PRESS
PRESS: Retrovizor
Iz jednog sasvim običnog i bezazlenog pitanja došao sam u stanje šoka. I to potpunog. Naime, čuo sam da se naša pjesma koja ide na Eurosong zove „TikTok“ pa ne znajući o čemu se radi potražio sam savjet kod one koja sve zna, barem što se tiče mlađih generacija. Naravno, pitao sam svoju kćer. Ona uvijek uleti sa savjetima, prijedlozima, instaliranjem novih programa, rješenjima objava na Instagramu, Facebooku…
Priznajem, nisam baš upućen u te novotarije na društvenim mrežama i ne zanimaju me previše. Koristim ih koliko moram i to uglavnom zbog posla. Danas više posla nema bez interneta i društvenih mreža. Za taj TikTok nisam ni čuo, a sada kada sam čuo - muka mi je. I ne vjerujem. No, krenimo od početka. Za one koji ne znaju, kao i ja.
...
Prvobitno osmišljena kao platforma na kojoj se objavljuju video uradci, ova je društvena mreža ubrzo postala mjesto susreta stvarno uvrnutih umova. Usudio bih se reći i bolesnih. Jer kako drugačije nazvati nekoga tko osmišljava bolesne zadatke, izazove, i poziva druge da ih izvrše? I kako nazvati one koji bez pogovora i razmišljanja pristaju na takve izazove? I kakav to svijet sve to gleda i odobrava i ne zabranjuje? Jesmo li stvarno tako nisko pali da nas nije briga što nam djeca rade? I nije nas briga ako pri tom ta djeca mogu poginuti? Vjerujte, nije me briga je li dijete moje ili nije… Dijete je dijete, i gotovo. A izazovi su uistinu suludi. Evo ih nekoliko za one koji još nisu ušli u bit cijele te ludosti.
Recimo - Izazov slomljene lubanje! Kretenski zvuči, a takav i je. Troje klinaca stanu jedan do drugoga i gledaju u kameru. Dvoje s vanjske strane poskoče istovremeno, a za njima skoči i onaj u sredini. Dok je u zraku, drugo dvoje podmeće noge kako bi osoba u sredini izgubila ravnotežu i pala. Cilj je što bolje razbiti glavu onome u sredini. Ovo je jedna od najpopularnijih igara na TikToku, a rezultat su frakture lubanje, potresi mozga i podljevi.
Igra Plavi kit uključuje niz izazova koje tijekom 50 dana zadaje tajni administrator igre. Ne postoje pisana pravila, no priča se da je riječ o nizu zadataka koji se kreću od samoozljeđivanja do samoubojstva.
Igra gušenja je vrlo jednostavna - gušite nekoga ili samoga sebe do nesvijesti. O rezultatima ne treba posebno pisati.
Imamo još izazova gdje se zubi izbjeljuju hidrogenom, novčić gura u utičnicu, klinci stoje u krugu pognutih glava a u zrak bace neki predmet, što teži, to bolji, koji će nekome od njih pasti na glavu i vjerojatno nanijeti ozljede…
Posljednji u nizu izazova popularan je i kod nas; klinci se bacaju pred jureći auto, a pobjednik je onaj koji se posljednji makne, tj. kojem se auto najviše približi.
Gdje smo zatajili? Radimo li previše a premalo vremena provodimo sa djecom? Je li to manjak ljubavi, jesu li zakazale i škole, obrazovanje, društvo u cjelini? Nešto je očito krenulo krivim putem, negdje smo naišli na neki čvor kojeg nismo otpetljali…
Ja za ovo nisam znao, ne znam jeste li vi. Zašto nas nitko nije upozorio? To je trebao biti znak za uzbunu kao onaj za vrijeme rata, uzbuna za opću opasnost. To uistinu i jest uzbuna na najvišem nivou.
Uzbuna nad uzbunama, jer se radi o djeci, našoj, nečijoj… Nebitno.
Pa eto kad društvo neće, ja proglašavam uzbunu najvećeg ranga, jaču od nuklearne, jače od uzbune za opću opasnost!
Proglašavam uzbunu nad uzbunama, jer se bojim. Za njih.
| Drugi upravo čitaju... |
|
Foto: 1. Ilustracija
Autor: Irinej Mucak
