Retrovizor

PRESS

PRESS: Retrovizor

Novo vrijeme sa sobom donosi i nove običaje, nove poslovice… Sveta Kata - lockdown na vrata…

Nekada smo čekali sretne vijesti da nam donesu Sveta tri kralja, a danas pratimo vijesti koje donose dva kralja i kraljica: Capak, Božinović i Markotićka.

...

Nema više izlazaka, novogodišnjih dočeka, skijanja, zimskih izleta…

Nekada su oči bile uperene u bolje sutra, a danas su uperene u ekrane televizije i mobitela. Nije lockdown nego blagi lockdown. Nije govno nego se pas posr'o, rekla bi moja baba. I bila bi u pravu.

Jedino žene mogu odahnuti i biti zadovoljne. Konačno će i muževi, ti oslonci obitelji, predblagdansko vrijeme provesti doma. Bircevi su zatvoreni. Nema van poslije posla. Nema domjenaka, ručkova, poslovnih večera i ostalih izmišljotina.

Prošla su vremena kada su se ti vrijedni hranitelji obitelji vraćali s posla u kasne noćne sate teturajući po stubištima, fulavajući brave, padajući po hodnicima. Opravdanja uvijek ista: kraj godine,  domjenak, poslovni sastanak, bilanca … K'o da su radili bilancu Badela ili Kutjevačkih vinograda. Nema toga ove godine, nema vikend božićnih seminara… Doma biti!

Konačno će i muževi naučiti užitak spremanja francuske salate, mljevenja oraha, razvlačenja tijesta, pripreme par vrsta kolača… Pogotovo ako ih zapadne onaj famozni „rad od kuće“. Nema uzmaka, nema predaje. Usisivač čeka. I nema više izlazaka, novogodišnjih dočeka, skijanja, zimskih izleta. Doma biti! I doma piti.

Ako se usudite pod budnom paskom boljih polovica koje su strože od najstrožih policajaca. Ne treba njima alko test. Pogleda te u oči… Onim „milim“ ženskim pogledom, pogledom pred kojim i najjači proglašavaju predaju, pogledom od kojeg se naježiš i poželiš da si mrtav, pogledom koji ZNA istinu! Nema kod njih „budemo se dogovorili“, nema olakotnih okolnosti, nema zajebancije. Možeš popiti dva piva ili tri gemišta. Ajde možda dva pelina. I ništa više. I nema miješanja svega toga. Potpisuješ kapitulaciju. Bolje biti trijezan nego načet. Pa ne nastaviti. Jer takvi smo.  

Konačno je došlo vrijeme koje smo licemjerno dozivali. Blagdani u kući s najbližima. Nema odlazaka u goste. Doma biti!

Godinama smo pričali o tome kako je Božić postao komercijaliziran, potrošački blagdan koji je izgubio čar. Pazi što si želiš, moglo bi ti se ostvariti, kaže mudra izreka. I eto, dogodilo se. Doma biti!

Vratiti se na početak, provoditi vrijeme s obitelji, zajedno uživati u pripremama kolača, slastica, delicija, uživati u obiteljskom zajedništvu. Vrijeme ćemo provoditi pred malim, velikim ekranima naših televizora uživajući u bezbrojnim reprizama filmova tipa „Sam u kući“, „Umri muški“, „Grinch“ … I naše blagdanske želje će se smanjiti, postati će humanije, skromnije… „Samo neka ovo sranje prođe“ bit će osnova svih čestitki koje ćemo razmjenjivati.

Svako zlo za neko dobro

A možda nam je baš to i trebalo. Svako zlo za neko dobro. Jer, ruku na srce, razbahatili smo se, razmahali, povampirili… Oči su nam odavno postale veće od trbuha. Pored svake kuće sušiona, to se za blagdane sprema sto kila kobasica, bar deset šunki, francuska se radila u veš loncu, a sarme u kadi. U goste se kretalo na Badnjak, a iz njih dolazilo polovicom siječnja. U međuvremenu smo doma imali pun stol delicija – ako netko dođe. A uvijek je došao. A danas? Doma biti!

