PRESS
PRESS: Retrovizor
Davne 1968. studenti su izašli na ulice… i dobili po tamburi. Onda su 1991. uzeli puške i ginuli. I danas studenti prkose. Što će i kako će biti – ne zna se.
Zna se samo jedno. Oni stariji, oni koji bi trebali galamiti i ustati, uglavnom sjede u foteljama i svađaju se na Facebooku. Od Predsjednika na niže. Od mene na više.
…
Nisam baš ni ja neki primjer. Ma sve otišlo u materinu, izgubilo kontrolu, vlak iskočio iz tračnica, kola jure nizbrdo… Političari tulumare po birtijama, dužnosnici imaju sprovode, ljudi sa skupim autima jedu po restoranima koji su otvoreni za njih…
Gazda teretane odvodi se s lisicama na rukama. Malen je, malen ispod političkog neba. Kumica koja prodaje jaja na cesti, žena koja prelazi cestu na crveno, djed koji prodaje salatu… Lisice na rukama. Mali su ispod zvijezda koje sjaje nekim drugim sjajem.
Cenzura
Politički velikani spremaju nam zakon o cenzuri, više nema komentara na portalima. Živjelo jednoumlje. Pa kad ti u podne kažu da je ponoć, ti ne možeš reagirati. Pa kad ti kažu da se ovdje dobro živi i da teku med i mlijeko, ne možeš reagirati. Pa kad kažu da je sve to istina jer eto, narod ne reagira – ti i opet ne možeš reagirati. Nema reakcije, nema akcije.
Ukinut će komentare, ukinut će komentatore, ukinut će mene. Ukinut će vas! Nas! Tko će ostati?
Nedodirljivi
Iz restorana dopire glazba, čuje se žamor, parkirani skupi automobili, čuješ zveckanje vilica i čaša… Na vratima natpis: „Zabranjeno za pse i sirotinju!“. Pred vratima dva policajca čuvaju štićene osobe koje rade ono što mi ne smijemo. I tako počinje blues, tuga, jad… Čekaš kada će se to pretvoriti u bijes.
Ma sve ja znam, bolest je tu i treba paziti i čuvati sebe i druge. Ali veli frend u Njemačkoj da sjedi doma i gleda telku uz pivu i svaki mjesec dobije 2 i nešto soma ojra. I boli ga tuki. A mi? Sjediš doma, ne dobiješ ništa i umjesto telke gledaš kako rade majmuna od tebe.
Jer oni na vrhu su nedodirljivi. Rade što žele, kada žele i kako žele.
Ajmo se kladiti da je restoran ispred kojeg su skupi auti opet otvoren i radi kao da se ništa nije dogodilo. Ajmo se kladiti da nitko tko je bio na sprovodu političara neće biti kažnjen. Ajmo se kladiti da gosti konobe koje zabavlja klaun s kapicom neće biti kažnjeni. A vi, ja, ti, mi?
Udruge
Hrvatska je zemlja sa stotinu stranaka i još više udruga. Niti stranke nešto rade, a niti udruge.
Ali svi uzimaju lovu. Pa do kada?
Ima li tu neke logike, praćenja rada, rezultata? Ili sve ide po babi i po stricu?
Recimo, ona udruga B.A.B.E. s kojom se Predsjednik svađa. Oni dobiju hrpu love, a ništa ne rade. Ili ja nisam to primijetio? I tako nam lova nestaje.
Bojim se da će nakon nekog vremena krenuti i istina o Banovini. Ili Baniji, kako vam drago. Velika je katastrofa pa je logično da nestane i velika hrpa love. Ipak, Hrvatska je to.
Mislim da imamo više stranaka i udruga od bilo koje zemlje našeg kalibra, a naš kalibar je jako mali. No, ipak iz njega se puca. U vlastite novčanike.
Izbori
Neke stvari čak i ja mogu predvidjeti. Neke katastrofe. Recimo, vidim da nam slijedi još jedan veliki gubitak love bez neke veće koristi. Riječ je o lokalnim izborima.
Bez obzira kakve su vrste, izbori su uvijek katastrofa biblijskih razmjera. Tu ode tolika količina love da bi se mogla izgraditi još jedna Hrvatska. Možda i dvije.
I opet mene brine ta politika, ali brine me kao financijski problem. Jer ga ja financiram iz poreza kojim me nemilice deru. Ja plaćam, a oni se bahate. Do kad?
Pamtim tamo negdje krajem osamdesetih, bio sam na moru u društvu nekih stranaca. Generacija, mlado, ludo, popilo se, pričalo o svemu i svačemu.
U jednom trenutku netko je upitao što studiramo. Ja rekoh – politologiju. Odjednom – tajac. Svi me u čudu gledaju. Kaj je bilo? Kaže jedna cura iz Amsterdama da sam vjerojatno neki jaki lik, iz utjecajne obitelji i pun para. A ja razmišljam kako pobjeći iz kampa jer, ako platim kamp, onda nemam za vlak do Zagreba.
I tako riječ po riječ objasne oni meni da se na zapadu politikom bave samo ljudi iz političkih obitelji i ljudi koji su puni kao brod. Bogati. Jer ako nemaš love, glasačko tijelo ti ne vjeruje, misle da ćeš ih opljačkati. Tada mi je to bilo smiješno. Danas mi je puno jasnije.
Pa kod nas kad završiš na burzi rada, kad te stisnu ovrhe i krediti, kad si na dnu – ti osnuješ stranku. Uz malo samokontrole za par mjeseci ne da si izašao iz bankrota, nego možeš kupiti čak i neku manju državu. Ili malo veći grad.
Ali zašto kupovati grad i bacati lovu? Izađeš na lokalne izbore, malo podmažeš i puno lažeš, pa cijeli grad dobiješ džabe.
E moji stranci! Razbucali smo vam politiku u par koraka. Jer smo majstori. Bože sačuvaj!
Foto: 1. DPCM
Autor: Irinej Mucak
