Retrovizor

PRESS

PRESS: Retrovizor

Svaka stvar na ovome svijetu može se pogledati NAJMANJE iz dva kuta. Osim u Hrvatskoj. Ovdje se može sagledati SAMO iz dva kuta.

Nema kod nas visoke matematike i filozofije; sve je striktno lijevo – desno, gore – dolje, crno – bijelo, tj. crno – crveno, hetero – peder, Hrvat – četnik… Ili jesi ili nisi. Nema kod nas nijansi. U svijetu postoji čak 50 nijansi sive. Kod nas ni sive nema.

...

Da je Gabriel Garcija Marquez naše gore list, nikada ne bi napisao „Ljubav u doba kolere“. No zasigurno bi napisao „Mržnja u doba korone“. I nikada se kod nas po toj knjizi ne bi snimio film. Zato jer u prvoj sceni nema bar četrdeset mrtvih. Ako u filmu nema mrtvih – to nije film. To je melodrama za pedere. I to se ne gleda. Jer kod nas postoje samo život i smrt. I ukoliko se nešto nađe između toga, onda smo svi u velikom problemu.

„Koronaši“ i „antikoronaši“

A nađe se. Recimo, virus. Korona. I odmah se stvore „koronaši“ i „antikoronaši“ . Rat može početi. Tko se nađe između te dvije strane – najebao je. Ni kriv ni dužan. Jer ne moraš biti kriv; dovoljno je samo priznati da ne znaš. A ja ne znam, jer nisam medicinske struke. Pa me tuku sa svih strana, zapravo sa dvije. Vjerujem da postoji hrpa neodlučnih ljudi koja ne zna kako se nositi s ovom boleštinom. Savjeti i izjave koje dolaze do nas su blago rečeno kontradiktorne. Pa tako pola medicinara tvrdi da maske trebaju a pola da ne. Pa se negdje nose a negdje i ne. Pa je to bolest a možda i nije. Ni struka ne zna. Nije sigurna. Pa kako ću ja biti siguran kada sam po profesiji zajebant, zgubidan, luftbrenzer… Za razliku od ostalih Hrvata koji znaju kako je i što je. Pa su se odmah podijelili u dva tabora. Za i protiv.

Savjeti „stručnjaka“ dolaze sa svih strana. Sluša se doslovce svatko tko želi nešto reći. Organiziraju se mitinzi, prosvjedi, festivali… Nigdje tamo nema struke. Ali ima „stručnih“ ljudi. Tako će vam o koroni govoriti glazbenici, glumci, influenceri, vodoinstalateri, parketari… I svi sve znaju. Naravno, sa svoje strane pogleda na koronu. I svima se vjeruje.

Primjerice, na skupu „antikoronaša“ govor će držati žena koja tvrdi da se autizam može izliječiti prehranom. Na tom, barem po poznatim imenima koja su se okupila, desničarskom skupu vidjet ćete ženu u majici na kojoj piše „Živjela KPJ-u“. Njen politički stav ovdje nije bitan. Na pravoj je strani pogleda na bolest. Parole nadiru sa svih strana: „Meditiram, ne mogu dobiti koronu!“, „Nedam vam djecu!“… Ma daj djecu, daj… Možda ih nauče pravopisu pa će znati da se piše NE DAM.  Pleše se, pjeva, u transu pada na koljena…

Sa druge strane „koronaši“ imaju svoju logiku. Maske se nose i kad si sam u autu, u maskama se spava, one bez maski se prijavljuje… Rat dvije skupine bjesni. Prekidaju se prijateljstva na Facebooku, Twitteru. Izriču se najgore kletve i psovke. A po tome smo poznati. Sve čekam kada će oni bez maski početi onima s maskama trgati maske s lica. Jer maske su pale. Pa će onda oni s maskama onima bez maski lijepiti maske na lica trenutnim ljepilom. Padat će glave. Što je najgore, svi će se kleti da su u pravu.

Jer Hrvati su uvijek u pravu.

Tko se jednom opeče, puše i na hladno

Naravno da je u toj situaciji teško naći svoj put, put čovjeka koji ne zna. Pa puše i na hladno. Nihil est in intellectu, quod non prius fuerit in sensu, ili 'ništa nije u razumu čega prije nije bilo u osjećaju'. Uzrečica je to kojom je Locke istaknuo da se sve osniva na iskustvu. A mi smo iskusni. I previše. Sve povlačimo iz iskustva i bapskih priča. Nekada su djeci da bi shvatili da je pećnica vruća, ruku prislonili na nju. „Bez brige, neće taj više to dirati!“, govorili su iskusni. I bili su u pravu. Imala su djeca jedno gadno iskustvo s vrućom plohom. No danas se pouzdajemo u to da djeca imaju i mozak pa je dovoljno djetetu reći „Pec, pec!“. Sigurno će shvatiti. Ako neće, onda će se opeći. „Tupav je mali. Neće taj završiti visoke škole!“, reći će iskusni.

Više se volim pouzdati u razum. Gledao sam divan dokumentarac o čovjeku koji se igra i mazi s tigrovima. Gledao sam i kako žena ide šumom i grli vukove. Svi nam oni iz svog iskustva objašnjavaju da divlje životinje nisu baš tako opasne. O.K. Neka im bude. Ipak, na temelju toga nikada mi nije palo na pamet u ZOO vrtu skočiti u kavez s vukovima ili se uvući među tigrove. Nemam baš nekog iskustva s njima, ali zdrav razum mi govori da ću završiti isključivo kao ručak.

Zdrav razum. To je ono što se često ne sluša kod nas. Zaboravljamo na njega i radije se bavimo zakulisnim stvarima, igrama, teorijama zavjere, znakovima iz svemira i taloga iz crne kave. Ja i slični meni ipak vjerujemo u znanost. Ne mogu vjerovati u tezu da su nas baš znanstvenici odlučili istrijebiti na tako perfidan način da krepamo od gripe. Ipak je znanost dobra stvar bez koje se ne može, htjeli mi to priznati ili ne. Nije ona brza, ali je učinkovita. Jer da je nema ljudi bi još uvijek vjerovali da je Zemlja ravna ploča i središte svemira. Gle, ima i takvih koji u to vjeruju i njima je teško pomoći.

U ovoj borbi ne biram ničiju stranu osim svoje. Ona se zove – puši i na hladno. Nije mi neki problem prati ruke a i ostatak tijela, izbjegavati velike skupove, staviti masku gdje je to potrebno. Nikada ni nisam kihao i kašljao u druge niti im se uvaljivao sazad. Možda je baš u tome problem. Higijena je još uvijek kod nas na niskim granama, pljuvanje je nacionalni sport, za kašljanje i kihanje postoji rukav, a uvlačenje u šupak je osnova preživljavanja i opstanka kod mnogih.

I opet spadam u onu „treću“ stranu, ne gledam na stvar iz jednog od dva kuta. Ja sam ni v rit ni mimo. Između. Pa me strah kad izađem na cestu.

Jer ako dođe do sranja tko će stati na moju stranu, tko će me braniti. Opet ću biti svoj i ovisit ću samo o sebi. I to mi je dobro. I to mi je poznato. Ovaj put iz iskustva. Kad ulaziš u turski zatvor do ćelije te ispraćaju uz rečenicu: „Neka brzo prođe!“.

Želim da i nama ovo robijanje gluposti i nevjerici brzo prođe. I uz što manje žrtava. I s jedne i sa druge strane. I s moje strane.

Foto: 1. DPCM

 Autor: Irinej Mucak