Kukali smo kako ne poznajemo svoga susjeda. Eto, već vidim kako ćemo nositi smeće stubištem pješke. U džepu skrivena pljoska. Ako naleti susjed. Kojeg ne poznajemo. Liftovi odlaze u zaborav. Pa gospon Perić s osmog kata kreće s vrećicom smeća u jednoj, a pljoskom u drugoj ruci… Na šestom katu sreće susjeda Marića. Ista stvar. Vreća sa smećem i pljoska. „Bok susjed! Kak ste? Kaj ima?“ pita Perić. „Votka!“ veli Marić i poteže pljosku iz džepa. „A kod vas?“ uljudno upita Marić. „Whisky!“ uzvraća Perić. Razmjenjuju se pljoske, ostalo malo kobasice u džepu… „Dobra!“, slažu se susjedi. Na četvrtom katu nalijeću na susjeda Gašparića… Skriva se iza lifta. U pljoski domaća travarica.

Razmjenjuju pljoske, razmjenjuju iskustva… Do prizemlja i smetlarnika pridružuju se još četiri susjeda. Pada dogovor – smeće nosimo sutra u jedanaest! Dogovoreno! Inače se nikada nisu vidjeli bez obzira što u istoj zgradi žive dvadeset godina. Nova su pravila i zahtijevaju novu akciju. Ni žene neće drugačije. Svako malo vaša će zakonita do susjede po malo šećera jer joj sfalilo… A znaš da ste prije dva dana kupili bar dvadeset kila. Ili će sfaliti mrkve ili će baš sada riknuti Internet a ona zna da susjeda ima taj recept koji njoj treba. Pa kavica, pa ogovaranje, pa natrag doma…. „Joj, nisam pitala za temperaturu pečenja“, kaže ona pa opet trk kroz vrata. I ti odmah za njom, ali na šesti kat. Možda je i susjed u hodniku. Sa pljoskom. Svima ključ oko vrata na špagici, zlu ne trebalo. Kao nama nekada kada smo išli u školu.

Nedorečene odluke Vlade

Uglavnom, pred nama je još jedan period života, novog života kakvog još ne poznajemo. Naša Vlada pobrinula se da i opet bude sve nedorečeno. Kao i prognoza DHMZ-a: sve je moguće, ali se ništa ne može precizirati. Pa tako možemo u shopping centre sa djecom, ali djeca ne mogu na treninge iako znamo da je sport zdrav a shopping i nije. Pretpostavljamo da će se i adventska zbivanja preseliti u  iste te centre, jer je vjerojatno njihov zrak kvalitetniji od onoga koji se udiše na trgovima gradova.

Vlada je spremna na pregovore s ugostiteljima iako postoji još puno, puno drugih djelatnosti koje isto tako neće raditi zbog novih mjera. Nadalje, iako će mnogi uslijed ove situacije ostati bez posla ili će imati manje prihode, nitko ne razmišlja o ovrhama, ratama kredita, režijama… Sve to i dalje treba plaćati bez obzira što plaću vidjeti nećete.

Tiha noć…

I za kraj… Nekada dućani nisu radili nedjeljom no postojao je u svakom kvartu dežurni dućan. Pa zašto, molim vas, zašto u svakom kvartu ne ostavite samo jednu birtiju dežurnu? Tek toliko da se možemo maknuti od kuće? Da mi dečki možemo bar malo ostaviti žene na miru? Da im ne dosađujemo, da ne smetamo, da ne cendramo i ne gnjavimo?

Uglavnom, pred nama je još jedan neizvjestan životni period… Period čekanja, iščekivanja, nadanja… Nikada tužniji najveseliji mjesec u godini. Mjesec koji je uvijek bio simbol veselja, sreće, druženja.

A danas?

Četiri milijuna Hrvata na prisilnoj apstinenciji trijezno tumara kroz maglu… Nema svjetla na kraju tunela, nema gemišta na šanku… Tiha noć….

Foto: 1. DPCM

 Autor: Irinej Mucak