PRESS
PRESS: Retrovizor
Neće biti dobro… Ukoliko Nacionalni stožer civilne zaštite ne stane na loptu, moglo bi ozbiljno zaiskriti.
A znamo da je od iskre do požara malen korak.
...
Sve češće se piše i priča o zatvaranju klubova. Trenutno su im stidljivo nametnute sitne mjere poput skraćenja radnog vremena, uklanjanja plesnog podija… Umjesto podija stavit će se stolovi, a dobro znamo da je plesanje na stolu naš glavni nacionalni sport. Čak i prije nogometa. Jer i nogometaši plešu na stolu.
No, strah nacije od rigoroznijih mjera je sasvim opravdan. Kao i strah susjeda. A od straha do zveckanja oružja opet je malen korak.
Uvozna estrada
Apelira se, stoga, na Stožer da ne pretjeruje, te da ne odluči zatvoriti klubove. Jer ako nema klubova, nema ni koncerata. Hebeš našu estradu, oni ionako ne pune pola tih klubova…
No, ovim potezom najozbiljnije bi bila pogođena velika vojska turbo folk izvođača koji nam uglavnom dolaze iz istočnog susjedstva: Srbije i Bosne. Ekonomska situacija ni tamo nije bajna, kao ni kod nas, ali njihova je estrada glavni „punjač“ državne kase. A ta njihova estrada uglavnom nastupa kod nas. Jer ih u njihovim zemljama ne slušaju. Tamo vole dobru mjuzu. A nama uvalili smeće.
Ipak, to sranje od glazbe zarađuje astronomske cifre upravo po našim klubovima. Naša je estrada plakala i kukala. Što će tek njihova? Velika je tu lova u pitanju. Bojim se da neće biti samo plakanja i cviljenja.
Ne zaboravimo, prošla je ta njihova estrada frontova i bojišnica još u Domovinskom ratu. Neki potiču i iz velikih ratničkih obitelji. Recimo, Ceca. U uniformama srpske vojske naslikavala se velika većina.
Lepa Brena bila je manekenka vojske Republike Srpske. Neki su i pucali. Javna je to tajna. Tako da, mislim, treba biti oprezan.
Ni politika neće mirovati i mirno gledati kako im uvaljujemo ekonomsku blokadu i to prema najvećem izvoznom proizvodu – turbo folku. Nabijamo im embargo na čistu lovu. I zbog manjih stvari izbijali su ratovi, a gdje neće zbog iskričave tumpa-tumpa glazbe i stupidnih tekstova. Jer, ruku na srce, ni izvođači tih pjesama a ni publika ne mogu se pohvaliti baš nekim kvocijentom inteligencije. Ukoliko i dođe do rata, jebat će tu lud zbunjenog. Dakle, oprez.
Zadnje što nam treba je ujedinjenje cajkaša i turbofolkaša Srbije, Bosne i Hrvatske u napadu na zdravu pamet. Kaže stara poslovica da um caruje, ali protiv tolike koncentracije idiotizma izgubila bi i veća i jača i pametnija vojska.
A povijest se ponavlja.
Vlada na godišnjem, ekonomija cvate
Svakog ljeta odlaskom političara na poduži godišnji odmor, naša ekonomija procvjeta. Probudi se i otrgne iz okova koju joj te budaletine nameću. Pa puštena s lanca divlja, skače, ostvaruje prihod, nekontrolirano zarađuje…
Ove godine postaje očito da i stranci prate navike naših političara, jer su i oni navalili na Jadran upravo kada su političke guze izašle iz fotelja; kada je nestalo vlasti koja koči zdravu ekonomiju, pa i turizam.
Znaju i oni da tada Hrvatska postaje prava destinacija, El Dorado hedonizma, gastronomije i ostalih čulnih užitaka. Noći pune alkohola i nekontroliranog, razvratnog seksa. I narodnjaka. Kao i kod narodnjaka digle se vlasti, upravo njihove vlasti, vlasti zemalja iz kojih dolaze i koje pokušavaju spasiti izljev novaca u našu kasu.
Prijete Slovenci, prijete Talijani, prijete Austrijanci… Prijete svojim državljanima kako bi ostali kod kuće, ostavili svoj teško stečen novac u vlastitim kasama, a ne hranili tuđe, odnosno naše… Zatvaraju se granice, nameću samoizolacije… Uzalud. Naše je more magnet jači od svega.
Ukoliko ovako nastave imat ćemo kolone turista koji pod okriljem mraka prelaze granice kroz šume i gudure. U tišini se noću mimoilaze s islamskim migrantima. Tamo negdje kod Plitvica. Austrijanci šapćući pitaju za put do Splita, a zauzvrat Sirijcima pokazuju najkraći put za Beč. Razmjenjuju cigarete i čokoladice. Mozart kugle mijenjaju se za Camel. O Bečkom šniclu se ne govori.
Migrantska je tuga pregolema…
Vruća mediteranska krv
Slovenska politika dovedena je do očaja, apsurda. Nakon godina krvavih borbi za Piranski zaljev, Janša bespomoćno gleda nepregledne kolone slovenskih registracija na putu za jadranske vale. Piranski zaljev zjapi prazan. Napustile ga i srdelice. Ni galebovi se ne karaju. Bitka za zaljev je dobivena, ali rat je izgubljen. Slovenska zastava na pola koplja. Tužne se pjesme jodlaju. Nema više polki.
Talijani na flamingo luftićima prelaze Jadran. Love ih karabinjeri na gliserima. Flamingosi im nestaju u jutarnjoj izmaglici Jadranskog mora. Na crti razdvajanja čeka ih Hrvatska policija i provodi do naše obale. Zajedno pjevaju „Lasciatemi cantare, con la chitarra in mano, lasciatemi cantare, sono un Italiano…“.
Vili i Nacionalni stožer čekaju ih u plićaku sa sendvičima od mortadele i mozzarelle. Toči se grappa. I opet pada pjesma, vruća je ta krv mediteranska: „Insieme, unite, unite, Europe…“. Čini mi se da će to biti početak jednog velikog prijateljstva.
Zagreb gori, Remetinec plače
A za to vrijeme u Zagrebu gori smetlište… CIOS u plamenu, smrad se širi nekad bijelim Zagrebom. Dim je prekrio grad. Sa šetnice Gornjega grada sve to gleda Milan Bandić. U ruci mu šargija, na usnama pjesma; rera, ganga… U oku suza. Plakanje. Dušu dalo za ojkanje… Suza za zagorske brege.
Verzija Grude 2020. Osiguravajuća društva u kolapsu. Dižu kredite. Dim s Jankomira dolazi i do Remetinca. Do zatvora. Ulazi u sobe. U daljini se čuje Bandića pjev. Pjevaju i plaču i zatvorenici. Suza suzu stiže. Plaču svi. Čak i vidno mršavija Josipa Rimac. Stesala se curka za nove političke pobjede. Jer znamo da političari iz zatvora izlaze jači, spremniji, izdržljiviji… I mršaviji u slučaju Rimac.
Svako zlo za neko dobro.
Neka gori… Samo neka gori…
Foto: 1. DPCM
Autor: Irinej Mucak
