Retrovizor

PRESS

PRESS: Retrovizor

Po prirodi nisam tradicionalist. Nikako. Sa 54 godine još uvijek se smucam svijetom u izlizanim trapericama, tenisicama, duge kose i neobrijan.

Živim kontra svih tradicionalnih uvjerenja; sviram električnu gitaru i klavir, slušam dobri stari rock, pušim, volim popit', pričam sa psima i mačkama, namjerno zaboravljam mobitel, i dalje čitam Bukowskog… Malo previše toga za jednog stričeka u godinama. No ipak…

...

Postoje neka pravila, norme, neko ponašanje koje nas je u evoluciji izdiglo od majmuna. Barem neke od nas.

Primjerice, imam četiri odijela koje mi je šivao šnajder. Pokojni gospon Vretenar iz Ilice. Uvijek je govorio da odijelo ne čini čovjeka, nego govori koliko čovjek drži do sebe. Odijela su klasična i nosim ih u klasičnim trenucima. Svadbe, svečana primanja, kada vodim neku posebnu manifestaciju…

„Dress code“. Jel' bitan? Bitan je! Ne moraš doći na sastanak u odijelu, ali ne možeš doći ni u trenirci, zamazan, mamuran, smrdljiv… Ne mora na tebi biti ništa skupo, ali mora biti uredno. Još kao malima usadili su nam misao da moramo nositi čisti donji veš, jer nikada ne znaš kad će te lupiti auto pa završiš u bolnici. Dakle, postoji ono nešto… Nazovimo to kulturom ophođenja.

Nikada nisam u kući nepušača zapalio cigaretu. Nikada nisam vegetarijanca tjerao da jede meso. Nisam probao u Engleskoj voziti desnom stranom ceste. U ćevabdžinici ne tražim pizzu a u pizzeriji ne naručujem kremšnite. Od psa ne tražim da mijauče.

I dan danas, nakon dvadesetak godina braka, žena i ja jedno drugom govorimo „izvoli“ i „hvala“ kod dodavanja nečega. Pri tom se nasmijemo. Simpatično je, ali i pokazuje koliko se cijenimo. Nikada ženi koju ne poznajem ne govorim „ti“. Kultura? Mislim da je.

U bivšem sistemu nije bilo „vi“, odmah se prelazilo na „ti“ i svi su bili drugovi i drugarice. Nije mi to lijepo. Mislim da se moramo poštivati.

"DRESS CODE"

Pa tako neću na svadbu doći u trenirci a na sprovod u kratkim hlačama i japankama. Neke institucije imaju i pravila; velik broj poduzeća ima svoj „dress code“.

Radio sam na radiju gdje cure baš i nisu dolazile u minicama a mi u kratkim hlačama. Nije se smjelo. U neke ustanove isto je propisano kako ući; recimo  u crkvu, u džamiju, u muzej, u zgradu suda… Pa nećeš u HNK u trenirci a u ZOO vrt u večernjem odijelu. E pa isto tako nećeš ni u Sabor kako ti padne na pamet.

Nemam visoko mišljenje o zastupnicima a ni političarima uopće, ali ipak… Dotična dama pokazala je krajnji neukus. Kao i njezina fotka s majicom na kojoj je zvijezda petokraka. Pa da je i najljepša na svijetu. A nije. Ona. A ni zvijezda skupa s njom.

Ponovimo: odijelo ne čini čovjeka nego pokazuje koliko čovjek drži do sebe, rekao je moj šnajder. A ako netko sam ne drži do sebe, kako će drugi do njega?

BRAND

Ipak, najviše o svakom ponaosob govore njegova djela. Pri tom ne mislim samo na čovjeka. Pa tako čim spomeneš neki brend iz iskustva znaš kakav je. Bez obzira radi li se o automobilu, mobitelu, pivu ili kobasici. Znaš kome možeš vjerovati a kome ne, u koga se pouzdati a u koga baš i ne.

Neki su brendovi toliko jaki da su čak postali sinonim za određene proizvode. Primjerice, iako svi koristimo kalkulator ipak ga većina naziva digitronom po njegovom proizvođaču. Svi imamo mobitele, samo neki imaju iPhone. Hidromasažne kade su jaccuzi, zubne paste su kalodont, balzam za usne labello, instant kava je nescafe.  Program za obradu fotografija je photoshop a morem ne jurimo na vodenoj jurilici već na proizvodu tvrtke Kawasaki koji se zove – Jet Ski.

Te su tvrtke napravile dobar posao. Kvaliteta, sigurnost, prepoznatljivost… Švicarske su banke najsigurnije, bečka je kultura vrh, japanska industrija je sinonim za kvalitetu i brzinu, njemačka za preciznost.

