PRESS
PRESS: Retrovizor
I sad kad je sve gotovo sa sigurnošću mogu reći da je ova predizborna kampanja bila najdosadnija i najjadnija u povijesti naše lijepe.
A zasjedanje Sabora i sjednica Vlade izgledati će kao loš festival lakih nota ili katastrofalni kviz neznanja.
…
I onda je svizac zamotao čokoladu. Aj dobro… A što ne bi? Ima svizac curu, kupio joj čokoladu, red je da ju zamota. Neka… Pa onda bila neka princeza, zgodna, pametna… I živjela je sa sedam patuljaka. Spremala, peglala im, kuhala, pratila ih na posao, čekala da se vrate… A i to – ajde… Neka! Sto ljudi, sto čudi. Možda je mala na drogama, možda nije „svoja“, možda se fura na patuljke s krampovima. Svega ima.
Pa bio onda neki momak od drveta i nos mu je rastao kad laže… E sad, koliko sam panjeva vidio u ovoj predizbornoj kampanji koji hodaju i seru gluposti, mali Pinokio je doktor znanosti za njih. Tako da, ajde, i u Pinokija mogu povjerovati.
Ali da su izbori realni, regularni i sve po propisu – u to me ne može nitko uvjeriti.
Ne u zemlji gdje na građevinskoj dozvoli piše štala, a u stvarnosti vidiš vilu s bazenom.
Ne u državi gdje se pod „planinarski dom“ vodi viletina s privatnim skijalištem, teniskim terenima i drugim perverzijama.
Ne u državi gdje u imovinskoj kartici premijera piše da vozi auto star trideset godina, da nema love, a živi u baraci.
Ne u državi gdje ministri kradu radije iz auta ili se hvale uspješnom školskom godinom koju su klinci gledali na televiziji.
Gdje virus dolazi i odlazi tako kako politici paše.
U toj i takvoj državi i kad vidim sunce da sija, uzmem kišobran i zimsku jaknu i lance za snijeg… Jer ne vjerujem ni vlastitim očima.
I još nešto ne vjerujem. Ali istina je. Hrvatska je najbogatija država na svijetu.
Ja ne znam jel' mi spavamo na nafti, dijamantima, zlatu ili kokainu, ali očito je u pitanju neka dobra roba. Naime, već više od dva desetljeća ova se država sustavno pljačka, krade, otima, uzima, dijeli, poklanja, prodaje… I još ima!!! Ima buraz! Još se tuče i mlati za vlast. Znači, ima. Jer da nema – koga bi bilo briga? To se osnivaju stranke, djeca se i prije rođenja upisuju u stranke koliki je red, za krstitke bebe dobivaju iskaznice stranaka kako bi im se osigurala bolja budućnost. Nekada si djetetu davao dukat ili sto marki. Ma jebeš to, to je sića.
Danas bebi odmah pod jastuk iskaznicu neke partije. Nek' se nađe. Da ima ako će na faks. Koji će mu kurac faks ovdje? Ovdje umjesto na faks odmah idu u Sabor. Ako su na vrijeme dobili iskaznicu. Što si malom kupio za 18. rođendan? Mjesto u Saboru! Pa ovdje kad roditelji hvale svoje dijete onda kažu: „Vidi ga kak' je pametan. Taj će još i svoju stranku imati!“.
To je mjerilo uspjeha. Kakva diploma, magisterij, doktorat… Stranka, sine, stranka je bitna! Oni najbolji imaju i po dvije, tri… Nek' se nađe… Ne d'o Bog nekog zla, za crne dane.
Pa koja se još država može pohvaliti tolikim bogatstvom? Industrije – nema! Izvoza – nema! Trgovine – nema! Proizvodnje – nema! Poljoprivrede, stočarstva, ratarstva… ničega – nema! Nula! A opet se tuku da dođu na vlast. Znači – ima! I to 'ko se gura u politiku? Neradnici, lopovi, dajguzi… Jer tu jedino možeš sjesti, jesti, piti, srati gluposti i mlatit' dobru lovu. Vrhunsku. Ima frajer dva razreda osnovne i diplomu. I vilu i novi auto i račun na nekim otocima. Pametan, školovan čovjek. Mo'š mislit.
I sad kad je sve gotovo sa sigurnošću mogu reći da je ova predizborna kampanja bila najdosadnija i najjadnija u povijesti naše lijepe. Na nekim sučeljavanjima raspravljalo se o povratku crtića u 19:15 na telku. Raspravljalo se i tuklo o toliko važnih stvari da je manje od polovice stanovništva izašlo na izbore.
Ako se nastavi tako uskoro će ovih par preostalih glasača imati svoje privatno izborno mjesno koje će im dolaziti doma po glas. Neće se isplatiti otvarati biračka mjesta za tih 5 -6 stanovnika koji će glasati. Pa će pobjednik izbora dobiti dva glasa, a ostali po jedan. Ili nijedan. Izbori postaju toliko predvidljivi da jedino par stanovnika Galapagosa i desetak građana Gvineje ne bi pogodili pobjednika. Pa čak ni najvažniji dio društva ne glasa. To su mladi. Možda ne glasaju zato što su razbacani po ostatku svijeta, pa im je glasanje zadnja stvar u životu. I još nešto ne štima kod ovih izbora.
Gdje su celebrity osobe?
Gdje su oni bez kojih ne može ni jedan dnevnik, objava na internetu, tekst u novinama? Slušamo i čitamo epopeje i traktate o njihovim gaćicama, grudnjacima, umetcima i plastičnim dodacima, objektivi ih prate u dućanu, na plaži, kod ginekologa. Njihove misaone izjave postaju dio školske lektire, a na izborima – ništa. Ni fotke, ni glasa. Sumnjivo!
O.K. dobar dio je ušao u politiku tako da će nam zasjedanje Sabora i sjednica Vlade izgledati kao loš festival lakih nota ili katastrofalni kviz neznanja. Uvaženi saborski zastupnici od danas će svoja izlaganja pjevati, recitirati…
Nekada su političari objavljivali knjige, a danas objavljuju CD-e. Popularnost političara od sada se s pravom naziva top lista. Vjerojatno će neki od njih dobiti i Porina. Dobar dio i Večernjakovu ružu. Pada prodaja nosača zvuka, ali raste prodaja gluposti.
Možda nam vrate vinil u široku uporabu. „Zamolio bih uvaženog saborskog zastupnika da nam se obrati pjesmom. Ili recitacijom.“ Raj za Tončija Huljića.
Već ga vidim u politici. Iz pozadine vuče konce. Lukava lisica.
Foto: DPCM
Autor: Irinej Mucak
