točno imamo zajedničko s tročetvrtinskim ritmom ovih odioznih stihova koje ne možemo više pronaći ni na jeftinim rođendanskim čestitkama?
Zagreb je ugošćavao Mahlera, imao jednu Zinku Kunc, Lovru Pogorelića, Šerfezija, Robića, Arsena i Gabi, Azru.
Kod mene doma se nikada nisu slušali narodnjaci
Većina mog društva iz škole slušala je istu ili sličnu vrstu glazbe. Na eventualnim svadbama na selima čuli bi ponekog Tozovca, Gojkovića i Bogdana, ali to bi uglavnom bilo to.
Djeca su obavezno išla u muzičku školu, slušala rock, kupovala ploče od Azre, EKV-a, Lačnog Franca, Josipe Lisac, a kada su se uspjeli dočepati stranih albuma Led Zeppelina i Janis Joplin – sreći nije bilo kraja.
Odrastati na takvoj vrsti glazbe koja odmah u startu potuče sve vrle stihove turskog melosa zapravo je bilo lako. Vrlo jednostavno smo shvaćali što je dobro i što loše.
Mladi danas nemaju mogućnost čuti nešto drugo jer su disko-klubovi preplavljeni D.J.-evima iz Srbije a radio postaje posljednjih 20 godina uglavnom puštaju smeće.
Moje dijete već je danas izopćeno iz društva, jer je jedina u razredu koja ne sluša cajke. Sluša R'n'b, hip hop, čak i klasičnu glazbu, odnosno glazbu koja joj se sviđa. Turbo folk joj se ne sviđa jer ne vidi ništa zanimljivo, muzikalno i zabavno u toj vrsti glazbe.
Da li je ona normalna ili su normalni svi oni drugi u razredu koji to sada već redovno slušaju?
Početkom rata Hrvatska se zapravo po prvi put susrela s tim zvukovima.
Dolaskom brojnih izbjeglica, shopping putovanjima u Arizonu i otvaranjem opskurnih klubova s narodnjacima na zagrebačkim periferijama – nitko nije mislio da će ta glazba toliko pustiti korjene. Danas na Jadranu gledam svako ljeto djecu koja pjevaju i znaju sve pjesme od vodećih srpskih cajki, poput Cece i Karleuše.
Nezaobilazni su i tulumi zagrebačkog gradonačelnika začinjeni turskim ritmovima, koji je otkaz svoje glasnogovornice prokomentirao pjesmom – Varalice moja mala (budući da je nikada prije nisam čula morala sam je ići izguglati da bi doznala autora tih stihova). Isti taj gradonačelnik ne zna niti jednu pjesmu U2, što smo se bolno mogli uvjeriti na konferenciji za novinare uoči njihovog zagrebačkog koncerta.
Ovo što se danas događa je definitivno sudar svjetova. Sudar civilizacija. Ako turbo folk možemo uopće nazvati civiliziranom stečevinom društva.
Photo: DPCM/YouTube
Autor: Helena Krmpotić
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Domoljubnog portala CM.
