Retrovizor

PRESS

PRESS: Retrovizor

Gore, dolje, lijevo, desno – korona! Čak ni ovo „lijevo“ i „desno“ u slučaju korone nije važno. Ništa nije važno.

Ni snimke telefonskih razgovora političara, ni imovinske kartice, ni Josipa Rimac koja ostaje u pritvoru, ni Gabrijela Žalac koja bi joj se mogla pridružiti…

...

Ako dame tako nastave dobit ćemo damsku čajanku u Remetincu. Blago čuvarima. Uglavnom, sve pada u sjenu korone. Ma da i kažemo da smo sami sebe napali u Domovinskom ratu – nema veze.

Kažu da je najveća prijevara vraga u tome što je uvjerio ljude da ne postoji.

Korona je još veći vrag od vraga. Ljudi su sami sebe uvjerili da ona ne postoji. A ona divlja, ruši sve pred sobom, ometa planove, postaje središnja priča svih razgovora i tema.

Školovanje

Da je korona postojala u mome djetinjstvu, ja bih uživao. Zamislite da su nama tada rekli da ne moramo u školu ako nas boli glava, želudac, imamo vrućinu, vrtoglavicu… Pa ne bi me škola vidjela bar dvije godine! A svi izostanci opravdani!

Problem je danas i broj učenika u razredu. Ne vidim gdje je tu problem? Učene su glave i opet zakazale. Rješenje je vrlo jednostavno; prvi dan škole pozvati sve klince i postaviti im samo jedno pitanje: „Misliš li nakon završetka školovanja ostati u Hrvatskoj?“. Tko misli otići, neka ostane na nastavi. Jer njima će trebati neki papiri, svjedodžbe, ocjene, pamet, znanje... To je vani bitno. One koji se izjasne za ostanak u Lijepoj našoj lijepo treba poslati doma.

Koji će njima ćujac i papiri i ocjene i potvrde o školovanju? Ako im što zatreba – kupit će! Oni snalažljiviji upisat će se u neku od dvjestotinjak stranaka koliko ih trenutno imamo pa im ne trebaju ni diplome, ni znanje. Jer bolje se upisati u stranku nego na fakultet. Ako ostaješ u Hrvatskoj. I eto mjesta u školskim klupama. K'o da naši političari imaju škole?

Teško. Dovoljno ih je samo poslušati.

Život na selu – teretana mog djetinjstva

No briga nas za škole, bolnice, politiku… Najveći problem ove zemlje je zatvaranje klubova, a uskoro i teretana i fitness centara. Jer za budućnost Hrvatske to je najvažnije. Što se klubova tiče, zbog glazbe koja se uglavnom u njima svira trebalo bi ih zabraniti; i to ne zbog korone nego zbog širenja lošeg ukusa. Glazbenog naravno. Klubove bez narodnjaka ostavite da rade. U njih ionako malo ljudi ide. Nema šanse da se zaraze.

Ostaje problem fitnessa i teretana, koji mi nije jasan. U moje doba toga nije bilo. Mi smo kao klinci mišićnu masu nabijali cijele godine. Osnova su bili ljetni i zimski praznici kada su nas roditelji slali na selo. Tamo se radi od 6 do 18 sati. I kad misliš da nema posla rodbina na selu te iznenadi pa ga nađe. I da se razumijemo, nije bilo bitno jesi li dečko ili curica. Radili su svi, bez obzira na spol.

I nismo jeli frapee i šejkove ni uzimali steroide, vitamine, proteine, minerale… Dobili smo kruh i mast, jaja na sto načina, grah na dvjesto, pečenu koku i kokošju juhu. Naša proteinska bomba bila je nogom u dupe kad smo zabušavali. Bio je to ujedno i korak naprijed. U svjetliju budućnost. Nije bilo debelih, nije bilo mršavih… Ni bolesnih. Pucali smo od zdravlja. Nitko od nas nije bio nabildan, ali svi smo imali mišiće. Bili smo jaki. I prkosni. I ponosni. To je ono kaj danas klincima fali. Došli smo s polja, krknuli dva tanjura graha sa špekom i pol kukuruznog kruha i išli cijepati drva. Nakon što smo ih ispilili ručnom pilom - žagom.

Kada si mislio da si najjači dali su ti kravu da ju vodiš na pašu. A krava pola tone. Pa ti nju vodi… Ide to gdje želi! Gledam danas klinca kako ga maltezer vuče po parku. Pa se sjetim naše Pisave. Teleći pogled i sirova snaga. Veli frajer da u teretani diže sto kila. Amater! Ja sam vukao 500. Dobro, više je tih 500 vuklo mene. Ja sam kočio. Pa još pazi kaj jede… Jer nije svaka trava za kravu. Nije ni čudo da je pola moje generacije prešlo u travare. Ili skupljaju travu ili ju puše. Razumijemo se u travu od malih nogu.

Tako se vježbalo u mom djetinjstvu. Kad smo savladali kravu od pola tone, shvatili smo da nije sve u snazi protivnika; da postoje i manji i lakši protivnici. A puno opasniji. Svi koji su naišli na ljutog pijetla znaju o čem' pišem. Samo moja generacija zna da pjesma „Zbog tebe sam tarabe preskak'o“ nema veze sa ženama. Već sa pijetlima. Mene moj naganjao preko tri dvorišta. A između svakog dvorišta taraba. Ja skačem a on leti. Našeg pijetla kao da su izmislili Steven Spielberg i Wes Craven nakon loše pijanke.  Bio je to prvi serijski ubojica kojeg sam upoznao. Mješavina Poltergeista i Freddyja Kruegera iz  „Strave u Ulici Brijestova“.  Ni guske nisu bile bezopasne. Deset kila čistog zla. Kad rašire krila izgledaju k'o samohotka. A kad na polju naletiš na krmaču od 200 kila uopće ti ne pada na pamet bajka o „Tri praščića“. Pada ti na pamet samo bježanje. Znate li da svinja može trčati brzinom od 40 kilometara na sat? Ja znam. A koliko ste vi brzi? A tek zvuk koji ispušta… Eto još jedne lekcije: skičanje svinje može dostići glasnoću do 115 decibela, što je za dva decibela glasnije od supersoničnog aviona. Pa ti bježi a lovi te MIG – 29 prerušen u Usaina Bolta. Prvo drvo je tvoje. To je još jedna sportska disciplina u kojoj smo briljirali. Jer često nam je drvo bilo jedini spas.

Mi nismo išli u teretane. Nama je život bio teretana sa svim svojim utezima, klupama, proteinima i ugljikohidratima u prirodnom pakiranju. Tko zna, možda bi se i korona danas mogla pobijediti na taj način? Prirodno: kruh, mast, češnjak, pa špek i luk ili kokošja juha sa bakinim rezancima..  

Pa umjesto pred kompjutor s igricama i fejsbuk frendovima, pravac na ispašu s kravom i živim prijateljima.

Tko zna? Krhko je znanje. I bit će još krhkije nakon školovanja u vrijeme korone.

Foto: 1. DPCM

 Autor: Irinej Mucak