PRESS
PRESS: Retrovizor
15. siječnja 1992. Hrvatska je međunarodno priznata. Danas je 2021. i jedino što je sasvim sigurno je to da Hrvatska više ne postoji.
Postoji kao zemlja, lijep komad zemlje smješten između Mađarske i Jadrana, Slovenije i Bosne.
...
No Hrvatska kao država, kao političko tijelo, sasvim sigurno ne postoji. Dokrajčio ju je potres, zadao joj posljednji udarac te se hrvatska politika srušila kao kula od karata. A bez politike nema ni države. Jasno je to svima osim našim političarima.
NA TRAGEDIJI SE MORA ZARADITI!
Jer kakva je to zemlja, država, vlast u kojima su jedine funkcije premijera i predsjednika međusobno prepucavanje i nadmudrivanje? Kakva je to država u kojoj premijer o istragama DORH-a kaže: "U načelu teško da će od toga biti išta"? Ni premijer sam ne vjeruje DORH-u. Pa nije taj DORH niti moja niti vaša prčija, udruga anonimaca ili lokalni pjevački zbor!
Država je to u kojoj se u obnovi krade i u kojoj ljudi zbog te krađe, ne samo da ostaju bez krova nad glavom, već i ginu. A odgovarati za to nitko neće. Država u kojoj ratni zločinci dobivaju kuće na poklon, valjda zbog zasluga u Domovinskom ratu. Država u kojoj ministri za desetinu vrijednosti kupuju vile i ne otplaćuju kredite. Država u kojoj političar nakon robije ide na novu, još bolju političku funkciju.
To nije država. To je šala. I to loša šala.
Država u kojoj se njeni stanovnici organiziraju brže od državnih institucija, pa još zbog toga dobiju po piksi. Pa jel' stvarno to država ako u njoj ljudi bez domova ne dobivaju hitno prinudni smještaj i topli obrok? Nije to država. Nikako.
I da se razumijemo – ne zanimaju me političari u izvidu na terenu, ne zanimaju me naslikavanja sa daskama i kuhačama… To nije posao političara, to je politički marketing.
Kod prirodne katastrofe jedina dužnost političara je da u par minuta sazovu hitnu sjednicu Vlade i u idućih nekoliko sati organiziraju pomoć na terenu. Novčanu, materijalnu, psihološku… To je njihova zadaća i dužnost.
U normalnoj državi to ne rade navijačke skupine, udruge, kuhari dobrovoljci, susjedi, penzioneri, znani i neznani... To rade profesionalne državne institucije koje za to dobivaju ogroman novac koji smo uplatili vi, ja i ostali radno sposobni stanovnici ove države.
Ne lažite nam: nije Vlada niti bilo koja druga državna institucija nešto nabavila – samo ste sve kupili našim novcem. I to po nekoliko puta većoj cijeni od tržišne. Jer na tragediji se mora zaraditi kako bi i opet dobar dio novca završio u nečijim džepovima. Već viđeno.
HRVATSKA NESTAJE
Slovaci kupuju Olimpijski centar na Bjelolasici. Neki se političari digli odmah na noge. I to zadnje.
Pa halo dečki, a gdje ste bili do sada? Zar stvarno ne znate da taj isti centar već godinama zjapi prazan i trune? Nekadašnji olimpijski centar! Vama tek sada došlo iz dupeta u glavu pa se čudite… Dečki, takve se stvari rješavaju na mjestima poput sjednica Vlade i Sabora. Ukoliko znate što je to, a mislim da većina ne zna. Zna samo za plaću i to vrhunsku. Ne rješava se to na Facebooku, Instagramu…
Ali znamo i mi da je izborna godina pa su trkeljanja dio političkog folklora. Ma neka im, Slovacima. Želim im puno sreće, uspješan rad i neka namlate lovu. Prvi ću im doći kada otvore. Do sada nisam mogao jer je naša vlast to zatvorila. Pa sad kuka.
I nije vlast samo to zatvorila. Zatvorila je cijelu Slavoniju, izbrisala poljoprivredu, stočarstvo i industriju sa lica zemlje i naličja Hrvatske. Pa se sada na Fejsu ta ista vlast pita „a gdje je to sve nestalo?“.
Ruku na srce, mediji su nekada upozoravali, vikali, urlali, ukazivali na pljačku, krađu, prevaru… Hapsili se tajkuni, političari, kriminalne skupine… Hapsili pa puštali. Još im je država i odštetu plaćala. Institucije su dakle radile svoj posao? Traljavo i na štetu države i njenog stanovništva i bez ikakve koristi.
Mediji su upozoravali i otkrivali a rezultata nije bilo. Pa su mediji prestali. Predali su se i pali kao prva kolateralna žrtva mentalnog i korupcijskog kriminala u ovoj državi. Tko je kriv za takvo stanje?
Nećete vjerovati ali krivi smo mi. Baš mi! Trebalo je na prvu nepravdu, na prvu oslobađajuću presudu reagirati, izaći na ulicu, baciti smeće u kontejnere poput Rumunja. Ali ne. Mi smo šutjeli i glasali i dalje za lopove bez obzira kako im se stranka ili partija zovu. I zato smo danas tu gdje jesmo.
Lopovi kradu bez straha a mediji radije pišu o tangicama neke propale pjevačice ili poprsju žene koja ih medijima servira između dvije avanture s oženjenim muškarcima.
ŠUTNJA, PREDAJA - IZDAJA!
Boli mene ona stvar za to. Moje je vrijeme prošlo, nagrizao me život. Ali! Žao mi je naše djece i njihove djece. Žao mi je i stidim se jer smo im ostavili – ništa!
Bezvlađe, bezakonje, državu koja je propala i postoji samo na papiru… I ono najvažnije, ostavili smo im iskrivljenu percepciju života i vrijednosti. Ostavili smo im našu naviku da ne reagiraju, da gutaju pljačku vladajuće kaste i glupost medijskih mediokriteta. Ostavili smo im društvo gdje je zvijezda svaka fufa koja se skine i svaki idiot koji je dovoljno glup ili bogat da ga mediji prate.
Jer mi ne reagiramo. Ne, mi pokupimo stvari i odemo. U Irsku, Njemačku, Bangladeš, Madagaskar, u materinu… Radije ćemo otići i predati se nego ostati i dignuti se. Ne shvaćamo da smo izdali, ne samo sebe, nego i državu koju smo stvorili iz blata i krvi.
A kada je toj našoj Hrvatskoj trebala pomoć, kada smo je trebali zaštititi od lopova, kriminalaca i smutljivaca – mi smo zašutjeli i otišli. I ostavili Hrvatsku da umre polako i u mukama.
I da, sram me je. A i vas može biti! A ti hrvatska mati – samo nastavi plakati…
Foto: 1. DPCM
Autor: Irinej Mucak
