PRESS
Piše: Helena Krmpotić
Mi smo ona tiha manjina koja ne dobiva milijune iz državnog proračuna da bi pljuvala po istinskim vrijednostima Domovinskoga rata
Sutra nas čeka još jedna strašna obljetnica stradanja hrvatskog naroda. Većina domoljubne Hrvatske zapalit će svijeće, prisjetiti se tog strašnog zločina, neki će posjetiti Vukovar i odati počast ubijenim i nestalim u agresiji na našu zemlju.
Očekuje se državni vrh, poslat će se snažne poruke s netom sklepanih pozornica i potom će se vratiti u Zagreb. Svijeće će se istopiti a cvijeće uvenuti. A Vukovarke i Vukovarci se vratiti kolotečini, obilježeni ranama prošlosti, zaboravljeni, u neimaštini i bez prevelikog razumijevanja državnog vrha za sve njihove probleme.
...
Kada promatram tu ceremoniju iz godine u godinu na 18. studeni, shvaćam koliko sve politika radi krivo i koliko smo promašili s dostojanstvenim obilježavanjem ovoga dana, a potvrdu tog stava mi, iz godine u godinu, daju upravo oni koji godinama tamo dolaze protokolarno skupljati političke poene.
Iako zemlju trenutno potresa najnoviji skandal oko spomen-ploče heroja Domovinskoga rata Žarka Manjkasa Crvenkape, inače pripadnika HOS-a, o tome neće biti ni govora na sutrašnjoj obljetnici pada Vukovara. Iako postoji potresno svjedočanstvo stradanja i patnje našega naroda pretočeno u filmu Nikole Kajkića - Ovčara, neispričana priča - ono još uvijek nije obavezna literatura u osnovnim i srednjim školama. Iako Nada Prkačin snima fim o proboju u Bogdanovicma, osim na društvenim mrežama - niti jedan medij nije zabilježio početak snimanja toga filma, u kojem su živote izgubili brojni heroji naše zemlje.
Priča s gradom i njegovim stanovništvom još je gora
Ti su ljudi zaboravljeni, ostavljeni na marginama, bez prevelike želje da ih se uključi u život i obnovu grada. Obnova Vodotornja ponovno je pokazala svu ljudsku pohlepu, kad je novac prikupljen iz cijele Hrvatske završio u koječijim džepovima, bez želje da se simbol toga grada konačno uredi kao memorijalni centar Domovinskog rata i najbolji podsjetnik što je JNA i četnici namjeravala uraditi s cijelom našom zemljom.
Za mene je Vukovar mjesto stradanja bez obzira što vodeći mediji u zemlji pišu kako nije primjereno više odavati počast ubijenima i nestalima toliko godina nakon agresije. Sretna sam i ispunjena ponosom kada vidim tisuće ljude, posebice mladih, koji dobro znaju što Vukovar predstavlja svima nama, i koliku bol imamo u srcu zbog tog grada heroja, simbola obrane, simbola stradanja i simbola da smo Hrvatsku dobili u krvi. Mi smo ona tiha manjina koja ne dobiva milijune iz državnog proračuna da bi pljuvala po istinskim vrijednostima Domovinskoga rata. Mi predstavljamo onu nazadnu Hrvatsku jer, zamislite, i nakon 26 godina, i dalje mislimo na taj grad, na taj narod i boli nas što su zaboravljeni, ostavljeni i prepušteni sebi.
Sutra ću sa svojim djetetom otići zapaliti svijeću u spomen na sve one koji su dali život da bi moja obitelj mogla hodati slobodno Hrvatskom.
Nadam se da će fraze koje ćemo sutra čuti konačno biti realizirane. Jedno od važnijih pitanja je podizanje kaznenih prijava protiv zločinaca odgovornih za ubijanje civila, Ovčaru, Sajmište i brojna druga mjesta likvidacija hrvatskoga naroda. Možda netko sutra konačno otvori i pitanje Zakona o aboliciji koji je toliko zla napravio ovoj državi i zapravo nije učinio ništa, ponajmanje pomirio nepomirljivo na ovim prostorima.
Vukovar treba biti u našim srcima 365 dana u godini. Zahvalu i divljenje za taj narod trebamo imati uvijek, bez obzira na dane i mjesece u godini.
Djeca trebaju znati što se ondje dešavalo, koliko god to potresno bilo. Žrtva koju su dali treba zauvijek ostati zabilježena u svim budućim naraštajima, od Istre do Dubrovnika.
Photo: DPCM/soundset.hr
Autor: Helena Krmpotić
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
