PRESS
PRESS: Retrovizor
Hrvatska je oduvijek bila zemlja zajebancije i zajebanata. Teško ćete ovdje vidjeti i čuti nešto pametno, mudro, ozbiljno. Sve se svodi na šale, humor, zajebanciju u najboljem smislu.
Toliko smo prihvatili taj način života i razmišljanja da više ne možemo razlučiti ozbiljnost od zajebancije, NewsBar od vijesti. Jer takvi smo. Od vrha do dna.
...
Korona je to samo potvrdila. Primjer, naša Vlada.
Ona najozbiljnije razglaba o utjecaju korone na hrvatsku ekonomiju, poljoprivredu, stočarstvo… Iako dobro znamo da ništa od toga ne postoji u ovoj zemlji.
Pretpostavljam da će se na idućoj sjednici Vlade raspravljati o otkazivanju lansiranja rakete sa ljudskom posadom na Mars. Jer nisu uvjeti za to. Nedostaju raketa i astronauti. Samo.
Pod točkom dva raspravljat će se o padu proizvodnje Volva u Hrvatskoj pa će oporba predložiti da se industrija prilagodi proizvodnji Porschea jer se u nas bolje kupuju. Dečki na vlasti se zajebavaju do jaja. I nisu jedini.
HRVATI IMAJU SAVRŠENO OBLIKOVANA TIJELA
Zatvorio Stožer teretane. Hrvati umalo izašli na ulice. Jer poznat je podatak da svaki Hrvat u prosjeku u teretani provede četiri sata dnevno. Vikendom i više. I oni bi nam zatvorili teretane? Ne može, zaključiše Hrvati i pravac u dućan po sendvič sa tirolskom i podravcem pa na Markov trg. Ali laganim korakom. Nije lako žuriti kad nam je prosječna težina 103,7 kg. Po osobi.
Hrvati umjesto pločica imaju kugle. Mahom smo svi građeni u trokut. Samo naš se zove piramida. Nema veze; i kugla i piramida su savršena geometrijska tijela. Kao što smo i mi savršena nacija koja ne može bez teretana.
VRATITE NAM KAZALIŠTE - PRLJAVO!
Sve nacije nose maske. Osim Hrvata. Mi ne želimo nositi maske. Ružne su i ne može se ispod njih disati. Kažu Hrvati, svjetski esteti koji uredno i na svadbe dolaze u kroxicama. I puše tri kutije dnevno. Da dođu do zraka.
Dok cijeli svijet smanjuje javna okupljanja, Hrvati iz zajebancije traže da se okupljanja dozvole i za veći broj ljudi. „Vratite nam kazališta!“ – bijesni gomila. Iako ta ista gomila zna samo za jedno kazalište. Prljavo! Ali nema veze. „Nebu nama niko kulturu zabranjival!“ – urla gomila koja nema pojma tko je napisao „Zastave“, ali zato u ime Krleže iz zajebancije maršira preko Trga bana Jelačića. Najpoznatijeg pjesnika i djeda od onog Bana iz Daleke obale po kojem su i poznate naočale dobile ime.
Nema ograničavanja svadbi i gostiju.
Jer kod nas ako na svadbi nije bar 500 ljudi - to se ne priznaje kao svadba. Ipak smo mi organiziran narod koji drži do društvenih normi. Do 300 ljudi se zove na Prvu pričest, od 300 do 500 na Krizmu a sve preko 500 je svadba. Tako da ne moraš ni znati na kakvo si obiteljsko okupljanje došao. Samo prebrojiš goste i sve je jasno. Jesmo zajebanti i pol.
Uostalom, jeste li čuli da se igdje u svijetu na karminama pjeva i da se pričaju vicevi? Teško. Slušam nedavno kako dva muškarca žestoko debatiraju na šanku i spominju i Boga i majku onome tko je zatvorio Lisinski. Fali im Zagrebačka filharmonija. Plava oktava. Dinamova.
ŽELIMO PRAVO NA BOLOVANJE
Vrhunac svega je kad se Hrvatine dignu na noge jer se zbog korone zabranjuje rad!!! Radišni Hrvati podivljali. Ti isti koji su izmislili frazu: “Ne možete vi nas tako malo platiti koliko mi možemo malo raditi.“.
Ti isti koji svakog podneva u svim gradovima Lijepe naše na špici ispijaju kave. I male konjačiće. „Aj daj pivo, prošlo je podne!“ – kaže radnik udarnik u svom omiljenom bircu koji je udaljen 20 kilometara od njegovog radnog mjesta. Pa se više i ne stigne vratiti na posao.
Pa koja to budaletina Hrvatima zabranjuje rad, zatvara firme?
Hrvatima koji imaju najveću stopu otvorenih bolovanja.
Jedan bio na bolovanju dvije godine. Kad se vratio na posao ostao u čudu. Umjesto njegove firme – stambena zgrada. Sva sreća pa je u prizemlju bio birc jer bi ovaj jadan umro od tuge za poslom.
Lakše je tugovati kad si pijan. I živjeti.
INFLUENSERI, ODNOSNO ŽICARI
Ako netko zna bez love uživati, onda smo to mi. Veliki zajebanti. Mi smo još u prošlom stoljeću izmislili infuencere. Samo smo ih zvali – žiceri.
Hodali su po cesti i žicali za cugu i pljuge. Onda se pojavio Internet. Raj za naciju zajebanata. Sad otvoriš kanal na Youtubeu ili stranicu na Facebooku pa se slikaš po bircevima i restoranima. Kad dođe konobar naplatiti, onda mu kažeš da si ti sve to objavio i napisao da je bilo super. Pa konobar popizdi od sreće i odmah trči do vlasnika restorana koji odmah donosi litru i vodu.
Jer zna lukavac ugostiteljski da će tvoju objavu vidjeti i tvoji frendovi Joža, Blaž i Pepek pa će već sutra i oni doći. I objaviti gdje su bili. Naravno, neće platiti. Jebeš lovu. Za dva-tri dana morat će gazda staviti i dodatne stolove, proširiti ponudu… Možda čak i restoran. Jer navalit će dangube sa svih strana svijeta.
Fileki će se kuhati u nekoliko rundi a veseli gosti mahom će na internetu hvaliti ponosnog vlasnika ugostiteljstva pred bankrotom. Gazda će se kasnije ubiti a vesela ekipa na njegovim će karminama pričati viceve o Muji i Hasi, hvaliti gazdine fileke i pjevati „Falu“. I „Ja se konja bojim“.
Vrhunac karmina naravno bit će ona stara, dobra „Ustani bane“! Nakon toga će na prosvjedu podržati event agencije.
To su oni koji organiziraju evente. Gdje se besplatno jede. Valjda… Bumo vidjeli na objavama.
| Drugi upravo čitaju... |
|
Foto: 1. DPCM
Autor: Irinej Mucak
