Open menu
Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

PRESS

RETROVIZOR - PREGLED TJEDNA
Klinci znaju puno više od nas, no pitanje je koliko je toga što znaju istina; jer istina se danas broji lajkovima, klikovima…
Kakav svijet ostavljamo novim generacijama?
 
Pregled tjedna

 

 

PRESS: Retrovizor

 

 

Jeste li se ikada upitali kakav smo svijet ostavili našoj djeci i što danas ostavljamo ovoj novoj djeci?

 

Strašno! Priznajem, ne bih htio biti dijete u ovom današnjem svijetu.

...

Bio bih prilično zbunjen kao što su zbunjena i ova djeca, samo što toga još nisu svjesna jer im je to normalno stanje.

A kako ne bi bila zbunjena? Prvo i osnovno, za razliku od nas, te neke srednje generacije, djeca danas žive brzinom svjetlosti. Eto, prisjetite se svog djetinjstva s tamo nekih sedam godina…

 

 

Moje djetinjstvo i današnji klinci

Polazak u osnovnu školu… Osnovna briga bila je, nama dečkima, zabiti gol, znati napraviti pračku, ne ostati bez svih pikula, štovati lik i djelo Velikog Bleka i subotom oprati tati auto. Sa sedam godina Lego kocke bile su mi nuklearna fizika, a vrhunac zabave crtić u 19:15!

A danas?

Klincima od 7 godina i dalje su Lego kocke nuklearna fizika i to zato što nisu ni čuli za njih, ali će zato WARP brzinom instalirati aplikacije na mobitelu.

Dok sam se ja brinuo hoće li se Zagor i Čiko izvući iz mraka Darkwooda, klinci danas zabrinuto raspravljaju o spolu djeteta Maje Šuput. Već u osnovnoj školi svi imaju profile na Fejsbuku. Ja sam imao bicikl. Dok smo mi igrali košarku oni igraju Battlefield, umrežuju se, govore i pišu čudnim znakovima, satima bulje u ekran… Moj prvi doticaj s modernom tehnologijom bio je Tetris veličine portabl televizora, a jedino u što sam buljio bio je vlak Mehanotehnike koji se vrtio u krug.

Dok smo se mi naganjali po šumama, gorama i livadama, oni danas plove internetskim svemirom i jezde imaginarnim svjetovima kompjutorskog bespuća. Mi smo bili spori, oni brzi. Mi smo ropotarnica povijesti, a oni su svijetla budućnost. Jesu li? Jesu!

Jer da se dijete danas ponaša poput nas, završilo bi kod bezbroj psihologa i sličnih analitičara ljudskog ponašanja. Tako je to danas. Sve je brzo i sve je senzacija.

 

 

Mediji i klikanje

Klinci znaju puno više od nas, no pitanje je koliko je toga što znaju istina. Jer istina se danas broji lajkovima, klikovima… Bez njih senzacija prelazi u medijsko mrtvilo. Bez klikova umiru mediji. Što nas opet dovodi do sasvim druge vrste informacija od onih koje smo mi primali.

Snijeg nekada nije bio senzacija, već prirodna pojava uobičajena za zimu. Danas? Crveni meteoalarm!!

Jebote, ja se usr'o od straha jer moram na put. Klikam naslove k'o zadnji idiot, pretražujem portale, tražim meteo stranice… Na kraju teksta uglavnom sažeto u par riječi piše da će biti nešto snijega u Čabru i na Zavižanu. Pa tamo je snijeg i u srpnju! Tamo osim zimske opreme druga i ne postoji. Tamo za ljeto nisu čuli. Ali medij je učinio svoje, kliknuo sam i dodao svoje prisustvo u tom članku. Ušao sam u prosjek istraživanja čitanosti, gledanosti… Medij može odahnuti. Preživio je.

Naslov na portalu: „Zgodna Zagrepčanka prošetala špicom. Prolaznici padali u nesvijest!“. Klikam k'o da mi život ovisi o tome. Možda „zgodna Zagrepčanka“ hoda gradom sa bejzbol palicom i svakoga tko joj se nađe na putu opizdi po glavi! Možda je krenula prema mojoj kući? Treba obavijestiti susjede, zvati policiju, vojsku… Klik, klik, klikam!!! E, jebo te, ono ženska u minici prošetala Ilicom.

Neki su je i primijetili. Ja klikao i od straha za vlastiti život, mediju sam produžio život. Pazi senzacije, ženska u minici i ljudi je pogledali.

Pa jednom su dečki sa skele i za mnom fućkali… Duga kosa, uske traperice… Vidjeli me s leđa pa pomislili: „Vidi debele! Ajmo joj fućkati da joj dignemo moral!“. Poslije mi se ispričavali da ne pomislim da su jedni od „onih“!

No, svaka prosječna klinka nakon takvog članka postaje uvjerena da će, noseći minicu, izazivati infarkt. A neće. K'o što nije ni ova „zgodna Zagrepčanka“… O.K. ja sam kod ovih na skeli skoro izazvao infarkt, ali to je nešto sasvim drugo.

 

 

Đukica i predrasude

Tko od moje generacije ne zna za Đukicu? Takvih nema. Znali su ga svi: uvijek dotjeran, frizura postojana, visoke pete, diskretna šminka, ženskast hod… Već davnih sedamdesetih postao je svojevrsna ikona Zagreba, hodajući spomenik kulture…

Za nove generacije koje ne znaju tko je, Đukica je peder, homić, tetka, transvestit ili kak' se to danas kaže - LGTB osoba. Nikada nitko nije Đukici ništa ružno rekao. O.K. bilo je nekih dobacivanja, ali Zagrepčani su ga voljeli, nisu mu se rugali, nisu ga tukli, protjerivali… Đukica i njegova gitara koju je zvao „Junferica“ (jer ima krasno tijelo i rupu u sredini) bili su dragi gosti u svakoj birtiji, na svakom okupljanju.

