PRESS
PRESS: Retrovizor
E moj Predsjedniče, čujem da ste opet utekli i da ste opet našli opravdani razlog za to. Ponekad me podsjetite na mene. I ja, kad žena kaže da nešto moram napraviti, izmislim bar deset razloga da to ne napravim. Tako i Vi.
Generacija smo; rođeni i Vi i ja 1966. Možda smo se i sretali negdje po Zagrebu u onim divljim osamdesetim… Ipak, Vi u Domovinski rat niste otišli. Ja jesam. Nisam još tada znao da će se taj rat nazivati i „Imovinskim“.
…
Dobro ste se snašli kada ste povukli paralelu između poplave u Gunji i poplave u Vašem stanu. Pa ste pali s tenka. To vam nije trebalo. Ali O.K, mislim da ste Vi ono neko fino dijete koje se nije penjalo po drveću i kralo voće susjedima. Nema veze. Ja jesam; s prijateljima sam preskakao ograde i krao jabuke i nezrele trešnje. Nije to baš bila neka krađa i nismo nikoga previše oštetili.
Ovi danas kradu i rade štetu a Vi ne reagirate, pa nije mi jasno zašto. Pa predsjednik ste! Imate moć, nešto malo ovlasti i svi Vas slušaju. A Vi ništa. E moj Predsjedniče. Malo ste mi kilavi.
Eto, bio potres u Zagrebu, pa razrušilo Petrinju, Glinu, Sisak… Baniju, Banovinu, kako vam drago. Meni svejedno kako se to zove; sve je to Hrvatska. Moja. Vaša? Ne vjerujem. Uglavnom, kao predsjednik baš i niste reagirali. A mogli ste. Jeste Vi nešto kao digli glas, ali slabo je to, mlako…
Gdje su robne rezerve, Predsjedniče? Zašto su institucije kasnile, Predsjedniče? Gdje nestade silna lova, mobilne kućice, hrana? Kako su se to obični građani uspjeli organizirati prije države? Trebali ste biti glasniji, vikati, špotati i vjerujem da bi sve bilo brže i bolje. Jer nije mala stvar kad jedan Predsjednik zagrmi. Znam ja koje su Vaše ovlasti a koje nisu. Ali znam i da kad Predsjednik vikne - svi se po pravilu useru.
A Vi baš niste vikali. Znate onaj grafit: „Čekamo zapovijed generale!“? Da se Vas čeka, još bi ljudi gledali u nebo i snježne pahulje. Spori ste, Predsjedniče. Spori ste kad treba u rat, kad treba u popravak, kad treba nešto napraviti, kad treba pomoći… Ali niste spori kad treba uteći.
Evo, sada ste pobjegli s obilježavanja akcije Maslenica. Smetali Vam HOS-ovci. E moj Predsjedniče…
Za mene je svaki onaj koji je te '91. stao u obranu Hrvatske – branitelj. Nije onda bila bitna oznaka, pa zašto je danas? Mrtvi se nisu brojali po oznakama na odorama. Jer ako ćemo tako, imamo još problema - imamo jednu veliku grupu ljudi (i sam spadam među njih) koji su te '91. u rat otišli u Lewi'sicama i tenisicama. Što ćemo s njima? Jesu li to američki plaćenici?
Kako biste reagirali na jedan špalir ljudi koji u Maslenicu dolaze u izlizanim Lewi'sicama i tenisicama? Jel' ih hapsiti ili otić' doma? Ajde da Vas čujem, moj Predsjedniče?
Kažete da Vam smeta onaj uzvik „Za dom spremni!“? Pa da ste bili tamo te '91, naslušali bi se Vi svega… Bilo je i za dom i za domovinu i natrag u rov i bježi buraz i mamaru vam… I ono najvažnije – vikalo se: gdje su puške, zašto nema municije, zašto nema hrane, vode? Smeta Vam oznaka, smeta Vam odora, smeta Vam uzvik… Malo ste mi osjetljivi, Predsjedniče.
Opet nas dijelite, razvrstavate, svađate, bodujete, ocjenjujete… Zašto? Aj pustite to. Ja bih svima vama, i Predsjedniku i premijeru i ministrima i svim političarima uopće, zabranio dolazak na obilježavanja ratnih događanja... Niste zavrijedili biti dio toga. Ajmo biti iskreni i priznati da ste zajebali sve što se moglo. Legalizirali ste lopovluk i kriminal. Primite se posla i Vi i cijela ekipa.
Dajte Predsjedniče, tražite nestale, osudite silovatelje, ubojice žena i djece, razbojnike… Znate Vi kako je to; sigurno su i Vama kao klincu ukrali pikule, probušili gumu na biciklu, pojeli sladoled…
E moj Predsjedniče... Kao što vidite, uporno Vas oslovljavam sa „moj Predsjedniče“, iako nisam glasao za Vas. Nema veze, poštujem instituciju koju predstavljate i volju naroda. Ali zašto Vi ne poštujete tu istu instituciju i volju naroda? Zašto dopuštate krađu i lopovluk? Što ćemo s onim županom koji gomila kuće, s onim gradonačelnikom koji gomila aute, s onim političkim smradovima koji su zbog pljačke bili u zatvoru pa izašli i dočepali se još boljih funkcija? To Vam ne smeta, moj Predsjedniče? Ali smeta Vam uniforma? Povik? Pjesma?
Znate li Vi, moj Predsjedniče, da ćemo ove godine za rad stranaka i nezavisnih zastupnika platiti iz proračuna više od 62 milijuna kuna. Alo!!! 62 MILIJUNA! Za što? Za nerad, moj Predsjedniče. A Vi šutite i „begate“ kad vidite neku oznaku na odori. Predsjedniče!
62 milijuna nije mala lova za jednu državu koja je odavno prestala djelovati, funkcionirati, koja je odavno prešla granicu siromaštva… A Vama smeta 'za dom spremni'. Ne smeta Vam crvena zvijezda, ne smetaju Vam partizani, ne smetaju Vam četnici, ni lopovluk, ni prevara, ni krađa, ni utaja, ni izdaja... Najveći problem su Vam oznake i uzvici. Svaka čast, moj Predsjedniče. Imate želudac.
I znam da ćete Vi sada opet o Vašim ovlastima i Ustavu i svemu tome… Pa i bez Podravke ćemo ostati! Vidite li Vi koga bi oni stavili tamo?
Znam da nije Vaša domena i da po Ustavu nemate te ovlasti, ali i opet kažem - vičite, galamite, špotajte, neka Vas se čuje! Pozovite medije, dignite glas. Znam da nećete. A ja ću Vam opet o tome da Predsjednik treba vikati i galamiti i špotati… Mora! I može!
Pustite ovlasti i urlajte dokle god imate glasa, dok Vam grlo služi. Pa nisu valjda jedan župan ili gradonačelnik ili lokalni politički prevarant jači i važniji od Vas?
I još samo na kraju ću Vam reći:
Sada sam Vas nazvao svojim predsjednikom i nikada više. Pali ste u mojim očima. Jako! Previše!
Ne poštujete Vi mene i moj narod, ne poštujem ni ja Vas.
Ajmo lijepo svak' na svoju stranu i da Vas moje oči više ne vide. Dogovoreno? I nema ljutiš! Aj bok!
Foto: 1. DPCM
Autor: Irinej Mucak
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
