Piše: Snježana Vučković
Piše: Snježana Vučković
Danas u 14 sati na vukovarskoj Mitnici uz prigodan program otkrit će se spomenik Kati Šoljić i njezinim poginulim sinovima.
Da “Majka hrabrost” koja je tijekom Domovinskog rata izgubila sinove Niku, Ivu Miju i Matu u Vukovaru konačno dobije znamen, inicirao je umirovljeni pukovnik Mirko Čondić.
...
Unuk Kate Šoljić zahvalan inicijatorima
“Zahvaljujući njemu, udruzi 4. gardijske brigade, gradu Podstrani, Vukovaru koji je ustupio park, te kiparu Veni Jerković – moja baka, otac i stričevi sada u svom gradu imaju spomenik”, kazao nam je Franjo Šoljić, unuk pokojne Kate i sin pokojnog Nike.
Dodao je i kako je iznimno zadovoljan izgledom spomenika:
“Po mom mišljenju, izgleda vrhunski. Napravljen je od najkvalitetnijeg materijala, a imat će i kod putem kojeg će se na pet jezika doznati osnovne informacije, odnosno doprinos moje bake i njezinih sinova u Domovinskom ratu. Spomenik je djelo akademske struke, tako da jednostavno nije mogao ispasti loše.”
“Vjerujem da će proći bez političkog prepucavanja”
Franjo Šoljić dodaje da će se na programu svečanog otvaranja spomenika pojaviti brojne javne ličnosti, uključujući i političare poput predsjednika države Zorana Milanovića, ministra obrane Marija Banožića, ministra branitelja Tome Medveda, Marijane Balić, dijela Generalskog zbora i još mnogi drugi.
Na pitanje, strahuje se da će i ovaj događaj završiti političkim prepucavanjem pred medijskim mikrofonima, Franjo Šoljić kaže:
“Uistinu se nadam da neće. Očekujem da sve prođe dostojanstveno”.
Kata Šoljić preminula je 08. srpnja 2008. godine, a svoju je golgotu najbolje opisala sama:
“Najmlađi sin Mato (r. 1952.) poginuo je 19. rujna 1991. pri pokušaju osvajanja vukovarske vojarne. To sam saznala tek potkraj listopada, kada sam otišla u Bosnu u posjet rodbini. Krili su od mene tu strašnu vijest i govorili mi kako su svi zdravi i čitavi… Javio mi je sin Ivo, zapovjednik u vukovarskoj policiji koji je također bio ondje, ali ga nije uspio izvući.
Riječi su preslabe da opišu moju bol i osjećaje, te sam tjedan dana provela u bolnici – ne znam kako bi inače završilo. Nedugo nakon toga javili su mi kako je sin Ivo, rođen 1948. (Veliki Džo) skočio u Dunav 6. studenoga 1991. jer se nije mogao probiti iz opkoljenoga grada, a nije želio dospjeti četnicima u ruke. Nikada ništa nisam saznala o njemu, a i dan danas vodi se kao nestao.
Nakon što je iste godine otišla u Zagreb, crne vijesti nastavile su se nizati:
saznala kako su mi sina Miju (r. 1945.) odveli četnici iz njegove kuće, zajedno s još trojicom mještana. I on se vodi kao nestao. Hvala Bogu da su bar snahu i dvoje djece pustili nakon pet mjeseci. No, najviše od svega boli me što je među četnicima koji su mi odveli sina bio i naš prvi susjed Stanislav Simić.
Susjedi Srbi ubili su mi i zeta Ivana Vukojevića.
Najstariji sin Niko (r. 1942.) zarobljen je u borbama za Vukovar te odveden u logor u Srijemsku Mitrovicu. Umro je u najvećim mukama jer su ga svakodnevno tukli i mučili do besvijesti.”
Photo: 1. Privatna arhiva
Autor: Snježana Vučković
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