A hrvatsko pravosuđe? Sa čim ga poistovjećujete?

Sa šalom, tragedijom, komedijom, farsom, lakrdijom, sramotom, sporošću, neučinkovitošću? Uglavnom ni sa čim pozitivnim. I učinkovitim. Pa se većina nas pita zašto uopće postoji? Samo zato da se zadovolji civilizacijska norma. Još jedna od onih koje nam ne trebaju.

Kao ni kultura kihanja u maramicu, pljuvanja po cesti, pranja ruku ili uvlačenja u dupe. Pravosuđe postoji, jer mora postojati. Takav je red i zakon. Pa kad već postoji mora i raditi. Što? Komediju, farsu, znanstvenu fantastiku… Kako drugačije nazvati novi val hapšenja poznatih političkih imena? I mi i sudstvo a i sami akteri te komedije znamo da od toga neće biti ništa. Kao i uvijek do sada.

Još jedna TV novela, sapunica koja će se razvlačiti godinama, u kojoj će se potrošiti tone i tone papira, u kojoj će radne sate naplatiti stotine odvjetnika, pravnika, sudaca, vježbenika… Da bi na kraju bilo po onoj: “Tresla se brda, rodio se miš!“.

Ma svi mi znamo da nema poštenog političara, da nema nenamještenog natječaja, nema dobivenog posla bez mita i korupcije, provizije. I svi mi dobro znamo da nikada nitko ni za što neće odgovarati. Pa zakaj nas onda jebete? I nas i sebe i njih?

I svi mi znamo da će to pasti u vodu. Možda već sutra a možda će se protezati i žvakati godinama. Čekat će se zastare, bolovat će se od raznoraznih bolesti, gubit će se pošta, dokumenti, snimci... I nikad ništa neće biti. Pa čemu onda?

Postoji li itko na ovome svijetu tko vjeruje hrvatskom pravosuđu u lovu na političara? Ne postoji! Postoji samo lov na malog čovjeka, na bakicu koja prodaje pola kile paradajza, na djeda koji ne može platiti TV pretplatu, na gladnog radnika koji je ukrao 15 deka mortadele... Isti taj radnik nije dobio plaću 3 mjeseca pa ga ovršuje banka jer nije platio kredit, dok njegovom šefu ista ta banka odobrava beskamatni kredit za kupnju novog auta. Jahtu dobiva kao bonus. Zašto? Jer iza svakog takvog "uspješnog" poduzetnika stoji jedan još "uspješniji" političar. Kojem se jebe za sve. Jer zna da neće najebati u ovoj šali od države koju nazivamo Hrvatska.

A da je šala – šala je.

PRIJATELJICE NOĆI

Jedan od osumnjičenika u ovoj aferi organizirao je zabavu s eskort damama. I to sa njih četiri.

Moralni Hrvati razapinju ga. Aj pustite čovjeka na miru. Cure je platio njegov prijatelj iz svog džepa. Dakle, državni proračun nije oštećen.

Cure se dragovoljno bave tim poslom, dakle nema prisile. Ne vidim tu nikakav problem osim skretanja s moralne vertikale. U moralnu horizontalu.

O.K. ima tu pravnih problema, jer baš i nije zakonito. No bolje da dečki drndaju za svoju lovu nego da rasipaju našu, državnu. Osim toga, u zemlji poput naše koja se hvali s više od milijun jebača, mislim da bi legaliziranje prostitucije bila idealna stvar.

Otvoriš kupleraj, sve čisto, sterilno, cure čiste, mirisne, imaju zdravstveno, mirovinsko, sigurno i jako dobru plaću. Neke bi rado i prekovremene odrađivale. Nakon što moralnu horizontalu odradiš, platiš račun s PDV – om i problem riješen. A proračun se puni.

Kao novinar radio sam nekoliko emisija o „prijateljicama noći“. Jad i bijeda. Iskreno, žao mi tih cura.

Higijena na nuli, mjesto rada je ili neki ulaz ili auto, naganja ih policija, tuku makroi…

Pazite, riječ je o najstarijem zanatu na svijetu. Zanatu koji nikada neće nestati, nikada se neće iskorijeniti, ma što god mi mislili o tome i koliko god moralizirali. Pa čemu onda suvišna filozofija.

Legaliziraj, stavi pod kontrolu države, policije, medicine i problem riješen.

Ovako, imamo stvarno velik problem.

Naime, ne može se plaćati karticama.

Foto: 1. DPCM

 Autor: Irinej Mucak