Nije njemu trebao Pride, nije mu trebala Parada ponosa. On je svoj status stekao ponosnim držanjem, ponašanjem, svirkom, vicevima… On je ponosno hodao, nije paradirao. Bez fige u džepu. Bez dana radnog staža, bez statusa umjetnika ostavio je trag. Trag o kakvom mnogi današnji umjetnici mogu samo sanjati. Poznaju ga i poštuju generacije od Pariza do Zagreba. Danas teško spaja kraj sa krajem. Ali ne kuka.

Možete li vjerovati da je tom i takvom Đuri Puceku – Đukici Zagrebačka nadbiskupija osigurala stan u kojem može živjeti? Jer legenda je legenda, bez obzira na kojoj si strani spolne orijentacije. Današnji klinci to neće shvatiti, neće shvatiti da Đukici nije trebala reklama ni kao umjetniku ni kao homiću. Jer on nije slavu stekao preko noći, slikanjem na jahtama i s poznatim osobama, ministrima, političarima. Nije mu to trebalo. Bio je poznatiji od najpoznatijih. I da, svi su se htjeli slikati sa njim.

I zato kad ga vidite da svira u prolazu Harmica, ubacite mu nekaj u kutiju od Junferice. Zaslužio je. Na žalost, nikada neće klinci to shvatiti. Neće shvatiti tog samozatajnog dobrog čovjeka i neće shvatiti zašto ga svi volimo. Bez ikakvih predrasuda. I zašto ga poštujemo, a parade niti ne primjećujemo.

 

 

Šutnja

I da, kakav smo svijet ostavili novim generacijama? Možda je istina da smo napravili dobre temelje, ali su onda došla neka nova vremena i neki ljudi koji su gradnju obavili brzinski, nekvalitetno… Preko volje i u fušu… Tako da sada imamo dobre temelje, ali loše zidove koji pucaju po šavovima i krovište koje prokišnjava. I tko je kriv? Mi smo krivi.

Krivi smo jer smo dozvolili da nam gradnju preuzmu drugi majstori, oni koji su nam sjebali dobre temelje. Krivi smo jer smo šutjeli i šutimo i danas. Krivi smo jer Kolona sjećanja nije zastala kada su prolazili političari s osiguranjem. Kolona nije zastala i prezrivo okrenula leđa. Krivi smo.

Krivi smo jer znamo i što je bilo i kako je bilo, ali opet dopuštamo da oni to pišu na način koji njima odgovara. Krivi smo jer smo postali mlakonje i papci koji hodaju pognute glave. I šute. I mirno gledaju kako bogatuni gaze ljude na zebri i prolaze nekažnjeno. Šuti i hodaj dalje kroz život.

Šutimo kada država ne kažnjava obiteljsko nasilje. Šutimo pognute glave kada naše dugove prodaju kamatarima koji nas onda zakonski pljačkaju, izbacuju iz domova. Ma platit ćemo, uvijek smo platili, ali ove kamate se više ne mogu platiti. Nema veze – šuti.

Šutjeli smo kada su djeca počela napuštati domove i odlaziti preko granice. Šutimo i sada kada znamo da se više neće vratiti.

Šutimo kada heroje pretvaraju u zločince, a lopove u ugledne ljude. Šutimo dok nam nabijaju dugove koji su nastali izgradnjom njihovih vila, kupovinom njihovih skupih automobila i stvaranjem boljeg života za samo jednu klasu ljudi. Šuti i kenjaj. Šutimo i padamo bez krika. Ginemo bez da pucaju po nama.

Možda smo se trebali ugledati na našu djecu i početi živjeti i razmišljati brže. Jer dok nama dođe iz dupeta u glavu, nekima je već došlo do računa na Kanarskim ostrvima. Kasno je sada. Zbog naše tišine i okretanja glave, laž je pojela istinu, nepravda je ubila pravdu, a zlo je i opet pobijedilo dobro.

Šutimo i gledamo kako policija pomaže kamatarskoj tvrtki iseliti obitelj iz kuće. Gledam tog golobradog mladića u uniformi. Ni on ništa ne shvaća. Sluša zapovijedi. A još jučer njegov tata i ja sjedili smo u blatnjavom rovu i jeli govna dok smo umirali od straha, ali s nadom da radimo nove, dobre temelje za bolje sutra naše djece. I napravili smo ih.

A onda su došli neki novi ljudi, s novim istinama, ljudi gori od hijena… I krenuli su pričati…. A mi smo zašutjeli… A trebali smo urlati i vikati kada je prva baka kažnjena jer je prodavala grincajg  na cesti, kada je prvi tajkun nepošteno zaradio prvi milijun, kada je prvi političar osramotio ime ove države i ovog naroda. Trebali smo urlati do neba! Ne više zbog nas. Zbog djece, zbog njihove budućnosti koju smo uništili šutnjom. Prešućenom dozvolom za nezakonito vladanje i zakonit lopovluk. Sad je kasno.

 

Pojela nas ta tišina. A djecu, na žalost, nismo naučili vikati.

 

 

 Drugi upravo čitaju...
 

 

 

 

 

 

 

 

Foto: 1. DPCM

 

 Autor: Irinej Mucak

 

 

 

 

Retrovizor

hrenfrdeituk

Harley-Davidson Zagreb

TOP AUDIO

Trenutno posjetitelja

Imamo 465 gostiju i nema članova online

A- A A+
COVID-19: Hoćete li se cijepiti?
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:
Open menu
JSN Epic is designed by JoomlaShine.com