PRESS
PRESS: Retrovizor
I opet se sve češće po medijima, a u cilju nekog pomirenja (?) ili tko zna čega, provlači ono davno postavljeno pitanje i floskula: Što si radio u ratu, tata?
Totalno krivo! Zato jer to nas neće pitati naša djeca. Pitat će nas to unuci.
...
Naša djeca su svjedoci sranja koje im ova država servira, svjedoci su poluistina i polulaži, svjedoci su ovakvih i onakvih „istina“… Budimo iskreni, našoj se djeci živo hebe tko je što radio u ratu. Možda, ali samo možda, to će zanimati naše unuke.
„Što si radio ’91.?“
A danas to zanima neke individue koji nastoje pisati neku novu povijest, neke nove priče, bajke… Pa što si radio u ratu, djede? Prvi odgovor koji mi pada na pamet je: „Krko durac!“. Onda se sjetim one famozne sekvence: „Jebo radoznale!“. Pa mi na pamet padaju razne poskočice i doskočice tipa: „Pušio travu, cugao do iznemoglosti, gledao u zvjezdano nebo, pucao na mjesec….“. Sad će nacija skočiti na noge i tražiti da me se pogubi na javnom mjestu za opomenu ostalima. Ako će to pomoći – ajde…
Ali stvarno; kako odgovoriti na tako nevino pitanje na koje već sada pripremaju naše unuke… Što si radio u ratu, djede? Zašto bi me unuk uopće to pitao? Zato jer to nije razjašnjeno. Nigdje. Ni u unutarnjoj, ni u vanjskoj politici, ni u medijima, ni u udžbenicima iz povijesti. Ni u Saboru, ni u Vladi. Nitko nikada nije rekao što smo radili u ratu… Branili svoje? Pa sad, ovisi koju i čiju verziju slušate. Čak su i neki predsjednici ove države nesigurni u to što smo radili. Predsjednici, pa ne znaju. Kako će mi unuk znati? Neće znati pa će pitati. Jer mu neće biti jasno. Tko je koga napao? Tko se od koga branio? Jel' to bio stvarno rat, možda građanski rat, neka zajebancija, kompjutorska igrica, prepucavanje?
„Što si radio ’42.?“
Vratimo se malo u rikverc. Kome je od nas palo na pamet pitati djeda: „Što si radio 1942.?“ Nikoga. Djed bi mirne duše odgovorio unuku da se primi udžbenika iz povijesti i zagrije stolac, jer mu u knjizi sve piše. I malom bi bilo sve apsolutno jasno. Jer knjige ne lažu. Kao ni ulice ni trgovi. Sve do jednog zvalo se nekim imenom narodnog heroja. I škole su se zvale po herojima. I tvornica cuge se i dan danas zove po heroju NOB-a. Daj pelin, što gorči - dupli Badel! Kraš, Končar… Primjera k'o u priči – priči o NOB-u.
Po herojima našeg Domovinskog rata zove se eventualno neka uličica, trgić u predgrađu… Ćorsokak, rekli bi nekada. Pa jebo te, nema ulice u nekom gradu da se nije zvala po znanim i neznanim herojima onoga rata. Cijela obala plavog nam Jadrana zvala se po Titu. Ako nisi napisao na pismu grad nego samo ulicu - Obala Maršala Tita, onda je najeb'o poštar. Morao je jadan krenuti od Portoroža pa do Cavtata. Od Vardara pa do Triglava. Pa i po otocima. Trebalo mu sedam godina. Najmanje.
Pa bilo je narodnih heroja, ne zna ih se broj. Sekretara SKOJ-a bilo sedam. I ne d'o ti partija i Centralni komitet da nekog nisi poimence znao; od podatka kad je rođen preko informacije kad je poginuo do toga koji mu je nadimak bio. A svi su imali neke nadimke. Znam da je bio neki Pecaroš. Već i znam što je njegov unuk mislio da mu je djed radio '42.
I legende su se ispredale. Recimo o Bošku Buhi, dječarcu koji je razjeb'o pola njemačke vojske bacajući bombe k'o Babe Ruth loptu na baseballu. Idemo dalje. Bio je tu i jedan pas, Luks, njemački ovčar, koji je spasio Tita od Nijemaca. Daj me nemojte jebati! Njemački ovčar pa ne voli Nijemce?! Najpametnija pasmina na svijetu prihvatila komunizam, marksizam, Tita i Jovanku. Lajka je za njega mala beba. Bez obzira što je prva onjuškala svemir.
Raspredale se legende, pričale priče, pjevale pjesme… Danas ne smijemo pjevati pjesme koje smo pjevali u našem ratu. Nekima smetaju. Ali ti neki i dan danas plešu Kozaračko kolo. Gdje su priče o našim junacima? Hoće li oni postati legende? Hoće li se po njima zvati ulice, trgovi, škole? Ne baš. Tu i tamo nešto se nazove po njima. Stidljivo, tiho… Da nekome ne zasmeta. Mnogima je zasmetalo što se zagrebačka zračna luka zove po prvom predsjedniku Franji Tuđmanu. A po kome se trebala zvati? Po Franji Kluzu? Pa čega se sramimo? Gdje smo pogriješili? Zašto se ispričavamo?
Priznajem, zajebali smo puno toga… Imali smo premijera koji je završio u zatvoru, imali smo šefa Gospodarske komore koji je završio u zatvoru, imali smo junake pretvorbe koji su završili u zatvoru… E da, kako unuku objasniti što je to pretvorba? Imali smo političare koji su završili u zatvoru pa se pretvorili opet u političare. Imamo ih i dan danas. Imamo ubojice koji su cijenjeni ljudi, imamo idiote koji prodaju pamet, imamo budaletine koji su postali moralne vertikale…
Što si radio u ratu, djede? E, jebi ga! Pitanje bi trebalo biti: “Što smo radili nakon rata?“. Zašto smo sve to dopustili? Zašto smo dopustili kriminalcima, lopovima i izdajicama da vladaju? Zašto smo dopustili da nam diraju svetinje, da pljuju po mrtvima, da uzdižu agresore? Zašto smo dopustili da ne smijemo reći tko smo i što smo, ali moramo gledati kako nam se smiju u lice i opet plešu Kozaračko kolo? Zašto se moramo ispričavati što smo se branili? Zašto su naša poginula djeca manje vrijedna, zašto silovane žene moraju šutjeti, zašto naši logoraši moraju i dalje spuštati glavu?
Što si radio u ratu, djede? Zar si se stvarno borio za to da danas ljudi skupljaju novac za bolesnu djecu odvajajući od svojih bijednih primanja, a seronje iz Vlade voze bijesne automobile? Jesi li se stvarno borio za devizne račune političara, za njihove vile, satove, slike i torbe s novcem? Zar si se stvarno borio za minimalce, ovrhe, pljenidbe, deložacije? Kolika ti je penzija, djede? Zašto ljudi kopaju po kontejnerima za smeće? Zašto plaču starci? Što si radio u tom jebenom ratu, djede?
Pa stvarno – što smo mi to radili u ratu? Nismo dovršili posao. Očito.
Foto: 1. DPCM/dnevnik.hr/Pixsell, 2. Mandino selo
Autor: Irinej Mucak
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.